Teza da između HDZ-a i SDP-a nema velike razlike jest populistička – i to otprilike jednako kao i teza da su to međusobno potpuno različite stranke
U trenutku pisanja teksta u kojem se uspoređuju izbori i poslijeizborna događanja u Kanadi i Hrvatskoj (Šumi, šumi, javore) u prošlom broju Zareza, autor tog i ovog teksta – kao ni većina hrvatskih građana – još nije mogao ni naslutiti da će mandatar, a potom i premijer RH postati jedan (i) kanadski državljanin. I moglo bi se, dakle, uz taj element naknadne pameti, nastaviti započeto i povlačiti razne moguće i (češće) nemoguće usporednice između dviju zemalja. Uostalom, i sâm se premijer Orešković poziva na iskustvo svoje druge (ili prve?) domovine kao države visoke razine socijalnih prava općenito te posebno prava nacionalnih manjina. Istina, brzo je on shvatio da Hrvatska nije Kanada – ako ne prije, onda tijekom saborske rasprave o novoj vladi. A lupetalo se u toj raspravi o svemu i svačemu, od nezaobilaznih ustaša i partizana pa sve do iluminata i novog svjetskog poretka. Što, uostalom, reći o raspravi u kojoj je skoro pa jedini iole suvisli govornik bio Ivan Vilibor Sinčić?
Pseudoideologijsko moraliziranje
A upravo je Sinčić sumirao ono što je, zapravo, poanta i izbora i poslijeizbornog procesa – isto ono što je, u krajnjoj liniji, govorio i Most prije izbora, ali je, omamljen sirenskim zovom vlasti, ubrzo zaboravio: da između HDZ-a i SDP-a, pa sâmim time i vlasti koje formiraju u koaliciji (pardon – “suradnji”) s drugim strankama, nema neke velike razlike.
Ta je teza, naravno, populistička – i to otprilike jednako kao i teza da su HDZ i SDP međusobno potpuno različite stranke koje provode međusobno posve različite politike. Da, bilo je ovih dana “ideologijskog” folklora i puno i previše, i posve je jasno da se garnitura na vlasti promijenila. Bilo je tu i relativiziranja antifašizma, i biskupskih posjeta, i zazivanja ukidanja stečenih prava manjina. I svi su se odmah – predvođeni medijskom mašinerijom (i to ne samo korporativnom!) dali navući na tu priču. Jer, novi su ministri, poglavito (ne i isključivo) oni kulture i branitelja, dali medijima “štofa” za atraktivne sapunice koje se valjaju danima, i to praktično sâme od sebe – a još ih je, k tome, moguće redovito začiniti prigodnim moraliziranjem iz neke hinjeno moralnije (pseudo)ideologijske pozicije.
Sve je to, naime, puno bolji medijski materijal (o materijalu za saborsku raspravu da i ne govorimo) od rasprave o, recimo, programu nove vlade. Uostalom, tipično za hrvatsku političku (i ne samo političku) scenu, redovito se “suparniku” predbacuju grijesi na koje ni njegov oponent nije imun. Nova je vlada tako “konzervativna” jer, eto, ima samo tri ministrice. “Lijevo-liberalna” ih je, da ne zaboravimo, na početku imala “čak” četiri – od kojih je jedna (Mirela Holy) vrlo brzo iz nje otišla, bivajući zamijenjena muškim nasljednikom. Neki novi ministri imali su ili imaju dvojben odnos sa zakonom, bilo da je riječ o navodnoj krađi stiropora ili o prijavljivanju boravišta u samoborskoj daščari – Kukuriku koalicija je, nasuprot tome, imala prvog potpredsjednika koji je iz Vlade otišao na odsluženje zatvorske kazne. Neki novi ministri sastaju se s katoličkim biskupima – što je posve drukčije od, recimo, Milanovićeva ministra Mornara. I moglo bi se sad tako u nedogled “sitničariti”, pri čemu se ipak ne bi moglo konačno dokazati da između Milanovićevog i Oreškovićevog tima nema supstancijalnih razlika. Jer, riječ je, kao, o svjetonazorski posve različitim timovima, koji će, slijedom te činjenice, provoditi i posve drukčije politike. Ili možda ipak neće?
Reforme i floskule
Mnogo se u pregovorima o sastavljanju vlade govorilo o “reformama”, pa se onda očekivalo da će upravo na tim “reformama” biti i naglasak pri predstavljanju konačno oformljene vlade. No, u čitavoj toj Oreškovićevoj Power Point prezentaciji (kojoj ne bi naodmet došla malo temeljitija lektura) možda je najrječitija bila ona jedna stranica koja je omaškom ostala prazna – ona je, naime, bila ispražnjena od riječi, dok su preostale vrvile ispraznim riječima. Nizanje floskula (još jedna riječ koja je, zahvaljujući novom ministru kulture, preko noći postala vrlo popularna, da ne kažemo zloglasna) svodi se na uobičajene mantre o gospodarskom rastu, smanjenju javnoga duga, ulaganju u investicije, i tako dalje, i tako slično. Da se kojim slučajem Most priklonio Milanoviću, mandatar bi (možda i opet Orešković?) vjerojatno posegnuo za istim ključnim riječima. Vjerojatno bi (ako bi se ikome dalo baktati s time) bilo zanimljivo usporediti program Oreškovićeve vlade s Planom 21 s početka mandata Milanovićeve vlade – realno je pretpostaviti da bi najveća razlika bila u nešto češćem korištenju pojmova nacionalnog identiteta i nacionalnih interesa u recentnijem dokumentu.
Teorije zavjera ovih dana ne idu nužno uvijek do krajnosti priča o iluminatima, Opus Dei i “novom svjetskom poretku”, ali ipak redovito ističu udio predstavnika krupnoga kapitala u novoj vladi. Iz toga, pak, proizlazi zaključak da će nam državom, zapravo, upravljati velike multinacionalne kompanije, koje će preko vlade provoditi svoje partikularne neoliberalne interese. I to će po svoj prilici biti upravo tako. Jedino što to neće biti ništa novo. Jer takvu je politiku uglavnom provodila i Milanovićeva vlada. Kad novi premijer kaže da neće rezati radnička prave, ne treba mu nužno ne vjerovati – jer to je za njega, svojom verzijom Zakona o radu, već odradila bivša vlast.
A sâm Zoran Milanović stvarno se ne mora bojati “povratka na staro”, kojim je strašio birače u predizbornoj kampanji. Jer vratiti se može samo nekamo odakle se prethodno otišlo.