Razgovor s mladim koprivničkim pank-putopiscem povodom promocije njegova drugog putopisa Pamet u glavu, pivo u ruke i put pod noge, objavljenog “DIY or DIE” metodom uz zbirku punk poezije i španjolski folk/rock album
U Koprivnici je 27. prosinca prošle godine mladi koprivnički aktivist, kolumnist portala Koprivnica.net, glazbeni recenzent na Terapija.net, predavač na ekonomskom fakultetu u Zagrebu, ali prije svega panker i strastveni planinar, Matej Perkov predstavio zaista jedinstveni projekt koji se sastoji od jednog putopisa, zbirke pank poezije i glazbenog albuma
Poezija i putopis
Dakle, predstavi nam ovaj zanimljiv projekt, od čega se sve on sastoji i zašto je tako poseban?
Kao što je prošle godine knjiga Planinarsko punkerski putopis izdana u koautorstvu s jednim koprivničkim glazbenikom, tako je i ove godine uz moju knjigu mladi križevački pjesnik Stjepan Đurec izdao zbirku pank poezije u formi fanzina, pod nazivom Pjesme bez naslova. Na koji je način pank poezija povezana s putopisom? Pa ustvari ima jako puno poveznica, ali u ovom je projektu jedna od glavnih ta što je mladi Stjepan svoje pjesme pisao tijekom putovanja vlakom na kojekakve koncerte i festivale. Dakle, tu smo našli tu nekakvu putopisnu poveznicu za koju vjerujemo da će čitatelji biti zadovoljni. Uz to, ovaj se projekt sastoji i od svog glazbenog dijela. Naime, odabrali smo jednog španjolskog izvođača, Tipico pero cierto, folk/rock iz Španjolske, izvođača kojeg mogu slušati ljudi svih ukusa pa čak i pankeri. Tako je ovaj projekt dobio i jednu multinacionalnu notu.
Eto, danas si ovdje na predstavljanju svog drugog putopisa, točno godinu dana nakon što si objavio svoju prvu knjigu putopisa. Reci kakve su reakcije na taj prvi putopis, jesi li zadovoljan kako je on prihvaćen među publikom?
Knjiga je postala poznata u određenim krugovima, a to su ljudi koji idu na pank koncerte i ljudi koji se bave planinarenjem, najviše oni s kojima direktno komuniciram. Reakcije su bile uglavnom pozitivne. Ono što mi je najvažnije je to da je ta knjiga ispunila svoju svrhu, dakle konkretno – ljudi su nakon čitanja knjige dobili želju da se upišu u planinarske škole, javljali su se s komentarima da su krenuli na planinarske izlete. Na primjer, moji prijatelji Koprivničanci krenuli su na Ivančicu, Kalnik i Bilogoru te su bili oduševljeni tim mjestima zato što nisu mislili da se takvo nešto nalazi u njihovoj blizini. Potaknuo sam ljude na putovanje i da vide što sve Hrvatska nudi, dakle knjiga je ispunila svoju svrhu.
Kako je ustvari nastajala ova zbirka putopisa? Koliko ti je vremena trebalo da napišeš novi putopis?
Nakon svakog izleta, u ponedjeljak ili utorak, dok je još sve svježe, sjeo sam za kompjutor i napisao nekoliko kartica teksta o prethodnom izletu. Sve sam skupio, ubacio slike unutra i to je to. Knjiga obuhvaća neke planinarske putopise iz Hrvatske, Bosne, Italije te neke visokogorske izlete u Alpe. Međutim, knjiga sadrži i urbane teme vezane uz život u Zagrebu, Koprivnici, ali i nekim drugim gradovima iz okolice. Tako sam htio pokazati da nisam osoba koja vikendima samo odlazi u prirodu, već i aktivno konzumira taj nekakav svakodnevni gradski život: koncerti, izložbe, promocije, izlasci u klubove jer je to na neki način povezano s planinarenjem. Trebalo mi je godina dana, dakle točno godina dana od izlaska moje zadnje knjige da skupim materijala za novu.
DIY izdavaštvo
Po čemu se ustvari tvoj putopis razlikuje od ostalih? Reci nam nešto o DIY izdavaštvu.
Ono što razlikuje moj putopis od ostalih je to što su ti izleti opisani u mojoj knjizi uglavnom bili za vikend ili neke praznike i sl. Dakle, nisam kao većina putopisaca skupio ruksak i otišao na neko dugo putovanje, već sam želio što više putovati u slobodno vrijeme, naravno, koliko su mi to poslovne i druge obaveze dopuštale. Takva putovanja imaju svojih čari, prožeta su avanturizmom i pokazuju kako nije potrebno putovati na neke daleke destinacije da bi se osjetio taj duh avanturizma. Zašto je moja knjiga drugačija od ostalih? Ona nije, u prvom redu, tiskana u papirnatom obliku, već je izdana na CD-u. Ljudi sami mogu isprintati knjigu za malo novaca ako baš žele, a opet, mogu je čitati na svojim iPhoneovima, tabletima, laptopima i sl. Jako je puno tih putovanja rađeno po Hrvatskoj, ali po mjestima za koja većina ljudi ne zna, a opet imaju svoje ljepote. Ljudi znaju za velike nacionalne parkove i neka poznata turistička mjesta, ali ja sam nastojao opisati ljepote onih mjesta koja su uglavnom svima dostupna, ali rijetki za njih znaju. Na primjer, svi znaju da je Velebit divlji, da je Biokovo kršna planina gdje mnogo interveniraju GSS, svi znaju da su međimurski i zagorski bregi pitomi, ali nitko ne zna detaljno što sve tamo ima. Ja upravo to opisujem i na taj način ljudima približavam te ljepote i promoviram ta mjesta. Nije nužno otići na Himalaju da bi se provela noć na hladnom, dovoljno je otići i na Bilogoru, Ivančicu ili Sljeme. Uz to, ta putovanja su jeftina i može ih ostvariti većina ljudi za manje novaca.
Zašto si se baš odlučio izdati knjigu na CD-u? Zašto ne blog ili nešto slično?
Na pisanje su me upravo i inspirirali raznorazni blogovi gdje ljudi opisuju svoja putovanja i izlete po našoj ili drugim zemljama. Tako sam i ja mislio krenuti, ali onda sam vidio da je bolje skupiti taj čitav materijal i koncipirati ga kao jednu knjigu. Često blog ne omogućava stavljanje mnogo slika. Knjiga je izdana na CD-u iz nekoliko razloga. Prvo, kako bi se izdala knjiga u tiskanom obliku, potrebno je puno novaca. Ta cifra je još veća ako se u knjigu dodaju slike u boji, a osobno smatram neadekvatnim izdati putopis bez slika. Ovako, omogućeno je stavljanje velikog broja slika, a slike govore više od tisuću riječi. Zatim, uz veliki financijski teret za izdavanje knjige sa slikama u boji, pitanje je tko bi kupio knjigu mladoga neafirmiranoga autora pa bio on čak dobar i zanimljiv. Treća stvar, knjigu je izdala udruga nove urbane kulture Come2music koju smo prije dvije godine osnovali ja i moja prijateljica s ciljem promoviranja mladih i neafirmiranih umjetnika, a ta je udruga pravno zaleđe kod izdavanja tog CD-a. Dakle, ja knjigu izdajem sam. U tom tonu želim promovirati planinarenje i izlaske u prirodu kao dio urbane kulture. To je poruka svim umjetnicima: ne moraš imati puno novaca za izdavanje, ne moraš imati izdavačku kuću ili debele veze, jednostavno uz malo kreativnosti, mašte i volje puno toga možeš ostvariti i sam.
Vrhovi i sela
U svom Priručniku za hodače Edo Popović kaže da je važno samo nastaviti hodati. Imaš li ti neki svoj moto i što te to tjera dalje?
Nemam neki moto, a putujem na ovaj način na koji putujem zato što volim planinariti i uspinjati se na vrhove. Volim gledati vrh iz podnožja i onda ići prema njemu, isto tako, volim gledati s vrha podnožje odakle sam krenuo jer tek onda imaš osjećaj što si ustvari postigao. Planinarski savez je sastavio jednu obilaznicu koja se sastoji od 155 različitih vrhova diljem Hrvatske i ja obilazim redom te vrhove. Taj sam projekt nazvao Hrvatsku volim putujući jer smatram da je pomalo pogrešno što ljudi koji vole putovati najčešće streme za inozemstvom, za nekakvim dalekim krajevima, a mnogo toga u Hrvatskoj nisu obišli i ne znaju za brojna naša privlačna mjesta, kojih možda uskoro i neće biti. Primjerice, tipično hrvatsko selo u Slavoniji, zatim selo u Istri ili selo u Podravini. Svako od tih sela je svijet za sebe. Obilazeći ta mjesta više upoznajem svoju domovinu i više je volim. Taj me projekt dosta promijenio.
Što si ustvari želio postići ovom zbirkom putopisa?
Obično planinarski putopisi opisuju opasne alpinističke pothvate po opasnim i strmim planinama. Moj putopis opisuje obično planinarenje po običnim hrvatskim planinama i tako nastojim popularizirati planinarenje kao jednu rekreativnu aktivnost. Stoga u mom putopisu možete pronaći i opise višednevnih izleta po Velebitu, ali i neke jednodnevne izlete gdje smo jednostavno otišli u prirodu družiti se, roštiljati i zabavljati. Iz toga se vidi da planinarenje obuhvaća jedan širok spektar aktivnosti.
Za kraj, reci postoji li razlika između pankera i planinara?
Ono što sam primijetio je da razlike gotovo i nema. Iako se ta dva pojma čine nespojivima, imamo iste stavove: volimo putovati, držimo se kao jedna grupa, pomažemo si međusobno, družimo se i to tako da se često prije niti ne upoznamo. Nije bitno tko je što, gdje živi, ima li titulu, nije bitno je li netko profesor, doktor, direktor ili radnik. Čak i što se tiče odijevanja nismo puno drugačiji: kako pankeri imaju određeni stil odijevanja, tako imaju i planinari. Također, sve dijelimo – novac, rakiju, hranu. Zajednički se zabavljamo i naravno, volimo prirodu. Kao što pankeri idu na koncerte s ciljem da malo popiju, rasplešu se, divljaju i zaborave na sve probleme, tako i planinari idu u prirodu da zaborave na svakidašnje brige.