Kārlis Vērdiņš (Latvija, 1979.) - magistrirao je kulturalne teorije i doktorirao temom iz područja filologije. Autor je brojnih znanstvenih radova (među njima i knjiga Socijalne i političke dimenzije latvijskih pjesama u prozi, 2010.) u izdanju Sveučilišna naklade Pisa, te književni kritičar i autor eseja o latvijskoj i stranoj književnosti. Objavio je nekoliko knjiga poezije – Ledlauzi ("Ledolomci", 2001.), Biezpiens ar krejumu ("Sir i vrhnje", 2004.), Burtinu zupa ("Juha od abecede", 2007.), Es ("Ja", 2008.) i Pieaugušie ("Odrasli", izlazi 2015.) Pisao je libreta i tekstove za pjesme te objavio niz prijevoda (T.S. Eliot, Konstantin Biebl, George Trakl, Charles Simic, Walt Whitman, Joseph Brodsky, Lav Rubinstein). Njegova je poezija prevedena na mnoge jezike uključujući zbirke na ruskom (2003.), poljskom (2009.), češkom (2013.) i engleskom jeziku (2015.).
Ja
Ako ja kontroliram rad svojih unutarnjih organa, onda to još ne znači da ja takvih uopće nemam. Još uvijek jetra, pluća i bubrezi rotiraju oko mog srca, sjaje i gore.
Puno malih zvijezda svjetlucajući kuca u meni, ljulja se i padne. I onda se ja razbolim. U sobi se polako izmjenjuju svjetlo i tama. Osjetim – puno malih gradova kruže oko Rige pišteći, drhtureći u mrazu.
Svaki tren gubim ogromnu količinu energije i topline. Zato želim da se ti u plitkim krugovima vrtiš oko mene.
Come to Me
Ja sam ti donio kruščić sa sirom. Bilo je već dva u noći, svi su zaspali, trgovine zatvorene, ali u baru “I love you” dobio sam kruščić sa sirom.
Putujem taksijem i dovozim ti kruščić sa sirom, jer si ležao tužan, možda čak bolestan, a doma nije bilo ničeg finog. Strašno je skup, negdje oko lats[1], ali nema veze.
Putujem sa svojim malim ailavjū, stisnutim, gotovo već hladnim. Ali ispalo je tako, da nisam stigao kući. Dospio sam tamo gdje su svi veseli i duhoviti, i vrlo gladni. Popio sam, zapjevao, ali kruščić sam sačuvao.
Vjerojatno tek treći dan napokon sam te mogao počastiti, bio si toliko bijesan što si pojeo kruščić, čak ga ni ne pogledavši dobro. Da sam ja odvažniji, rekao bih — ali ti znaš, da te volim, ali ti znaš, da ti se divim. Ne tjeraj me, da ti to opet moram reći.
Nema smisla poricati
Već sam rekao, da sam umoran – danas sam izvukao zebru iz zapaljenog grmlja i utovario sam u kola jedanaest otrovanih pingvina. Plaću ne tražim, publicitet ne trebam, samo malo mira i tišine.
No u međuvremenu pošast i hladnoća prikrali su mi se u kuću, gdje ovi prekomorski poslovi nikomu nisu razumljivi, te me čekala bolna rasprava.
Možete li zamisliti kako je nekoliko zbilja milih i dragih ljudi više dana sjedilo bez vode, struje i seksa, i nitko im nije mogao objasniti suštinu.
Sâm sam morao tu kašu pokusati. Htio sam vam to ispričati, kako biste znali što sve možete od mene očekivati.
Ali inače se ponašam dobro, svima pomažem, spašavam svijet od zlih paukova, učim ne postojati u trenucima, kada to nije potrebno. Čak i po kiši i bljuzgavici letim preko tamnih ulica grada, moj crveni plašt je sasvim blatan i smočen.
U polju dharme
Mi tu sjedimo i jedemo krumpir, a Rimbaud i Verlaine su već u Briselu. Navodno su napisali puno novih pjesama.
Mi tu na Velikom groblju pijemo pivo, školujemo jedni druge i sami postajemo sasvim kiseli. Dijete plače uz rub uličice.
Ardžuna je rekao: “Meni ne treba ni kraljevstvo, niti sreće, samo da još jedan dan ne moram sjediti kod tog smrdljivog računala.” I srušio se na nekom sivom nadgrobnom spomeniku.
Tiho, čitaj dalje! Oni su već u Londonu! Oko njih je navodno žuta magla. Ali nama bambusić ludo raste u vazici u kuhinji.
Izvješća londonskih špijuna već se pregledavaju na briselskim računalima. Ali tu kod nas u kuhinji u plavoj zdjelici luk. Izvitoperio se, dao je svu svoju snagu zelenom čuperku mladog luka.
Znakovi
Čim ti se nešto ne sviđa, odmah mi daj do znanja — signaliziraj nagnutim čelom i žmirećim očima, ne sili me da se mučim u sumnji i nagađanjima.
Neka mi brži okret glave ili jedva primjetno drhtanje usana dadnu jasnu naznaku — planeta samoće udvoje je u opasnosti, Mali Princ uzalud traži njezin kružni horizont, da bi se uhvatio, zadržao i da ne bi zalutao daleko u crne orbite.
Neka govore stisnute šake i preko glave prevučeni prekrivač – moj bukom potisnuti adresante, moj udžbeniče semiotike, otvori oči barem na trenutak, barem isplazi jezik.
Metal
Zeleni, usamljeni Marsijanac u svom je tanjuriću letio preko Kurzemskih šuma u toploj ljetnoj noći. Leteći preko rječice, opazio je kuću s voćnjakom i djevojku u cvjetnoj haljini, koja je sama sjedila na trijemu.
Marsijanac je sletio, privezao tanjurić, pozdravio je. Djevojka se tužno nasmiješila, vrteći uski, žuti kolutić oko prsta, te je rekla: “Sjedni malo sa mnom. Ja se užasno bojim.’’
Marsijanac je stavio ruku oko djevojke, ona je naslonila glavu na njegovo srednje uho. “Ne boj se,” rekao je Marsijanac. “Mene je isto bilo užasno strah, na primjer, kada sam prvi put kuhao juhu od bundeve. Ali na kraju je ispalo sasvim dobro.”
“Znam,” šapnula je djevojka. “Sve će biti dobro, ja sam razumna. Ali bolje vozi – već je kasno, a atmosferski tlak je visok.”
“Bit će dobro,” Marsijanac je ponovio. Odvezao je tanjurić, namignuo je i poletio ka zvjezdanom nebu. On je isto poznavao strah, koji ljudima izaziva žuti, teški metal – lagan za kovanje i lagano rastezljiv, u prirodi se nalazi u obliku grumena.
Bajka o filologinji Sintiji
Kada je Sintijin kratki i teški život došao kraju, preselila je u svijetle Nebeske nastambe počivati u vječnom miru. No na vratima je stajao sveti Petar strogog lica i rekao joj:
“Tvoj kratki i teški život je sada gotov, no ne mogu te pustiti u svijetle Nebeske nastambe, jer tvoji akademski dugovi prema Nebesima trublju u trube. Želiš li pronaći vječni mir, reci mi, Sintija, što je to — diskurs?”
I Sintija je rekla: “Nemoj se srditi, sveti Petre, ali ne znam, što je to diskurs. Na dan kada su u našoj grupi to učili, zajedno s malom braćom i sestrama u šumi skupljala sam grančice.”
Sveti Petar, trenutak pošutjevši, reče joj: “Oh, jadna Sintija, težak je tvoj put prema Nebeskim nastambama. Reci mi barem, što je to — paradigma?”
I Sintija je rekla: “Ja odgovoriti ne mogu, sveti Petre, jer na dan kada su to učili u našoj grupi, ja sam u maloj, pokrajnjoj šumskoj školi poučavala djecu čitati i pisati.”
Sveti Petar, trenutak pošutjevši, rekao je njoj: “Oh, jadna Sintija, gorak je tvoj put prema vječnom miru. Reci mi bar, što je to — identitet?”
I Sintija je rekla: “Sveti Petre, na dan, kada su to učili u našoj grupi, čuvala sam svog sina žute kose i svijetloplavih očiju, baš kao u njegova oca, profesora filologije.”
Tada je sveti Petar uzdahnuo duboko i rekao: “Oh, jadna Sintija, kratak i težak je bio tvoj život, i uzalud te pitati pametne stvari. Ali vidim, imaš dobro srce. Zato ću izbrisati tvoje akademske dugove i dat ću ti vječni mir”.
I sveti Petar otvori vrata i Sintija uđe u svijetle Nebeske nastambe.
Pisma Solveigi
1
Solveiga moja!
U inozemstvu mi je jako teško. Provjeri, molim te, je li ono što pišeš istina, otiđi kod liječnika. Znaš da si u ovim okolnostima to ne možemo priuštiti. Nemam novaca platiti liječnika. Važna stvar: otiđi kod moje majke, pitaj je za novac i pošalji, ja znam da ona ima. Budi draga, napravi to već sutra.
Voli te tvoj P. G.
2
Ah, Solveiga,
neizmjerno sam sretan što si se oporavila. Meni isto nije bilo lako. Nažalost, nisam mogao otići na sprovod. Je li nešto preostalo od majčinog novca? Ovaj tjedan bih trebao još toliko. To je veoma važno. Svakako možeš prodati majčine stvari, koje imaju nekakvu vrijednost.
Ljubim te i grlim čvrsto, P. G.
3
Srčeko moje milo,
trenutno ne mogu dolaziti kući. Pošalji, molim te, onu očevu odjeću što je u ormaru – više nemam nikakvu normalnu odjeću. Ne moraš po cijele dane sjediti kod kuće i čekati mene. Izmisli si nekakvu aktivnost, najbolje – nađi posao. Tada će naš susret doći brže.
P. G.
4
Solveiga!
Molim, saslušaj me. To je veoma važno. Hitno trebam novac, dvostruko više nego inače. Molim, založi kuću ili zemljište, smisli sama. Trenutno ne mogu objasniti detaljnije. Ako učiniš tako, možda već ovog ljeta moći ću doći doma.
Zauvijek Tvoj P. G.
5
Solveiga, srce moje,
hvala na svemu što si učinila. Ne mogu dočekati da te napokon vidim. Zamolba: pošalji svilene čarape i majčine sedefaste naušnice, njih valjda nisi prodala, zar ne? Ne pitaj zašto. Odsada ću živjeti negdje drugdje, uskoro javim novu adresu.
Privijam te na grudi, P. G.
P. S. Molim, pošalji ovoga tjedna još novaca, ovdje trpim teške okolnosti. Možda Ti možeš uzeti više posla, da se ne moramo tako stiskati?
6
Oh, Solveiga,
znam, bio sam zvijer, nečovjek, mojim postupcima nema opravdanja. Nisam dostojan Tebe. Zaboravi me, započni život iznova. Ja znam, Ti si čista i jaka, Ti ćeš uspjeti. Između nas je sve gotovo, ne pitaj zašto.
Zbogom, Zbogom! P. G.
7
Dear Solveiga,
Please stop writing to my husband, it is just pointless. A woman in your situation should have more sense of tact. I hope you understand English, because I can’t write in Russian.
Sincerely yours, Nora.
(Draga Solveiga,
Prestani pisati mom suprugu, to nema smisla. Žena u tvojoj situaciji trebala bi imati više takta. Nadam se da razumiješ engleski, jer ne mogu pisati na ruskom.
S poštovanjem, Nora.)
S latvijskog prevela Santa Domian Zviedre.
Bilješke:
[1] lats = sedam kuna