Nemaš mobitel? Ti si terorist!

Gotovo kao obilježavanje trideset godina od “Njemačke jeseni”, kad je 1977. u cijeloj Njemačkoj kao posljedica utamničenja i smrti pripadnika RAF-a vladalo izvanredno stanje, 2007. sve se više širi posvemašnja “borba protiv terorizma” koja uz svoju neizbježnu hipersemiotizaciju svijeta (svaki znak odsad može biti “znak terorističke djelatnosti”) nosi i neke tragikomične efekte. Odsad više nisu SAD i Velika Britanija predvodnici antiterorističke koalicije – naprotiv, Njemačka je ta koja u sve sfere svakodnevnog života uvodi totalitarističke mjere. Znanstvena fantastika više nije dio Hollywooda. Minority Report i drugi distopijski filmovi unatrag nekoliko godina napustili su filmsko platno.

Zbog riječi u zatvor

Kad sam nedavno bio u Njemačkoj, imao sam prilike prisustvovati skupu u legendarnom hamburškom skvotu Rote Flora, gdje je, među ostalima, u diskusiji sudjelovao i Karl-Heniz Dellwo, bivši pripadnik RAF-a, koji je 1975. sudjelovao u uzimanju taoca i zauzimanju njemačke ambasade u Stockholmu, tražeći puštanje Andreasa Baadera, Ulrike Meinhof i drugih terorista Frakcije crvene armije koji su tada pod neljudskim uvjetima bili zatočeni u Stammheimu. Dellwo je iz zatvora pušten tek 1995., nakon dvadeset godina, i ubraja se među rijetke bivše članove RAF-a koji se javno izjašnjavaju o proteklom vremenu terorizma, kao i današnjim političkim pitanjima u Njemačkoj i u svijetu. Premda je sam Dellwo i dalje uvjeren da je valjalo učiniti nešto protiv ere Konrada Adenaura, koncerna Springer, njemačkog podupiranja američkog rata u Vijetnamu ili pak šutnje političkog vrha o nacističkim zločinima, on danas – kako je izjavio u svom govoru u Hamburgu – više ne smatra da je legitimno koristiti nasilje kao sredstvo za ispunjenje nekog višeg, pa čak i humanističkog cilja. Međutim, za razliku od sedamdesetih “olovnih godina”, kada su teroristi uglavnom bili optuživani jer su doista i provodili nasilje, danas je, kako se pokazuje, dovoljno koristiti politički nekorektne riječi. U tom smislu doista je začuđujuća koincidencija da se spomenuto obilježavanje “Njemačke jeseni” održalo upravo u četvrti St. Pauli, gdje se dakle nalazi Rote Flora, odnosno četvrti koja već sada prolazi kroz ubrzani proces gentrifikacije – pojam zbog kojeg su neki drugi, “novi” teroristi završili u zatvoru, a da nisu, poput Dellwoa, morali zauzeti ambasadu u Stocholmu.

Naime, tijekom ljeta 2007. sociolog Andrej Holm, uz još trojicu kolega, bio je uhićen – i u spektakularnoj akciji helikopterom dopremljen na savezni sud u Karlsruheu – iz razloga što je koristio “fraze i ključne” riječi koje koristi jedna militantna skupina, a među njima i riječi poput “gentrifikacija”. Inače, sam taj termin potječe iz diskursa urbanizma gdje o označava svojevrsnu revitalizaciju zapuštenih industrijskih područja, ali ne putem implementiranja kulturnih i umjetničkih sadržaja, nego prije svega putem ulaska Kapitala u dotad zapuštene četvrti, gdje zatim (premda fasade mogu biti i dalje “autentične”, ruševne) niču luksuzni dućani, koji se nerijetko mogu “hraniti” upravo alternativnim karakterom te četvrti (što je slučaj upravo sa St. Paulijem, četvrti koja je tradicionalno znana kao četvrt kurvi i revolucionara).

Mobitel kao dokaz

Osim toga, policiji je bilo iznimno sumnjivo to da sociolozi na svoja zajednička okupljanja nisu nosili mobitele: iz njihove perspektive to je bio jasan znak “konspirativnog ponašanja”. Jer tko danas – izuzev terorista, mogli bismo dodati – više ne koristi mobitel? Naravno, teroristi od 11. rujna su koristili mobitele, pa se tako na jednoj snimci s aerodroma retrogradno, odnosno “posthumno”, ustvrdilo da je jedan terorist prije rušenja “Blizanaca“ koristio mobitel (i kao što nas uvjerava Paul Greengrass u svom filmu United 93 zvao kući i rekao “volim te” svojoj ženi), međutim, ovi “novi teroristi” (pa tako i sociolozi) očito više ne koriste mobitele, pa čak ni standardne forme komuniciranja. S jedne strane, sociolozi bi u svoju obranu mogli reći da se velik broj njih ionako protivi mobilnim telefonima kao novoj formi komunikacije (“tko pristojan još na kružok nosi mobitel?”), s druge strane, Država bi mogla uzvratiti na taj argument i reći: pa teroristi neuspjelog pokušaja prije skoro pola godine, kada su mete bili Frankfurt i Ramstein, također nisu koristili “tradicionalne” forme komunikacije, nego su bili toliko prepredeni i lukavi da si međusobno ne šalju e-mailove već su sve svoje e-mail poruke slali u draft folder na jednoj te istoj adresi, pa vlasti i služba sigurnosti nisu mogle otkriti njihove planove jer doista ni nije dolazilo do razmjene komunikacije (oni su čitali svoje poruke koje su pohranjivali na istoj e-mail adresi).

Slično tome, Država je sada mogla ustvrditi da su sociolozi još prepredeniji i lukaviji, jer na svoje sastanke čak ne nose mobitele: “Oni mora da međusobno, u raznim časopisima, pa čak i na simpozijima, komuniciraju putem šifriranih riječi poput ‘gentrifikacija’”. To sve veoma podsjeća na onaj stari vic o violinistu kojeg uhite pa cijelu noć provede na ispitivanju:

– “Za koga radiš?”

– “Za orkestar.”

– “Kakvi su ti to papiri?”

– “Glazbeni.”

– “Kakvi su to znakovi?”

– “Note.”

– “Tko ti je to dao?”

– “Dirigent.”

– “Tko je to napisao?”

– “Mozart.”

– “Kojoj organizaciji pripada taj tvoj orkestar?”

– “Filharmoniji.”

Pa onda ispočetka. U jednom trenu mu ponude da potpiše zapisnik gdje piše da je priznao da pripada tajnoj špijunskoj grupi “orkestar” kojom rukovodi nepoznati terorist poznat kao “dirigent”, da je uhvaćen kako nosi tajne spise pisane tajnim pismom zvanim “note”, čiji je autor poznat pod ilegalnim imenom “Mozart”, itd.

Jedne noći bude ga opet i kažu:

– Ajde priznaj, i Mozart je priznao!

Knjižnice su opasna mjesta

Ono što ovaj “nesporazum” – koji u očima Države, dakako, nije iščitan kao nesporazum, već je sasvim logični slijed zaključaka – pokazuje ništa drugo nego Bushova filozofija Domovinske sigurnosti (Homeland Security) koja je uslijedila nakon 11. rujna, odnosno filozofija “maloga brata”, ministra Wolfganga Schäublea, koji se sve više iskazuje kao Veliki brat. Jednako kao što u vicu jadni glazbenik biva proglašen teroristom samo zato jer njegovi isljednici ne razumiju što su to note i ne znaju tko je uopće Mozart, tako i nakon 11. rujna svi muslimani a priori bivaju sumnjičeni da su teroristi samo zato što nose turban i zato jer (“mi” ne razumijemo zašto) štuju Alaha, a sociolozi pak zato jer koriste termine poput “gentrifikacije”. Radi se, dakle, o hipersemiotizaciji svijeta zbog koje svako ponašanje ili držanje može biti protumačeno kao potencijalno terorističko. Uzmimo još jedno opravdanje zašto su njemačke vlasti osumnjičile i zatočile Andreja Holma: on je, naime, “zaposlenik na istraživačkom institutu koji ima pristup knjižnicama koje može neometano koristiti za istraživanje za pisanje tekstova” za militantnu skupinu odnosno teroriste. “Zdravorazumska” konzekvencija toga je da odsad svatko tko ima pristup nekoj, bilo kakvoj (jer svaka, dakako, može biti subverzivna) literaturi može biti osumnjičen za terorističku djelatnost. Kako kažu Richard Sennett i Saskia Sassen u svom otvorenom pismu podrške njemačkim sociolozima, liberalna država se mijenja. “U šezdesetim godinama, Njemačka je među svim europskim državama imala najliberalnije zakone za izbjeglice i one koji traže azil, Sjedinjene Države su tada imale najsenzibilnije zakone za imigraciju u svojoj povijesti; Francuska je automatski davala državljanstvo svima koji su se rodili na njezinom teritoriju – uključujući muslimane. Danas su sve te države, u ime rata protiv terorizma, promijenile svoje zakone; sada vladaju zakoni izvanrednog stanja.”

Militante gruppe – novi RAF?

Uzmimo za početak stanje u današnjoj Njemačkoj. Najprije je u siječnju 2005. bez života ostao Oury Jalloh, porijeklom iz Sierra Leonea, koji je tražio azil, a umjesto toga završio u zatvoru u Dessauu. Ondje je pod još nerazjašnjenim okolnostima nestao u požaru (navodno je sam zapalio madrac u ćeliji, kao da nije mogao naći “lakši” ili barem “bezbolniji” način samoubojstva). Sociolog Holm i njegovi kolege našli su se u zatvoru pod sumnjom da su članovi tzv. militante gruppe (mg), organizacije koja je preuzela odgovornost za dva “teroristička čina” u Dessauu tijekom prosinca 2006. i nastala upravo kao protest protiv smrti (ili ubojstva?) Ouryja Jalloha: kuća jednog policijskog službenika iz spomenutog zatvora je prošarana bojom, dok je garaža jednog doktora koji je navodno pretražio Jalloha potpuno zapaljena. Ono što njemačke vlasti vjerojatno plaši je činjenica da se kod militante gruppe ne radi o nekakvoj radikalnoj islamističkoj ili pak “crnačkoj” organizaciji kao što je to još bio slučaj kod francuskih nereda u listopadu 2005. (a sam Jalloh je iz zapadno-afričke države, pa se moglo očekivati da će u njegovu obranu stati njegova “braća”, kako ih popularni žargon voli nazivati), nego to da se radi ni manje ni više nego o lijevim radikalima iz podzemne militantne organizacije. Štoviše, oni su svoje akcije legitimirali upravo “revolucionarnom borbom” koju žele voditi “na osnovi socijalno-revolucijskih i antiimperijalističkih komunističkih načela”. Uz bogatu njemačku terorističku povijest, kao i činjenicu da se ovih dana obilježava trideset godina od još uvijek traumatične “Njemačke jeseni”, to ne može ne podsjećati na početak djelovanja RAF-a. Baš kao i militante gruppe, tako je i RAF, Frakcija crvene armije, svoje djelovanje započela podmetanjem požara: 2. travnja 1968. Andreas Baader, Gudrun Ensslin i još dvoje pripadnika tzv. “prve generacije” RAF-a podmetnuli su požar u dvije robne kuće u Frankfurtu kao protest protiv rata u Vijetnamu. Nakon toga su teroristi, dakako, završili pred sudom, pa u zatvoru, a samo dvije godine kasnije, 14. svibnja 1970., Andreas Baader je dobio dopuštenje da napravi intervju s tada-još-uvijek-novinarkom Ulrike Meinhof i to – ni manje ni više – nego na Njemačkom središnjem institutu za društvena pitanja (Deutsche Zentralinstitut für Soziale Fragen) u Berlinu.

Dakle, izuzev podmetanja požara, ovdje imamo još jedan znak koji je očiti “znak terorizma”: korak njemačkih vlasti da su osumnjičile sociologe u tom je smislu posve logičan – pa i RAF je bio u izravnom dosluhu sa znanstvenicima iz područja društvenih i humanističkih znanosti. I ne samo to, militante gruppe je 2003., deset godina nakon smrti Wolfganga Gramsa, pripadnika RAF-a, objavila otvoreno pismo u kojem podupire stav da je Gramsa hladnokrvno ubila država. Dakle, nije trebalo mnogo da Država zbroji dva i dva i dođe do ideje da militante gruppe i nije ništa drugo nego neka nova generacija RAF-a, premda se taj isti RAF godinama prije i službeno raspustio.

Tajna članka 129a

Bila to istina ili ne, ono što najviše uznemiruje u recentnim događajima u Njemačkoj jest činjenica da je – dakle, neovisno o tome da li militante gruppe uskoro može postati novi RAF – na snagu ponovo stupio zloglasni članak 129a njemačkog Kaznenog zakona donesenog 1976. kao dio borbe protiv RAF-a. Upravo prema tom članku su spomenuti sociolozi i završili iza rešetaka, jer je kazneno djelo “stvaranja terorističkih udruženja” ne definira točno tko i kako može biti okarakteriziran kao terorist, što zapravo i nije čudno ako znamo da je sam taj članak, kada se termin “terorističkog udruženja” i prvi put uveo u njemački pravni diskurs, dio obuhvatnije zakonske mjere pod nazivom Lex RAF. Prema tom članku je dovoljno da osumnjičeni krug čine tri osobe (u nedavnom slučaju ih je bilo četiri), te da provode tzv. “konspirativno djelovanje” (a što je drugo kritika imperijalizma, odnosno antiglobalizacijski pokret vezan uz borbu protiv G8?).

Ako sada iznova, opširnije, navedemo zbog čega su sociolozi osumnjičeni i zatvoreni, onda vidimo da članak 129a po svemu nalikuje na jedan Minority Report scenarij toliko poznat iz američke i britanske “borbe protiv terorizma”. Dakle, dr. Matthias B je kriv zato jer je u svojim znanstvenim radovima koristio “fraze i ključne riječi” koje koristi i militante gruppe, dr. Matthias B. je kriv jer je kao promovirani politolog intelektualno bio u stanju da “sroči potkovane tekstove ‘militantne grupe’”, s njime se, zatim, sastalo još dvoje intelektualaca, kao i Dr. Andrej Holm koji je kao sociolog imao kontakte sa svima njima, a on je pak bio “aktivan u otporu protiv sastanka u Heiligendammu 2007. koju je organizirala lijevo-ekstremistička scena”. I tu dolazimo do vrhunca optužbe: on je a priori sumnjiv jer pokazuje “konspirativno ponašanje” i na sastanak “namjerno nije” ponio svoj mobilni telefon. Ironija u svemu tome nije samo ova posljednja točka optužbe, nego i zanimljiv detalj da sama Država uopće nije svjesna da odaje priznanje militante gruppe kad kaže da se radi o dobro potkovanim tekstovima. Takvo što je u slučaju RAF-a još bilo nezamislivo, jer bi taj čin zapravo značio priznanje Države da RAF ipak provodi “revolucionarni rat”, što se nikako nije moglo dopustiti, jer to već znači da se ima ako ne ravnopravan onda barem legitiman protivnik (to je ujedno i razlog zašto njemačke vlasti tokom sedamdesetih godina nikada nisu RAF htjeli priznati ne samo kao “revolucionarnu skupinu”, često ni kao “terorističku skupinu”, nego su ih nazivali običnim kriminalcima).

Članak 129a, kao što se pokazuje posljednjih godina, nije ništa drugo nego članak koji bi mogao postojati u fiktivnom univerzumu iz kratke priče Philipa K. Dicka po kojoj je kasnije Steven Spielberg snimio poznati film Minority Report (2002.). U tom se svijetu kontrola poima kao sprječavanje i predviđanje zločina. Posao policajaca više nije pronalaženje zločinaca koji su počinili neki zločin, nego pronalaženje zločinaca koji će počiniti neki zločin. Ono što je u filmu Minority Report bilo označeno kao znanstvena-fantastika – policija više ne kažnjava zločine koji su se dogodili, nego zločine za koje su predvidjeli da će se dogoditi – danas funkcionira kao stvarnost. Uz njemački primjer, najbolji dokaz je zloglasni Abu Ghraib, kao i nedavna vijest o tome da su Amerikanci po Istočnoj Europi imali tajne logore gdje su muslimani bili zatočeni (i samim zatvaranjem zapravo već i kažnjeni) kao mogući zločinci.

Svi smo potencijalni kriminalci

Ako u obzir uzmemo Homeland Security i društvo kontrole koje se razvilo nakon 11. rujna, onda se jednako kao što je Hannah Arendt u knjizi Izvori totalitarizma govorila za Njemačku i SSSR, i danas za SAD, Veliku Britaniju i Njemačku može reći: “Kategorija osumnjičenog u totalitarnim uvjetima obuhvaća čitavo pučanstvo; sumnjivo je već svako mišljenje koje odstupa od službenog propisane i stalno promjenljive linije, u kojem se god području ljudskog djelovanja javilo. Ljudi su sumnjivi po definiciji već zato što mogu misliti, a ta se sumnja ne može odvratiti uzornim ponašanjem zato što je čovjekova posebnost mišljenja također sposobnost promjene mišljenja”. Ne govori li o tome i činjenica da upravo Njemačka, počevši s 1. studenim 2007., napokon uvodi dugo najavljivane putovnice koje će osim biometrijske fotografije sadržavati i otiske prstiju vlasnika? Štoviše, sam ministar unutarnjih poslova Wolfgang Schäuble, onaj koji je zagovarao i da se e-mail poruke potajno kontroliraju zbog mogućeg “konspirativnog djelovanja”, nudi opravdanje koje nemalo podsjeća na neki slogan skuhan u svijetu Minority Reporta: “Novom putovnicom smo korak ispred kriminalaca”, kaže Schäuble.

Ono što ovaj slučaj dovodi u direktnu vezu s citatom Hannah Arendt, koja je to, dakako, napisala misleći prije svega na totalitarnu državu poput nacističkog režima, je sitan, ali bitan detalj da su se nekada otisci prstiju uzimali samo kriminalcima. Odsad smo svi potencijalni kriminalci. A da se doista ne radi samo o Njemačkoj, kao što naglašavaju i Richard Sennett i Saskia Sassen u svom otvorenom pismu, govori i nedavna vijest da je francuski parlament usvojio zakon koji pooštrava imigracijske propise, te između ostalog uvodi – doduše, neobavezno – DNK testiranje. Odsad će imigranti koji u Francuskoj traže dozvolu boravka, azil ili državljanstvo, opravdano “spajanje obitelji” morati dokazati putem DNK analize. Dakle, nekadašnja liberalna država doista kreće u smjeru totalitarne države, a Sarkozy, koji je – nemojmo zaboraviti – imigrante tijekom listopadskih nemira 2005. nazvao “smećem” koje s naših ulica treba očistiti “kemijskim sredstvom” (sic!), sada će tvrditi kako on nema ništa protiv imigranata, nego da je potrebno uvesti više reda, što bi u krajnjem slučaju bilo korisno i za njih. I tu se vraćamo na posljednji stih cjelovite verzije njemačke himne:

Deutschland, Deutschland über alles,

Und im Unglück nun erst recht.

Nur im Unglück kann die Liebe

Zeigen, ob sie stark und echt

Kao što Sarkozy tvrdi da će DNK-analize zapravo biti korisne za imigrante, čemu bi mogao – ne nužno cinično, što je najgore – dodati kako on to ni ne čini zbog ničeg drugog doli zbog ljubavi prema njima, tako bi i Wolfgang Schäuble mogao izjaviti kako je članak 129a, sumnjičenje sociologa i svih onih koji koriste termine poput “gentrifikacije” zapravo samo rezultat ljubavi. Kako kaže njemačka himna: “Samo u nesreći ljubav može pokazati da li je jaka i prava”, odnosno “Njemačka, Njemačka iznad svega, a posebno u nesreći”. I to je najveći problem “rata protiv terorizma”: on se ne vodi toliko protiv samog Neprijatelja (on je, u mnogim slučajevima, ionako nevidljiv poput Osame bin Ladena), koliko zbog ljubavi prema nama. Najveća ironija današnje biopolitičke situacije je u tome da svi ti represivni zakoni – od hipersemiotiziranog sumnjičenja, preko preventivnog zatvaranja do biometrijskih tehnologija u svim sferama života – nastupaju pod proklamiranim geslom Ljubavi. Oni su tu kako bi nas “zaštitili”.

Tekst je najprije objavljen na www.h-alter.org