Nemiri u Francuskoj: samo repriza?

Točno dvije godine i dva mjeseca nakon listopadskih nemira u Francuskoj 2005., krajem studenog 2007. iznova se javlja pobuna mladeži. Povod je gotovo identičan onome iz 2005. Opet su bez života ostala dva mladića, po svemu sudeći krivnjom policije, i opet je to uzrokovalo bijes među populacijom muslimanske vjeroispovijesti i afričkog porijekla. Ovaj put je dvoje mladića, od kojih je jedan imao 15 godina, a drugi 16, poginulo nakon što se njihov motocikl sudario s policijskim automobilom. No to, dakako, nije sve. Umjesto da pomogne unesrećenima, policija je pobjegla s mjesta nesreće i to je glavni razlog zašto se ponavlja 2005. U svoju obranu policija je rekla kako doista jesu otišli s mjesta nesreće, ali da su pozvali hitnu pomoć, a kao dodatni argument poslužila je činjenica da tinejdžeri nisu imali kacige i da su vozili motocikl koji nije bio registriran. Francuske vlasti tvrde da su nemiri u pariškom predgrađu Villiers-le-Bel, koji se šire i na druga predgrađa i druge gradove, već sada mnogo intenzivniji nego oni prije dvije godine. To potvrđuje i podatak da je samo u prva tri dana ranjeno više od 120 policajaca, dok je tijekom tri tjedna u 2005. ukupno bilo ranjeno 200 policajaca. Bijesna mladež – koju se već sada naziva “urbanom gerilom” – izuzev bacanja kamenja i Molotovljevih koktela, ovaj put koristi i vatreno oružje. Francois Fillon, francuski premijer, izjavio je kako će učiniti sve da smanji nasilje u pariškom predgrađu, dok istovremeno Omar Sehhouli, brat žrtve, vehementno tvrdi da nije riječ o nasilju, nego o izražavanju bijesa.

Ponovo terorizam?

Ako pogledamo što je Nicolas Sarkozy učinio u posljednje dvije godine, onda nije ni čudo da su se nemiri, poput bumeranga iz prošlosti, ponovo vratili. Umjesto da ponudi adekvatno rješenje za nerazvijena predgrađa velikih gradova, gdje muslimanska zajednica nerijetko nema jednake šanse kao i ostali državljani Francuske (u četvrti Villiers-le-Bel gdje su se rodili ti nemiri trećina od 26.000 stanovnika ima manje od 24 godine i ne može naći posao), Sarkozy je krenuo u drugom smjeru i marljivo radi na selekciji imigranata, njihovom popisivanju, pa čak i uvođenju DNK-analize po uzoru na biopolitičku paradigmu svijeta nakon 11. rujna. Štoviše, reakcija na nemire u Francuskoj po svemu je slična američkoj reakciji na terorizam, odnosno islamistički fundamentalizam, a u njezinu svjetlu kao samorazumljivo izgleda pitanje koje je postavio Alan Dershowitz: “Zašto ti previše privilegirani mladi ljudi podržavaju tu kulturu smrti, dok osiromašeni i potlačeni Tibetanci nastavljaju život unatoč njihovoj okupaciji Kine?” (Guardian, 4. lipnja 2004.) Tu bi se odmah mogao dati ciničan odgovor koji su nedavno dale kineske vlasti, naime da se budistički svećenici na Tibetu neće više moći reinkarnirati bez njihove dozvole (slično tome Vatikan je “ukinuo” Limb), međutim, važnije je upozoriti na to da se islam, pa tako i mladež u francuskim predgrađima, općenito nakon 11. rujna poima kao TA “kultura smrti”.

Pritom se posve zaboravlja da je vjerojatno prvi bombaš samoubojica u kulturnoj povijesti potekao ni manje ni više nego iz kršćanstva, a to je, dakako, Samson. Njemu su, kao što znamo, Filistejci iskopali oči i, nakon što ga je Dalija izdala, odrezali mu kosu pa je on izgubio svoju snagu. Unatoč tome, Samson “napipa dva srednja stupa na kojima počivaše zdanje, oprije se o njih, desnom o jedan, a lijevom o drugi” (Suci 16, 30) i poput bombaša samoubojice vikne svome Bogu: “Neka poginem s Filistejcima!” (Suci 16,31). Događaji koji su pak doveli do toga neodoljivo podsjećaju na ono što su Amerikanci učinili jadnim Afganistancima i Iračanima, dakle, Muslimanima, nakon 11. rujna u Abu Ghraibu i Guantánamu: “A narod, vidjevši ga, uze hvaliti svoga Boga i klicati u njegovu čast govoreći: ‘Bog naš predade nam u ruke Samsona, našeg neprijatelja, koji nam je zemlju pustošio i tolike naše usmrtio’” (Suci 16,25), a “kad im se srce razigralo, povikaše: ‘Dovedite Samsona da nas zabavlja!’ I dovedoše iz tamnice Samsona i on igraše pred njima; a onda ga postaviše među stupove.” (Suci 16,26). Nije li se slično dogodilo i onim “neprijateljima” koji su “pustošili zemlju i tolike naše usmrtili” (napadom na WTC) i zatim završili u zatvoru na Kubi (i drugdje po svijetu) s one strane zakona u kojem su se američki vojnici iživljavali nad njima slažući njihova naga tjelesa na hrpe, plašeći ih psima i vezujući im spolovila za elektrode, i to samo zato jer ih to “zabavlja”?

Naravno, netko bi mogao reći da se sve to dogodilo “tek” nakon 11. rujna, međutim SAD je iste stvari, samo u drugim oblicima, činio već desetljećima ranije. Stoga možda nije ni slučajno da Filistejci, prema Bibliji “narod s mora” koji je okupirao zemlju Kanaan, etimološki dolaze od riječi koja znači razdijeliti, upasti u nečiji teritorij. Samson se u tom smislu pojavljuje kao kršćanska verzija znamenitog rimskog simbola Pravde (Justitia) koja u jednoj ruci ima mač, u drugoj vagu, dok su joj oči prekrivene povezom. Zar nije upravo Samson preteča takve, slijepe Pravde? A jednako tako, nisu li i bombaši samoubojice neka vrsta “slijepe pravde” koja po načelu oko za oko – nemojmo zaboraviti da Samson zavapi Jahvi: “Gospodine, spomeni me se i samo mi još sada podaj snagu da se Filistejcima odjednom osvetim za oba oka” (Suci 16,28) – pokušavaju na neki način uzvratiti tom “narodu s mora” koji je najkasnije s rušenjem Sadama Huseina doslovce zauzeo jedan dio Bliskog istoka? U svojoj analizi fenomena bombaša samoubojica Robert A. Pape će, na neki način potvrđujući to, reći da je suicidalnom terorizmu zajednički cilj “da se moderne demokracije prisile da povuku svoje vojne snage iz teritorija koje teroristi smatraju svojom domovinom”. Štoviše, Pape će (što iznova samo potvrđuje paralelu sa Samsonom) reći da je pravi korijen suicidalnog terorizma nacionalizam i da je on stoga “ekstremna strategija nacionalnog oslobođenja”. Međutim, ovdje bi trebalo nadopuniti Papea i reći upravo suprotno: jednako koliko je nacionalizam korijen terorizma, toliko je nacionalizam i ono protiv čega se bori terorizam. Jer nije li se Samson, kao biblijski prototip bombaša samoubojice, borio protiv onoga što bismo mogli okarakterizirati kao nacionalizam Filistejaca, i ne bore li se jednako tako gerilske skupine, manje-više obični civili s jedne strane i uvježbana Al Qaida s druge strane, protiv nacionalizma SAD-a?

“Neka poginem s Francuzima!”

Jedna zastrašujuća filmska scena može nam pomoći da naglasak na nacionalizam u terorizmu premjestimo na jednu drugu, općenitiju razinu: a to je odnos spram Drugog. Riječ je o sceni kad u filmu Michaela Hanekea Caché (2005.) Alžirac Majid (Maurice Bénichou) u jednom posve neočekivanom trenutku pred Francuzom Georgesom (Daniel Auteuil), koji ga je optužio za slanje tajnovitih snimki, prereže grkljan; krv počne štrcati, a on pada na pod i umire. Dakle, taj krajnji, očajni čin, koji je došao kad Majid više nikako nije mogao podnijeti nepravdu koju mu pričinjava Georges, ima sličnu funkciju kao i čin nekog bombaša samoubojice. Ne radi se samo o tome da se uzmu nevine žrtve (Majid nije ozlijedio nikog osim samoga sebe i u tom se smislu radi o nekoj “humanističkoj”, perverzno “altruističnoj” verziji bombaša-samoubojice), nego prije svega da se jednom takvom gestom kao što je žrtvovanje vlastitog života pasivni bystander upozori na efekte njegova držanja/stava. To je i bila jedna od svrha napada na WTC: ne samo uzimanje žrtava SAD-u nego i pouka svima nama, prvenstveno pasivnoj Europi, upozorenje o tome kroz što prolaze Muslimani danas. Caché ovdje nudi jednu poprilično pesimističnu viziju: kad Georges, nakon samoubojstva Majida, stigne kući, on se ne upita “Zašto je moj nekadašnji prijatelj to učinio?” ili “Nisam li ja na neki način odgovoran za to?” (i to zato jer ionako zna odgovor ali se pravi da ne zna ili ga ne želi priznati), nego popije pilulu za spavanje i kaže svojoj ženi da ga ne uznemiruje. Nije li upravo to bila i reakcija francuske vlade na nemire u predgrađima 2005.: umjesto da se Francuska zapita o svojoj odgovornosti za spaljene automobile i razrušene četvrti (“Zbog čega je do toga uopće došlo?”), Nicolas Sarkozy je narodu ponudio svojevrsnu tabletu za spavanje u obliku policijskih kordona koji su ugušili pobunu. Lik Alžirca koji se ubija pred Francuzom iz više klase u tom je smislu ujedno simbol muslimanske mladeži koja je 2005. digla pobunu u francuskim Banlieue. Nemojmo zaboraviti da je glavni argument cinika koji su naglašavali besmislenost mladenačkog revolta bio taj da pobunjenici ionako pale svoje susjedstvo i svoju imovinu – i u toj vizuri oni nisu bili ništa drugo nego bombaši-samoubojice.

Međutim, francuski nemiri se ne mogu tumačiti onako kako većina filmskih kritičara voli tumačiti šokantno samoubojstvo iz Cachéa: jednako kao što postupak Alžirca nije tek samonegacija nasuprot Francuzu, nego prije čin koji putem onog zadnjeg što je nekom na raspolaganju – a to je tijelo – nastoji dokazati da je taj netko u krivu, tako i listopadsku pobunu treba prije svega shvatiti kao simbolički čin. Činjenicu da su mladići palili vlastite četvrti i automobile susjeda stoga možda ne bi trebalo tumačiti kao nerazuman čin koji onda na kraju iznova dokazuje da je francuska vlada u pravu: “Pa, vidite, oni ionako znaju samo uništavati, čak i kad se bore za vlastita prava, zašto bismo im mi onda uopće dali ta prava, omogućili normalne škole studije i poslove?”. Nasuprot tome, tu vrstu autodestruktivnosti treba razumjeti upravo kao čin koji mijenja paradigmu revolta, i to u dva smisla. S jedne strane, mladi su pobunjenici, vjerojatno nesvjesno, posve negirali zapadnjačko poimanje vlasništva kao svetinje (uvijek iznova to iščuđavajuće pitanje “kako su oni mogli uništiti vlastito vlasništvo!?”), a s druge strane oni su se putem toga približili taktici bombaša samoubojica – umjesto Samsonova poklika “Neka poginem s Filistejcima!” mogli smo čuti uzvik “Neka poginem s Francuzima!”.

Premda će Peter Sloterdijk u svojoj novoj knjizi Zorn und Zeit (upravo objavljenoj i u prijevodu Nadežde Čačinović u izdanjima Antibarbarus), govoreći o pobunjenicima koji su stvorili “jedan primitivni Mi-Oni scenarij” ili koji su gnjevni zbog “dvostruke nezaposlenosti i hormonalnog pritiska”, podleći jednoj površnoj psihologizaciji pariških nemira, njegovo upućivanje na Hansa Magnusa Enzensbergera i njegov koncept “molekularnog građanskog rata” kao formule za iščitavanje pariških nemira može biti koristan. Naime, Hans Magnus Enzensberger je još 1993. u svom eseju Izgledi za građanski rat citirao jednog socijalnog radnika iz predgrađa Pariza koji je vandalsku dinamiku opisao toliko zorno kao da anticipira listopad 2005.: “Oni su već sve razbili, poštanske sandučiće, vrata stubišta. Polikliniku, gdje se njihovi male braće i sestre besplatno njeguju, oni su demolirali i pokrali. Oni ne priznaju nikakva pravila. Oni razbijaju liječničke i zubarske ordinacije i uništavaju svoje škole. Kada im se sagradi nogometni teren, oni prepile vratnice gola”. Kad Sloterdijk, tumačeći taj citat, kasnije kaže da je tipična gesta tog “rata” i njegovih “ratnika” besciljno opustošivanje terena koji samo naizgled predstavlja “vlastiti”, onda vjerojatno nije ni svjestan da pogađa u srž problema. Naime, kod pariških nemira se radilo o tome da su pobunjenici uništavali predgrađa koja su iz zapadne perspektive izgledala kao “njihova”, kao njihova “vlastita”, međutim, oni sami ih nisu ni mogli pojmiti kao vlastita, i to ne iz razloga jer su tobože neintegrirani (sjetimo se da se kod listopadske pobune uglavnom radilo o mladeži iz treće generacije koji su imali francusko državljanstvo, govorili francuski kao materinski jezik i po svemu drugom, osim možda po vjeroispovijesti i boji kože, bili “pravi” Francuzi), nego iz razloga da bi sam čin prihvaćanja tih predgrađa kao “vlastitih” označio identifikaciju s onime protiv čega su se i borili: to je diskriminacija muslimanskog, afričkog, alžirskog stanovništva i svođenje na “goli život” u predgrađima koja su slabo povezana s centrom i u kojima nedostaje niz normalnih sadržaja karakterističnih za centar.

Problemi sa Sloterdijkom

Naravno, činjenica da treća generacija imigranata nije prihvatila oronula predgrađa kao “vlastita” mogla bi se – na liniji službene reakcije francuske vlade – tumačiti kao ONAJ dokaz da je Sarkozy ipak bio u pravu kad je za nasilnike rekao da su “klatež” (racaille) koja se treba isprati jakim sredstvom za čišćenje (Kärcher). Mi smo im dali sve, pa čak i francusko državljanstvo, a oni se sada žale da im njihova predgrađa nisu dovoljna. Sloterdijk je stoga posve u pravu kad kaže da su “glasnogovornici desnog centra prema tome shvatili postrepublikanski imperativ prema kojemu politika ne znači više ništa drugo doli sustav mjera militantne zaštite potrošača”. S jedne strane, francuska je vlada od tih “divljih manijaka” nastojala zaštiti francuske državljane iz centra, dok je s druge strane – i tu dolazimo do perverzije kapitalizma – na neki način pokušala zaštiti agresore iz predgrađa od samih sebe: jer i oni su na kraju krajeva ipak potrošači koji imaju neko vlasništvo i, što je važnije, imaju utjecaj na tuđe vlasništvo (pa ga sukladno tome mogu i zapaliti). Revolt francuskih nemira treba stoga iščitati upravo na toj točci: možda se ne radi samo o priznavanju prava Drugima, nego i o totalnoj de(kon)strukciji koncepta vlasništva. Nije li se, napokon, isto dogodilo i 11. rujna? Teroristi koji su avione zabili u WTC godinama su se školovali u SAD-u, neki su čak imali i američko državljanstvo, pa, unatoč tome, oni su svojim autodestruktivnim činom uništili glavni simbol vlasništva u neoliberalnom kapitalističkom svijetu – Svjetski trgovački centar. Osim toga, oni su – i zbog toga bismo mogli reći da je njihova strategija bila “savršen zločin” – za uništenje iskoristili jedno drugo vlasništvo, naime, avione kao simbol postmoderne pokretljivosti. Ono što je Zapadu bilo zastrašujuće kod 11. rujna zato nije samo razmjer terorističkog čina i rušenje visokih nebodera, nego prije svega činjenica da su teroristi iskoristili “naša” sredstva (avione), kao i to da smo ih “mi” zapravo školovali za to.

Problem sa Sloterdijkovim iščitavanjem francuskih nemira sastoji se u tome da je Mi-Oni scenarij o kojem govori njemački filozof postojao već i prije, odnosno da se upravo on može i treba shvatiti kao podtekst pobune iz 2005., kao i ovih trenutačnih nemira. Riječ je, dakako, o Marche des Beurs (Marš Arapa), čija je 22 obljetnica pala na prvi tjedan prosinca u vrijeme trajanja listopadskih nemira 2005. Tada je Pariz pohodilo 100.000 Arapa, a događaj, koji mnogi nazivaju franko-arapskim ekvivalentom marša Phillipa Randolpha (poznatijeg po govoru Martina Luthera Kinga), kad su crnci u ožujku 1963. došli u Washington zahtijevajući mogućnost zaposlenja i rasnu jednakost, organizirao je golemi geto iz Lyona, uz pomoć ljevičarskog francuskog katoličkog svećenika, oca Christiana Delormea. Osnovni je zahtjev, što dokazuje da je scenarij Mi-Oni postojao već i prije, bio da stanovnici imigrantskog porijekla u Francuskoj budu prihvaćeni kao svi drugi. Danas populacija imigrantskog porijekla u Francuskoj čini više od 10 posto ukupne populacije. Listopadske nemire iz 2005. su, dakako, uvjetovali francuski kolonijalizam i dekolonijalizacija, no neposredan je uzrok industrijska politika razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, kad je u svrhu rekonstrukcije gospodarstva i ekonomske ekspanzije koju Francuzi zovu les trentes glorieuses – 30 slavnih godina – regrutirano stanovništvo iz bivših francuskih kolonija u svrhu popunjavanja poslova koje Francuzi nisu htjeli raditi.

Taj priljev arapskih radnika, koji su iz Sjeverne Afrike sa sobom nerijetko dovodili svoje obitelji, uvelike je povećan imigracijom tzv. Harkija – nakon alžirske neovisnosti. Harkiji su bili urođenički Alžirci koji su se tokom poslijeratnih antikolonijalnih borbi za neovisnost borili za francuske interese. Nakon evakuacije francuske vojske iz Alžira, Harkiji su u nedostatku potpore kolonijalista ostali prepušteni sami sebi, pa ih je u okršajima s alžirskim Frontom za nacionalno oslobođenje (FLN) pobijeno oko 100.000. One obitelji koje su – kako to pokazuje Dalila Kerchouche u svojoj knjizi Destins de Harkis – preživjele nerijetko zahvaljujući pomoći pojedinih vojnih zapovjednika koji se nisu držali zapovijedi da ih ne evakuiraju, jednom u Francuskoj, našle su se u prenapučenim i prljavim koncentracijskim logorima gdje su provele niz godina, bez ikakve pomoći vlade. Njihova djeca i unučad danas nastanjuju pojedina predgrađa francuskih gradova i s opravdanjem osjećaju ogorčenje – s obzirom na to da su njihovi preci unatoč tome da su svojedobno pomogli francuskoj vladi bili ostavljeni na milost i nemilost alžirskih pobunjenika. Ostali francuski imigrantski radnici naseljavani su u posebna predgrađa i jeftine kuće građene posebno za njih, poznate kao cités. Javni je prijevoz neobrazovanoj radničkoj klasi omogućavao tek da direktno dođu do tvornica na periferiji, a geto ni na koji način nije bio povezan s centrom. Nakon 30 do 50 godina zdanja, koja su ionako sagrađena na brzinu i s minimalnim ulogom, pretvorila su se u ruševna predgrađa (banlieues) bez dodatnih rekreacijskih ili zabavnih sadržaja za mladež. Stanovi i škole najčešće su prenapučeni, a izuzev supermarketa u kojima se mogu osigurati samo najosnovnije potrebe za život, ne postoji ništa.

Predgrađa danas?

Stanovnike francuskih predgrađa danas karakterizira nezaposlenost mnogo veća od ostalih područja Francuske, a neki podaci kažu da je nezaposlenost ljudi stranog porijekla 1,5 puta veća od ljudi francuskog porijekla. U doba listopadskih nemira 2005., stopa nezaposlenosti za Francuze s diplomom bila je pet posto, a stopa nezaposlenosti za diplomirane Francuze s afričkim porijeklom 26,5 posto. Prema svjedočanstvima onih koji žive u predgrađima, oni koji žive ondje i traže posao, čim kažu da se zovu Mamadou i da žive u Clichy-sous-Bois, gdje su i izbili neredi, odmah im se kaže da je posao već dobio netko drugi. To se unatrag posljednje dvije godine uopće nije promijenilo. Štoviše, predsjedničkim mandatom Sarkozyja kao da je dana potvrda da je pobunjena mladež bila u krivu i da su prave mjere za povećanje nezaposlenosti upravo one koje predlaže on: još veća segregacija.

Da je listopad 2005. doista bilo “izvanredno stanje” koje su na kraju krajeva proizveli tadašnji ministar vanjskih poslova Nicolas Sarkozy i mediji u svrhu stišavanja zahtjeva diskriminiranih i “isključenih” (iz obrazovnog sustava, tržišta rada, itd.) pokazao je Jean Baudrillard u jednom oštrom komentaru za dnevni list Libération određujući skandal u skandalu. On je, naime, upozorio na to da u Francuskoj cijelu godinu kroz svaku noć u nizu gradova u prosjeku izgori oko 90 vozila, a samo je 2005. navodno zapaljeno više od 28.000 automobila. Od toga oko 9000 otpada na Banlieue-nemire. U tom smislu može se postaviti jedno sasvim zdravorazumsko pitanje: zašto francuska vlada nije proglasila cijelu godinu kao “izvanredno stanje”? Etienne Balibar je u doba nemira naglašavao da je kod proglašenja “izvanrednog stanja” riječ o primjeni ratnog zakonodavstva (policijski satovi, sigurnosne zone, itd.) kojom se od tijela francuskoga društva želi izolirati određenu tipologiju osoba i razlikovati predgrađa od ostatka nacionalnog teritorija. Prema Balibaru, to je zapravo manifestacija segregacije koja se odvija u cijeloj Europi, a uzrokovana je transformacijom europskog prostora s unutarnje i vanjske strane, proces koji kao rezultat ima stvaranje aparthejda (Alain Badiou će reći da već sam naziv banlieu predstavlja aparthejd jer problem predgrađa tretira kao “izvanjski” problem), odnosno multipliciranje granica, onih vanjskih Europske unije i onih internih u gradovima. Ono što se događa u predgrađima u tom je smislu neka vrsta simetričnog efekta koji je manifestacija militarizacije europskih granica. Upravo danas vidimo da su francuski nemiri bili tragični ne zato jer su još jednom naglasili problem građanstva, odnosno državljanstva Europske unije (tko, kako i zašto može biti državljaninom Europe?) nego zato jer je 2007., i to djelomice upravo zbog velike promidžbe tijekom nemira (u skladu s onim poznatim novinarskim poučkom da je i loša vijest dobra vijest jer pridonosi popularnosti) na vlast došao nitko drugi nego Nicolas Sarkozy, koji je – da ponovimo – pobunjenike označio kao “smeće” (racaille) koje treba isprati jakim sredstvom za čišćenje (Kärcher). Nemiri su, premda su tražili jednake šanse za sve, na kraju prouzročili suprotno i još više pridonijeli nelegitimnoj diskriminaciji imigrantskog stanovništva.

Da zaključimo, nemiri u Francuskoj nisu tek repriza. Riječ je o nastavku, i to ne samo o nastavku pobune koja je počela prije dvije godine, nego o nastavku problema koji je počeo još s kolonijalističkim projektom velike Francuske. To je u svom govoru 27. srpnja 2007. u Senegalu potvrdio nitko drugi nego Sarkozy, savršeno pojašnjavajući zašto su i imigranti sami sebi krivi što ne mogu naći posao i živjeti kao drugi Francuzi: “Tragedija Afrike je u tome da Afrikanci nikad nisu doista stupili u historiju… Oni se nikad nisu projicirali u budućnost… Afrički seljak, koji je tisućama godina živio ovisno o godišnjim dobima, a čiji je ideal bio harmonija s prirodom, samo je znao za vječno ponavljanje vremena… U tom imaginarnom svijetu, gdje sve počinje iznova, ne postoji mjesto za ljudski trud, ne postoji ideja napretka… Problem Afrike se može naći ovdje”. Svaki daljnji komentar je suvišan.