Nemogućnost revolucije

Evalvacija, franc. (évaluation) – određenje vrijednosti, ocjena, procjena.

Prema: B. Klaić, Rječnik stranih riječi

Duhovito koristeći neuhvatljivu igru riječi naslova izložbe kao konceptualni okvir, Martinis predstavlja neke od svojih projekata nastalih proteklih nekoliko godina. Oni slikovito potkrepljuju njegovu ponovnu procjenu davnašnjih prevrata kroz tumačenje recentnih političkih zbivanja. Preciznije, riječima Žarka Pajića, u pitanju je meta-politička perspektiva, termin što ga je moguće primijeniti na velik broj Martinisovih ostvarenja.

Kontinuitet akcija

U okviru izložbe autor premijerno izvodi akciju pod imenom The Eternal Flame of Rage – Vječna vatra gnjeva. Precizno definirana kao Projekt neregularnog privremenog spomenika, akcija je najavljena slijedećim proglasom: “Javna skulptura Vječna vatra gnjeva ne komemorira nepoznatim protagonistima suvremenih ratova, nego borbama vođenima u ime nepoznata bijesa. On će se pojaviti bilo gdje, bilo kada”.

Taj će vječni plamen biti simboliziran paljenjem automobila.

Akcija se događa dislocirano od galerije, na periferiji Ljubljane, na čistini kraj velikog skladišta. Limuzina marke Lancia postavljena je na postamentu od bloketa, pripremljena od strane pirotehničara, spremna čeka početak. Pomalo zlokoban prizor, auto podsjeća na žrtvu koja, već pomirena sa sudbinom, čeka da započne ritual. Svjesni smo, međutim, da su kola dopremljena trenutak prije nego li će ih rastaviti i reciklirati, te da, objektivno, nikakve nove štete ne može biti. Ipak, na sjedalu je jastučić, u pretincu od vrata zaboravljeni mirisni osvježivači zraka u kabini. Lancia je zacijelo bila nečija.

Prije početka autor prisutnima dijeli suvenir/multipl – kutiju šibica za ovu priliku posebno dizajniranu grafičkim znakom projekta i navedenim proglasom, a pokraj postamenta vješa zastavu s identičnim obilježjem.

Akcija započinje Martinisovim bacanjem Molotovljeva koktela na automobil.

Nekoliko riječi o povijesti tog oružja. Izmislio ga je general Franco za borbu protiv T-26 tenkova kojima su Rusi opskrbljivali španjolske Republikance. Ideju preuzimaju Finci za vrijeme drugog svjetskog rata napadnuti od Rusa. Ruski ministar vanjskih poslova Molotov bombardira finski grad Mainilu objavljujući putem radija kako izgladnjelim stanovnicima baca pakete s hranom. Finci bombe nazivaju Molotovljeve košare s kruhom, na koje odgovaraju Molotovljevim koktelima.

Famozna boca dopola ispunjena alkoholom u vremenu koje slijedi postaje simbolom uličnih borbi.

Baš kao što su i zapaljeni automobili najčešći simbol urbanih nemira, pojedinačnih buntova protiv sustava ili pak ispada bezrazložnog nasilja.

Bivanje dijelom tijela gomile

Lancia nestaje u vatri, otpadaju kvake, eksplodiraju gume, od sjedala i volana preostaju samo metalni kosturi, plavi plamen rastapa plastiku. Jednosatno izgaranje u konačnici vrlo precizno razlučuje izgorivo od neizgorivog.

Teleobjektivom približeni, atraktivni kadrovi pojedinih detalja transformacije vozila izmjenjuju se s kompletnim prizorom uhvaćenim s krova obližnjeg skladišta. Buktinja na periferiji, na čistini iza koje prolaze vlakovi, u daljini dimnjaci industrijskih postrojenja. Scenografija posve odgovara post-apokaliptičnom filmu, ali nažalost i prečesto viđenom originalu. Brkaju se u nama osjećaji. Isprovocirane znatiželje, dapače i užitka u prizoru destrukcije, izoliramo tanku liniju koja razdvaja vanjsko i unutarnje, pojavno i zapreteno. Neodgovorno, slobodno dijete u nama očarano promatra vatru. Odraslo biće, svjesno uložena truda, ne može pobjeći od jedva postojećih, unutarnjih plamičaka krivice izloženo prizoru nestanka. Jer bez obzira na objektivno, sveopće nepostojanje krivice, Lancije ipak više nema.

Poriv i posljedica, bijes i svijest, rušitelji koliko i graditelji. Čak i ne toliko zbog prijetnje sankcijama, koliko zbog težine suočenja s uništenim, čovjek se ne prepušta užitku razaranja.

Ili se pak, zaboravljajući sve, prepušta trenutnom porivu. Razoran bijes, iz perspektive bjesnika uvijek opravdan, pojačan stanjem kolektivne histerije, sudioništvom u iracionalnosti gomile, oslobađa njegove unutarnje nagone i doslovno ga tjera na prelaženje crte. A prihvaćena mu veličina ideološkog cilja ili pak odanost grupi rješava pitanje intimne odgovornosti.

No, bez obzira na jedno i drugo, ono što si taj bjesnik najčešće ne priznaje jest da jedan dio njega u tom trenutku uživa u činu rušenja.

Taj je njegov dio sada raskrinkan doživljajem publike koja, izložena umjetničkom prijevodu, ima priliku osjetiti privlačnost destrukcije, hipnotizirana vizualnom atraktivnošću neregularnog privremenog spomenika. No, istodobno biva svjesna intenziteta simbolike s obzirom na izvjesnost stvarnih tragedija.

Martinis nas u proglasu, prije početka akcije, izvještava da komemorira nepoznatom bijesu. Naravno, on je ironičan, zapravo unaprijed izražava žaljenje svim budućim žrtvama nepoznata bijesa. Svim slučajnim stradalnicima, majkama vatrenih pristaša, pa i njima, bespomoćnim zarobljenicima organskog poriva.

Pa čak i svim nositeljima svakodnevnih bijesnih ispada čija kulminacija ostaje u okviru kućnog psovanja ili pak birtaškoga gnjeva s obzirom na očevidno pogrešne kojima uspijevaju stvari. Jer svi imamo u sebi semafor koji pali naš revolt. I teško je uvijek biti svjestan da bi taj opravdani revolt mogao biti korijen šireg sukoba. Ili da se upravo na njega računa, jer taj je bijes izmanipuliran i kao takav uključen u bizarne planove bezbrojnih manijaka, on je dio beskrupulozne ali jednostavne računice. Pa bi se čak moglo govoriti i o manifestaciji apstraktne sile, koja je nažalost, bar po iskustvu kojeg imamo, neuništiva, a čiji su protagonisti i ideolozi i provoditelji nasilja.

Dvojnost naravi čovjeka

Akcija, budući da je ugrađena u izložbu koja se neizravno ali definitivno odnosi prema devedesetoj godišnjici Oktobarske revolucije, u sebi svakako sadrži i autorski komentar historije, revolucija, njihovih pratećih pojava kao i posljedica…

No, uzimajući, dakle, u obzir nepromjenjivost općeg mehanizma događanja, Martinis klinički izolira jednu od dimenzija tog čišćenja, a to je rušilaštvo, prezentirano kao nedjeljiv dio revolucije, a zapravo utjelovljenje univerzalno sirove ljudske osobine pod prihvaćenom krinkom nužnosti.

Postavljajući goreći automobil na pijedestal, autor predstavlja mimikriju stvarnosti. U postupku građenja slike prepoznajemo karakterističan rukopis. On poziva na aktivan odnos, poziva na reakciju protiv onoga što radi, iza čega naizgled stoji. Navodno – usmjeravanjem dizajna prema prepoznatljivom obrascu, oblikovanjem naslova podsjećajući na poklič, karikirajući čak i proglasom revolucionarni žanr – i on poziva na ustanak.

Zatim, prividno nagovoren vlastitom propagandom, kreće u akciju, baca Molotovljev koktel, uništava postojeće.

Prevodeći to kroz šifru binarnog koda, jasno je, na ustanak poziva samo forma, proglas zapravo izražava sućut, a naslov je zapravo upozorenje. Dakle, u pitanju je poziv na ustanak protiv onoga što je u njega ne/opravdano ugrađeno, na motor koji ga prečesto pokreće, a to je bijes. To je iracionalna pobuda u čovjeku, taj poklič poziva upozorenika na pobunu protiv bijesa u njemu.

I, konačno, suočeni s prizorom zgarišta, svjedočimo finalu procesa, posljedicama indoktrinacije i osobnog pristanka na nju.

Dosljedno reevaluirajući stvarnost, autor dijeli kutije šibica kao suvenire, oblikuje etiketu na boci Molotovljeva koktela, kasnije ju u galerijskoj ponudi nudi na prodaju, kraj poprišta vješa zastavu. Ti elementi postaju roba, lako nam je zamisliti i majice, pa čak i lanac dućana s tom etiketom. Brand. Ikonografijom ironizira komercijalizaciju svega, pa čak i ustanka, pa čak i onog zapretenog dijela u našim intimnim bićima gdje spava bijes, on predstavlja brand onog trenutka kad se bijes u nama probudi, jer i to je već roba.

Pod udarom njegove ironije, nužne u cilju otklanjanja pretenzije da će svijet nakon upozorenja biti bolji, jest i sama činjenica njegove akcije. Uzaludnost borbe protiv nasilja, jer vječna je vatra gnjeva. Autorska pobuda je jasna, izvrnuti ruglu vječnost tog plamena.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskoga radija