Howard Hotson  

Nemojte se ugledati na Ameriku

U središtu Brownovog izvještaja i vladine visokoobrazovne politike nalazi se jednostavna ideja koja navodno ima temelja u znanosti o ekonomiji: uvođenje tržišnih sila u sektor visokog školstva trebalo bi istovremeno podići standarde i spustiti cijene. Sigurnost koju su ministri pokazali u previđanju tih posljedica možda bi i bila uvjerljivija da se ne događa upravo suprotno od onoga što su predvidjeli. Postupno raste popis sveučilišta koja ne odustaju od naplaćivanja otprilike 9000 funti školarine, što je trenutna gornja granica, unatoč opetovanim izjavama Vince Cablea da je smanjenje školarina u ekonomskom interesu sveučilišta. A što se standarda tiče, američka kompanija koja posjeduje BPP University College (David Willetts mu je odobrio status sveučilišta prije samo godinu dana), nedavno je izgubila žalbu na Američkom vrhovnom sudu nakon što je proglašena krivom za prijevaru svojih dioničara te je trenutno pod istragom Američke komisije za visoko obrazovanje zbog prijevare studenata čije diplome nemaju obećanu vrijednost na tržištu. Budući da je jedno od opravdanja za financiranja sveučilišnog podučavanja školarinama bilo otvaranje engleskog sveučilišnog sektora prema blagotvornom utjecaju privatnih pružatelja usluga, ta vijest baca dodatnu sumnju na razboritost vladine politike.

Svjetske rang-liste Kad god se priča o sveučilišnim standardima, kao kriterij za uspoređivanje uzima se godišnje THE-QS Svjetsko sveučilišno rangiranje1. Svake godine od 2004. ta rangiranja su se pojavljivala u medijima u nekoj inačici sljedećeg naslova: “Američka sveučilišta dominiraju svjetskim rangiranjima”. I svake godine je slika bila manje ili više ista: u prosjeku, američka sveučilišta “drže” 13 od 20 mjesta, dok britanska sveučilišta “drže” četiri. Američka sveučilišta uvelike nadmašuju i potiskuju britanske rivale, dok nijedna druga zemlja ne može konkurirati američkoj premoći.

Nije teško uvidjeti da su te tablice imale udjela u pomaku vladine politike prema trenutnoj opčaranosti tržitem. Sva osim jednog od 13 američkih sveučilišta koji su konstantno pri vrhu privatne su institucije, a zagovornici neoliberalnog načina razmišljanja ne smatraju da se radi o slučajnosti. Ako je globalna nadmoć američkih privatnih sveučilišta proizvod njihove izloženosti kompetitivnim tržištima, tada slijedi da što prije takva tržišta dobiju pristup Ujedinjenom Kraljevstvu, to ćemo prije na djelu moći gledati njihovu magiju u “podizanju standarda”. Vladina revnost u otvaranju visokog školstva tržištu, kako bi oponašali američka sveučilišta i doveli američke korporacije koje bi osnovale privatna sveučilišta u Britaniji, dijelovi su iste slagalice. Budući da se dominacija američkih sveučilišta na vrhu tablica ne dovodi u pitanje, isto se prelijeva i na propitkivanje njihove uloge u stvaranju političkog konsenzusa koji se nalazi iza vladine politike.

Raskrinkavanje brojki Ipak, svi ti novinari i političari koji su tako spretno prešli na bavljenje sveučilišnim politikama, očito su previdjeli činjenicu da je SAD veći od UK- a: populacija SAD-a od 331 milijuna pet je puta veća od populacije UK-a od 62 milijuna. Već time američka prednost 3 naprama 1 u Svjetskom sveučilišnom rangiranju djeluje puno manje impresivno. Zapravo, posljednjih nekoliko godina UK je imao više sveučilišta unutar prvih 20 sveučilišta po glavi stanovnika (jedan na 15.5 milijuna) u odnosu na SAD (jedan na 23.9 milijuna). I zbog toga što su sveučilišta UK- a koja su u prvih 20 općenito nešto veća (20.500 studenata) od američkih (17,300 studenata), gotovo dvostruko veći broj stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva studirao je na 20 najbolje rangiranih sveučilišta (1 na 756, u usporedbi s 1 na 1383 u SAD-u). Dvije zemlje se iz ekonomske perspektive još više razlikuju: američki BDP ( 14,658 trilijuna dolara) je 6,5 puta veći nego BDP Ujedinjenog Kraljevstva (2.247 trilijuna dolara). UK je u zadnjih sedam godina imao dva puta veći broj sveučilišta unutar 20 najboljih u odnosu na Sjedinjene Države s obzirom na uložena sredstva.

Ne treba zanemariti ni da Amerikanci izdvajaju veći udio državnog bogatstva nego Britanci. Prema OECD-u, UK izdvaja 1.3 posto BDP-a za tercijarno obrazovanje, što je točno prosjek Europske unije. S druge strane, SAD izdvaja 3.1 posto što je znatno više od bilo koje druge zemlje. Amerika tako ne samo da ima 6,5 puta više financijskih sredstava, nego i izdvaja 2.4 puta više sredstava na tercijarno obrazovanje. To je 15 puta više investicija u visoko obrazovanje u SAD-u nego u UK-u. A ipak, prema tom svjetskom rangiranju, petnaest puta veće investiranje jedva da ima efekta na izvrsnost. UK je nekako uspio zadržati najbolje rangirana sveučilišta za tek petinu američkih izdataka.

Širenje perspektive Najboljih 10 ili 20 sveučilišta obično privlače najviše pozornosti. Što se dogodi kada uzmemo u obzir svih 200? Nijedno rangiranje prosječnih karakteristika prvih 200 sveučilišta unutar zadnjih godina nije dostupno, ali možemo provjeriti podatke u THE rangiranju za akademsku godinu 2010./2011. Unutar prvih 50 mjesta, američka sveučilišta brojčano nadmašuju britanska u odnosu 5:1. U sljedećih 50 mjesta, američka sveučilišta imaju sve manju prevagu te je omjer 3:1. Na pozicijama 101-200 broj mjesta koje obje zemlje “drže” je značajno smanjen jer sveučilišta drugih zemalja zauzimaju ta mjesta, ali bitno je primijetiti da su u tom dijelu rang-liste SAD i UK gotovo izjednačeni. Sveučilišta UK-a distribuirana su prilično ravnomjerno na tablici što sugerira da postoji gladak i postepen prijelaz od gornjeg dijela popisa do nižeg. Nasuprot tome, čini se da američki sveučilišni sustav koncentrira veoma nerazmjeran udio sredstava na malenu grupu vrlo bogatih i ekskluzivnih privatnih institucija.

Ako mislite da su niže rangirana sveučilišta nebitna jer samo sto najboljih u svijetu vrijedi, razmislite još jednom. Prema UNESCO-u, u SAD-u postoji 5758 prepoznatih institucija visokog obrazovanja, od čega 1600 nudi četverogodišnje obrazovanje. Čini se da američki sveučilišni sustav nudi manje za isti novac: ništa od financiranja, javnog ili privatnog, koje se slijeva u 95 posto institucija visokog obrazovanja u Americi nema nikakvog utjecaja na svjetsko rangiranje sveučilišta. U usporedbi s time, 29 sveučilišta UK-a u prvih 200 predstavlja gotovo petinu od 165 koje je priznala Agencija za statistiku visokog obrazovanja. Tako se britanska sveučilišta, u prosjeku, doimaju četiri puta bolja u “osvajanju” mjesta unutar prvih 200 u svijetu u odnosu na svoje američke pandane.

Situacija se čini još manje povoljnom ako ispravimo neke činjenice. Prilagodimo li brojke po glavi stanovnika, britanska su sveučilišta ravna najboljim američkim od samog početka: prema najnovijim podacima, dvije zemlje imaju gotovo isti broj sveučilišta u kategoriji najboljih 50 po glavi stanovnika, ali kako se odmičemo od prvih 50 prema posljednjih 50, UK je u značajnoj prednosti: u UK-u postoji četiri puta više sveučilišta po glavi u drugoj polovici tablice (101-200) nego u SAD-u. Ako dodatno prilagodimo omjer BDP -a između dvije zemlje (6,5:1), podaci pokazuju da UK bolje koristi svoje oskudnije resurse per capita u svakom dijelu ranga. Čak i ako uvažimo činjenicu da SAD investira dvostruko veći udio svog BDP-a u visoko obrazovanje u odnosu na UK (pa i u najvišem dijelu tablice u kojemu je snaga američkog sustava najizraženija), investiranje UK-a u visoko školstvo izgleda trostruko vraća uloženi novac. U drugoj polovici popisa se čini da britanska sveučilišta nude zapanjujuće 12 puta veću vrijednost za uloženi novac.

Podaci za koje se na prvi pogled doima da prikazuju veliku snagu sustava američkih sveučilišta zapravo, površno preispitani, ne prikazuju ništa takvo. Ako je novčana vrijednost najvažniji faktor koji se uzima u obzir, pogotovo u vremenu štednje, američki model je možda posljednji koji bi Britanija trebala oponašati.

Američki i britanski fenomeni Ta analiza ima ozbiljne implikacije na vladinu politiku. Ne postoje dokazi da konkurencija u privatnom sektoru podiže akademski standard, ali postoji jasan dokaz da konkurencija na tržištu podiže cijene jer izgleda da akademska izvrsnost košta više u SAD-u nego u UK-u. Zašto? Zapravo nije teško shvatiti zašto uvođenje tržišnih cijena u malu skupinu elitnih sveučilišta diže cijene, a ne da ih spušta. Kada god je mala i vrlo ograničena zaliha visoko poželjne robe (kao na mjestima poput Harvarda) uvedena u potpuno otvoreno tržište, najbogatija skupina u društvu podići će svoje cijene na razinu koju si samo oni mogu priuštiti. Upravo to se događalo prestižnijim američkim sveučilištima tijekom 1980–ih, kada se jaz u prihodima počeo produbljivati. Troškovi školarina su se povećavali za dva, tri, četiri puta u odnosu na povećanje troškova života za proteklih nekoliko desetljeća; prvo na najekskluzivnijim sveučilištima, zatim dalje u privatnom sektoru, tako da sada postoji više od stotinu privatnih koledža i sveučilišta u SAD -u koji naplaćuju studentima bar 50.000 dolara godišnje za školarine, smještaj i prehranu.

Mogli bismo pomisliti da se radi o tipično američkom fenomenu – možebitnom izdanku američke potrošačke kulture – ali logika iza ove ideje postaje još jasnija u kontekstu manjeg obrazovnog tržišta poput onoga u Engleskoj. Uvođenje natjecanja spušta cijene samo na tržištima robom koju se može lako proizvesti. Ako je proizvodnja robe neefikasna ili poduzeće ubire previše profita, cijene se može sniziti efikasnijim proizvodnim metodama ili vitkijim poslovnim modelima. Međutim, postoje neke stvari koje se ne može brzo proizvesti za što su odličan primjer starija sveučilišta. Oxford i Cambridge imaju prednost u odnosu na svoje engleske rivale samo zato što su nastali šesto godina prije njih. Mnoge prednosti koje uživaju posljedica su duge povijesti: arhitektura, knjižnice i arhive, jedinstveni sustavi predavanja, organizacije kolegija, samoupravljanja i akademskog prestiža akumuliranog u više od dvadeset generacija sveučilištaraca, filozofa, znanstvenika, pjesnika i premijera. Njihovi rivali ne mogu proizvesti sve navedeno niti po višoj cijeni, a kamoli nižoj od njihove. A zato što je mnogima “iskustvo studiranja” iznimno privlačno, mogli bi u slučaju da se oslobode zakonskih ograničenja naplatiti toliko visoku cijenu za ovo iskustvo koliku tržište može podnijeti ne riskirajući pri tome da im druga sveučilišta spuste cijene.

Zamislite što bi se dogodilo u Engleskoj ako bi se uklonilo ograničenje visine školarina i uvelo pravo tržište, a sveučilištima dopustilo da slijede vlastite ekonomske interese bez obzira na išta drugo; odnosno da se ponašaju i “racionalnije” od očekivanoga. Oxford i Cambridge bi dramatično povećali svoje troškove studija, prvenstveno da povrate otprilike 8000 funti vlastitih resursa koje trenutno investiraju u obrazovanje svakog studenta svake godine, uz to što dobivaju kroz školarine, vladine grantove i sredstva za istraživački rad. Bogati roditelji bi htjeli još više povisiti školarine, deplasirajući tako manje bogate roditelje čija su djeca možda sposobnija od njihove. Hiperinflacija troškova studiranja na Oxbridgeu otvorila bi prostor za povećavanje troškova i na drugim sveučilištima u Engleskoj; neka koja nude unosne profesionalne diplome povisila bi ih na razine koje prelaze troškove društveno-humanističkih studija na Oxbridgeu. Što bi se niže išlo na rang-listi engleskih akademskih institucija, to bi  više padala stopa inflacije školarina. Negdje pri dnu ljestvice bi se nalazila sveučilišta koja bi se nadmetala oko cijena između 6000 i 9000 funti kako su ministri i željeli cijelo vrijeme.

Tržišne sile jesu razlog zašto su američka privatna sveučilišta postala tako skupa, ali zašto sav  taj novac koji se slijeva u američka sveučilišta ima tako slab povrat na investicije? Očito je da velik dio financiranja odlazi u nešto drugo, a ne u akademsku izvrsnost. Taj obilni gubitak sredstava opazili su i voditelji američkih sveučilišta koji uzrok tomu vide u akademskoj kulturi usmjerenoj na tržište čiji izvor u inozemstvu pomno planira američka vlada: tzv. studentsko iskustvo.

Studenti kao kupci Jonathan Cole, bivši prorektor za nastavu pri Columbiji, prošle godine je za Huffington Post napisao da uz povećanje cijena studiranja, povećanje troškova obrazovanja u Americi proizlazi iz perverzne pretpostavke da su studenti “kupci”, da je kupac uvijek u pravu i što on ili ona zatraže mora biti kupljeno. Novac je pametno uložen u psihološka savjetovanja studenata, ali broj ureda koji su fokusirani na studentske aktivnosti, sport i sportske prostore, razmještanje na ljetne poslove i autsorsani sustav prehrane, da ne govorimo o sobama u studentskim domovima i apartmanima kojima samo Four Seasons mogu konkurirati, dovodi do povećanja broja i izdavanja za administratore.

Ako je Cole u pravu, onda sektor visokog školstva potiče dva različita razvoja situacije koji se kose s vladinim predviđanjima. S jedne strane, istinsko tržišno natjecanje između elitnih sveučilišta podiže prosječne troškove studija u cijelom sektoru. S druge strane, oglašavanje “studentskog iskustva” stavlja sve veći dio sveučilišnog budžeta u ruke studenta – tj. “kupca”. Prvi mehanizam podiže cijene, dok drugi spušta akademsku vrijednost za isti novac jer su napuhani troškovi uludo potrošeni na luksuz. Budemo li zaključivali iz američkog iskustva, udoban smještaj, bogat program društvenih aktivnosti i vrhunski sportski objekti su ono što većina 18-godišnjaka želi kada izabiru svoje “studentsko”, a kada izbor studenta postane pokretač podizanja studentskog standarda, tada će rasti ti standardi, a ne primjerice akademski.

Još poraznije je da su se britanski ministri, kada su posjetili prekrasno uređene američke kampuse po prvi put, ponašali na isti način kao američki tinejdžeri. Budući da su upoznati s lošim uvjetima na čak i najboljim engleskim sveučilištima, naravno da su bili impresionirani kvalitetom objekata koje nude bogate američke obrazovne institucije. Ono što zaboravljaju jest da je oronulo stanje mnogih engleskih sveučilišnih zgrada proizvod svjesne vladine politike zadnjih dvadeset godina. Snižavanjem sveučilišnih prihoda, povećanjem broja studenata i usmjeravanjem istraživačke djelatnosti kroz RAE2, pokušali su povećati akademsku uspješnost nauštrb troškova predavačke djelatnosti i održavanja postojećih zgrada, da ne spominjemo izgradnju novih.

Tržište i akademski standard Pogoduju li tržišta podizanju akademskih standarda? Mnogo ovisi o mjeri koja se koristi, ali akademski standard koji će tržišta najvjerojatnije podići je onaj koji je najvažniji studentima s visokim školarinama: ocjene. Nekada davno prosječna je ocjena u SAD-u bila ocjena C. Danas, što je skuplje sveučilište – viša je ocjena, a u privatnim sveučilištima trenutno je ona A-. Zašto je povećanje ocjena u tako bliskoj korelaciji s povećanjem školarina? Razlog je lako pogoditi. Ako ste bili polaznik jednog od najskupljih američkih koledža ili sveučilišta i plaćali više od 200.000 dolara za četverogodišnje obrazovanje, onda ste htjeli da ono bude što bolje. Zanemarite li ovaj zahtjev, razina “studentskog zadovoljstva” pri obrazovnoj instituciji će opasti kao i broj bogatih ljudi voljnih da upišu njene programe. Srećom, ta privatna sveučilišta nisu obvezna zapošljavati vanjske ispitivače kako bi se ujednačila kvaliteta kroz sustav pa tako ne postoji ništa što bi ih onemogućilo da udovolje studentskom zahtjevu za sve višim ocjenama. Stoga, konačni efekt uvođenja tržišnih snaga vođenih studentskim zahtjevom jest, još jednom, upravo suprotan namjerama ministara: vrijednost stečenih akademskih kvalifikacija u cijelom sustavu ne odgovara stvarnom stanju.

No, može li slobodno tržišno natjecanje podići kvalitetu stvarnih akademskih postignuća kao i ocjena? Prema Svjetskom sveučilišnom rangiranju – ne može. Jedino mjesto u svijetu gdje se privatna sveučilišta natječu jedno s drugim i puno brojnijom grupom javnih sveučilišta su Sjedinjene Države, a američki podaci jasno ukazuju da takvo nadmetanje snižava kvalitetu američkih sveučilišta, a ne da je podiže. Uzmite u obzir prvih 20 obrazovnih institucija u agregiranom THE – QS rangiranju unutar zadnjih sedam godina. Spuštajući se popisom, iza svih onih poznatih imena Ivy League, dolazi se do usamljenog američkog javnog sveučilišta, Sveučilišta Michigan na 20. mjestu koje se nalazi neposredno ispod najboljih kanadskih (17. mjesto) i švicarskih javnih sveučilišta (19. mjesto), te ispod Australskog nacionalnog sveučilišta u Canberri (14. mjesto). Populacija i gospodarstvo Kanade čine otprilike desetinu svoga susjeda što sugerira da je kanadski javni sveučilišni sektor uz desetinu sredstava nešto bolji od američkog. Švicarska uspijeva potisnuti SAD unatoč BDP-u 1/30 i populacije 1/40 u odnosu na SAD. I Australci su nekako uspjeli pobijediti američki javni sveučilišni sektor u ovom sedmogodišnjem periodu sa samo 1/14 stanovništva i 1/12 novca u odnosu na SAD. A Velika Britanija, donedavno sa samo jednim malim privatnim sveučilištem, popisu pribraja jedna od najboljih svjetskih sveučilišta: srednje pozicije na rang listi su im druga, treća koju dijele, sedmo i dvanaesto. Ako se uvaži peterostruka razlika u populaciji, britanski građani imaju 20 puta više mogućnosti studirati na prvoklasnim javnim sveučilištima nego njihovi prekomorski susjedi.

Još jedan zanimljiv obrazac proizlazi iz geografske distribucije najboljih 100 američkih sveučilišta u THE rangiranju za akademsku godinu 2010./2011. Najbogatija privatna sveučilišta pri vrhu lige, uključujući cijeli Ivy League, koncentrirana su na sjevernoistočnoj obali SAD–a, od Massachusettsa na sjeveru do Sjeverne Karoline na jugu. Ako bliskost pokretačkom utjecaju privatnih sveučilišta podiže kvalitetu, kao što je Willets, čini se,  implicirao, očekivali bismo da su najbolja javna sveučilišta zbijena na istom području. No, slučaj je upravo suprotno: što je veća udaljenost između njih i bogatih privatnih sveučilišta, čini se da je veća njihova razina postignuća. Nadmoćno, najuspješniji državni sveučilišni sustav je onaj Kalifornije s dva sveučilišta u deset najboljih i devet unutar prvih sto sveučilišta. Doima se impresivno, ali trebali bi imati na umu da je BDP Kalifornije gotovo velik kao onaj Velike Britanije čijih se 14 javnih sveučilišta nalazi unutar prvih sto. Zapanjujući kontrast odaje New York, ekonomska i intelektualna protuteža Kaliforniji. Moglo bi se pretpostaviti da bi joj koristila tržišna utakmica između institucija Columbije, Cornella, NYU-a i Ivy League na njenom sjeveru i jugu, ali iako gospodarstvo države New York upola manje od onog Velike Britanije, njeno najbolje rangirano javno sveučilište, njujorški State University – Stony Brook, nalazi se na skromnom 78. mjestu u svjetskom rangiranju. Od drugih 14 američkih javnih sveučilišta u prvih sto, deset se nalazi u južnim, srednjezapadnim, i zapadnim državama u kojima nema velikih privatnih sveučilišta: Michigan (dijeli 15. mjesto), Washington (23.), Georgia Tech (27.), Wisconsin – Madison (dijeli 43.), Minnesota (52.), Ohio State (66.), Colorado – Boulder (67.), Virginia (72.), Utah (dijeli 83. mjesto) i Arizona (dijeli 95. mjesto).

Najbolji od najboljih Dakle, da ponovimo, empirijski podaci u direktnoj su suprotnosti s trenutnim vladinim pretpostavkama. Velika privatna sveučilišta u SAD-u ne pridonose konkurentnosti potrebnoj da se pokrenu letargične javne obrazovne institucije. Umjesto toga, u njih se slijeva ogroman nerazmjeran udio resursa u sustavu čime osiromašuju susjedna sveučilišta. Imaju novac da izgrade najbolje laboratorije, opreme najbolje knjižnice i kupe najistaknutije profesore. Njihovi objekti privlače najbolje i najbogatije studente čime na tržištu konkuriraju društvenim i intelektualnim prestižem. U području oko sebe isušuju resurse potrebne za održanje dobrih javnih sveučilišta. Većina javnih sveučilišta koja se probije u prvih 100 prostorno je udaljena od Ivy League koliko im ogromna prostranstva Amerike dopuštaju. Izvan prvih 100, uspješnost američkih sveučilišta strmo opada na nisku razinu.

Razumna interpretacija Svjetskog sveučilišnog rangiranja u suprotnosti je s pretpostavkom koja se provlači kroz politiku britanske vlade. Tržišno natjecanje u Sjedinjenim Državama je uzrokovalo povećanje školarina na privatnim sveučilištima i prema tome isisala resurse potrebne za održanje dobrih javnih sveučilišta, dok preusmjeruje ogroman udio ovih resursa izvan akademskih prioriteta i rasipa ga na poboljšanje “studenskog iskustva” i lažiranje akademskih kvalifikacija kroz tržišno vođeno povećanje ocjena. Djelomično privatiziran sveučilišni sustav u Sjedinjenim Državama nije “najbolji od najboljih”. U okviru novčane vrijednosti, britanski sustav je daleko bolji, i vjerojatno najbolji u svijetu. Willetts bi trebao slijediti primjer tajnika zdravstva, iskoristiti “prirodni pomak u zakonodavnom procesu” i vratiti se na početak.