(Ne)naučene lekcije

Postoje dobri orkestri, postoje loši orkestri, a postoji i Zagrebačka filharmonija. Nju, pak, nije moguće svrstati niti u jednu od prve dvije kategorije. Naime, odlazak na Filharmonijin koncert gotovo je uvijek riskantan pothvat s neizvjesnim ishodom. Rezultati mogu biti vrhunski, osrednji ili katastrofalni, no, pokušaji njihovog predviđanja nešto je što bi trebalo prepustiti osobama s nadnaravnim sposobnostima, jer racionalni parametri, poput osobnosti dirigenta ili solista, u slučaju ovog ansambla rijetko kad imaju odlučujuću ulogu.

Na koncertu 5. listopada, kojim je ravnao Vjekoslav Šutej, a kao solist nastupio lutnjist i gitarist Edin Karamazov, dogodilo se nešto posve neuobičajeno čak i za taj orkestar. Jednoznačnu i konačnu ocjenu tog je koncerta, naime, nemoguće dati, jer se amplituda kvalitete dizala i spuštala u velikim lukovima, u rasponu od korektnog do sramotno lošeg, pa onda natrag sve do skoro pa odličnog. Okvirni punktovi pritom su bili najstabilniji. Sorkočevićeva Treća simfonija jest, doduše, predstavljena u posve anakronom aranžmanu Stjepana Šuleka, koji je skladateljeve pretklasične namjerno nepravilne fraze pokušao nategnuti na Prokrustovu postelju klasične simetričnosti. No, zanemarimo li tu primjedbu, Šutej je izvedbu vodio, ako već ne osobito sugestivno, onda barem pouzdano i sigurno.

Bach – kolateralna žrtva šlamperaja

Posve neočekivano za Filharmonijinog šefa-dirigenta, kojem repertoar bečke klasike inače nije jača strana, najbolja točka koncerta bila je Haydnova Londonska simfonija. Očito svjestan da se nalazi na potencijalno vrlo skliskom terenu, Šutej je u interpretaciju tog djela uložio maksimalan trud, pa ni rezultat nije izostao. Moglo bi se prigovoriti kako je njegova perspektiva više romantičarska nego klasična, ali i u takvom je okviru ovaj dirigent pokazao ne samo svoj uobičajeni talent za efekt, nego i za njega inače netipičnu pozornost prema detalju. Na sve je to Filharmonija dobro reagirala, donijevši svirku koju se može smatrati jednom od najboljih u dosadašnjem Šutejevom ravnateljevanju tim orkestrom.

Nažalost, isti je orkestar i više nego samo zakazao u glazbovanju s glavnom zvijezdom tog koncerta, lutnjistom i gitaristom Edinom Karamazovim. Estonski skladatelj Arvo Pärt pritom je još relativno dobro prošao. Jer, ruku na srce, minimalističko mantranje njegove skladbe Fratres, koje će on sâm nazvati tintinabulacijom, ne donosi velike izvodilačke izazove. Svirači su tako mogli mirno guditi svoje nezahtjevne dionice, dok je Karamazov bio u prvom planu sa svojim nenametljivim, ali ipak upečatljivim prebiranjem po električnoj gitari.

Johann Sebastian Bach pao je, međutim, kao kolateralna žrtva Filharmonijine površnosti i, da se izrazimo kolokvijalno – šlamperaja. Karamazovljeva odluka da Koncert za čembalo u f-molu transponira u g-mol i preradi za lutnju posve je legitimna, i sa suvislijim bi suradnicima zacijelo polučila respektabilan učinak. Nešto je manje sretna odluka bila takvu obradu izvoditi u velikoj koncertnoj dvorani, u kojoj je tihu lutnju bilo neophodno ozvučiti, čime su bitno poremećeni zvukovni međuodnosi između solista i orkestra, koji je u Bachovoj glazbi sve samo ne puka pratnja.

Bez dirigenta se (ne) može

No, odluka koja je bila posebno kobna i zabila najveći čavao u lijes ove izvedbe bila je da orkestar svira bez dirigenta. To je, naravno, u doba baroka bila uobičajena praksa, koju i danas redovito slijede ne samo specijalizirani ansambli, nego i oni koji se tom glazbom bave usputno. Ipak, za tako je nešto potrebno imati sastav koji je u stanju uigrano glazbovati bez dirigenta, što Zagrebačka filharmonija nije. Tako se, bez obzira na krajnje reduciran sastav, orkestar nikako nije mogao okupiti u koordiniranu svirku. Stjecao se dojam da je svaki glazbenik prepušten sâmom sebi u bezuspješnom vrludanju Bachovim dionicama. Edin Karamazov stoga je bio prisiljen svoju inače vrhunsku interpretaciju nadopuniti nizom inače suvišnih akcenata, koji su orkestru trebali pomoći da pronađe stabilne oslonce u glazbenoj fakturi. Nažalost, sve je bilo uzalud, jer, koliko god Filharmonijini svirači voljeli ili ne voljeli svoje dirigente, oni bez njih jednostavno ne mogu. U ovom slučaju stoga, premda teška srca, moramo konstatirati da je Filharmoniji s Vjekoslavom Šutejem ipak bolje nego bez njega.

Tu tvrdnju, naravno, treba uzeti sa zadrškom, što je potvrdila i koncertna izvedba Wagnerovog Ukletog Holandeza tjedan dana kasnije. Orkestru je Šutej pritom svakako koristio. Zadaća je bila golema, ali je Šutej i opet “zagrizao”, tako da se svirci orkestra u ovom slučaju nema gotovo ništa bitno za prigovoriti. Isto vrijedi i za odlično uvježban Zbor Opere HNK Zagreb (iako s pomalo nesigurnim sopranima), kao i za odreda vrsne pjevače u solističkim ulogama. No, ispred svih njih nalazio se i opet Vjekoslav Šutej, što se pokazalo kao, blago rečeno, dvosjekli mač.

Operetni Wagner

Šutej jest dobar dirigent za talijanski romantičarski i veristički operni repertoar, i tu mu kvalitetu nitko ne spori. Problem je, međutim, u tome što on uvijek iznova pokušava dokazati kako se jednako dobro može snaći i u simfonijskom repertoaru, što, pak, nije isto. Ondje gdje se može osloniti na gradnju dramaturgije interpretacije nizanjem efekata (što je i inače karakteristično za operne dirigente) njegove izvedbe mogu biti sasvim korektne, ponekad čak i zadovoljavajuće. No, kada je potrebno obuhvatiti strukturu temeljenu na međuodnosima međusobno vremenski razdvojenih segmenata, onu koju se kolokvijalno naziva simfonijskom, Šutej počinje gubiti konce iz ruku. Ukleti Holandez jest opera, ali je, za razliku od, recimo, Verdijevih ili Puccinijevih djela, strukturiran simfonijski, što Šutej ili nije shvatio ili nije bio u stanju sprovesti u djelo.

Njegovo iskustvo u opernim kućama pritom mu je barem donekle pomoglo pri odabiru pjevača. Jer, i četverac angažiranih domaćih solista (Tomislav Mužek, Luciano Batinić, Martin Gojčeta-Silić i Saša Jakelić kao Erik, Daland, Mary i Kormilar), kao i dvoje rutiniranih gostiju (Joachim Seipp u naslovnoj ulozi i Brigitte Hahn kao Senta) bili su na razini postavljenog zadatka. Kao što je već rečeno, zbor i orkestar bili su također primjereno uvježbani. Ali, Šutej je i opet krenuo čitati Wagnera kao što čita Verdija, nižući efekt za efektom, bez da je i pokušao proniknuti u dublju glazbenu strukturu. Rezultati su, stoga, bili porazni. Dramaturški ključan prizor sučeljavanja norveških i nizozemskih mornara pretvorio se u bučan i nerazgovjetan kaos, a veliki dijelovi finala prvih dvaju činova, kao i glavnina trećeg čina pretvorili su se u nešto što je više nalikovalo Straussovoj opereti nego Wagnerovoj glazbenoj drami.

Uvjerljiva simfonijska cjelina

Posve drukčiji pristup orkestralnom glazbovanju mogli smo čuti 9. listopada prilikom gostovanja Simfonijskog orkestra Zapadnonjemačkog radija (WDR) iz Kölna (koji je pogrešno najavljen kao “Simfonijski orkestar Radio Kölna”, ignorirajući činjenicu da postoji drugi orkestar koji se upravo tako zove). Riječ je o jednom od ansambala koji je osobito cijenjen po svojim interpretacijama suvremene glazbe i repertoara dvadesetog stoljeća, koji se, međutim, zagrebačkoj publici ovaj put predstavio trima djelima standardnog koncertnog repertora.

Šef-dirigent ovog ansambla Semyon Bichkov pritom se pokazao kao posve suveren tumač izabranih djela, a to je tumačenje u orkestru iz Kölna dobilo upravo idealan medij. Bichkov tako (posve različito od Šuteja) zvukovno gorostasnoj simfonijskoj pjesmi Vragolije Tilla Eulenspiegela Richarda Straussa ne prilazi kao konglomeratu smiješanih zvukova, nego, naprotiv, slika kompleksnu, ali nadasve transparentnu sliku u kojoj su jasno prepoznatljivi svi pojedinačni elementi. Takav pristup provodi se ne samo na zvukovnom, nego i na formalnom planu, što se najzornije čulo u gradnji složene strukture Sibeliusove Pete simfonije. Bichkov, osim toga, niti koncertantnoj skladbi nije pristupio kao djelu u kojem je orkestar tek pratnja, pa je tako i Dvořákov Koncert za violončelo i orkestar zazvučao kao uvjerljiva simfonijska cjelina.

Instant “zvijezda”

Iz tog je razloga bilo moguće otrpjeti i violončelista Gautiera Capuçona, mladog i nadobudnog glazbenika s već sada impresivnom karijerom, kojem je, međutim, slava prebrzo udarila u glavu. Njegovo je tehničko umijeće neupitno, ali je, nažalost, tipičan produkt suvremene diskografske industrije, koja na tekućoj vrpci proizvodi instant “zvijezde”. Jer, usprkos briljantnoj tehnici i gesti velikog zamaha, Capuçonovoj svirci nedostaje ozbiljnije glazbene supstance, a čini se da nije čak niti dublje proniknuo u tankoćutne značenjske slojeve Dvořákove partiture. U tom smislu, on je donekle, premda na nešto višoj razini, nalik Vjekoslavu Šuteju – glazbenik koji zna na brzinu osvojiti vanjskom gestom, ali nije kadar stvoriti interpretaciju za dulje (i dublje) pamćenje.

Izraelska klarinetistica Sharon Kam, koja je nastupila kao solistica uz Hrvatski komorni orkestar na završnom koncertu ovogodišnje Samoborske glazbene jeseni 13. listopada, srećom nije takva glazbenica. Tehnička suverenost i razigrana gesta karakteristike su kojih ni njoj ne nedostaje, ali ih ona uspijeva oplemeniti suglasjem s glazbenim svjetovima skladatelja čija djela izvodi. Konkretno, u Mozartovom Koncertu za klarinet i orkestar i Rossinijevim Varijacijama za klarinet i gudače ona prepoznaje i uvjerljivo prenosi ludički element glazbe obojice ovih skladatelja. Da u Zagrebu nismo već čuli i neke još bolje klarinetiste, poput Sabine Meyer i Martina Frösta, njene bismo interpretacije mogli proglasiti gotovo idealnim. Ovako, pak, ne dovodeći u pitanje vrhunsku razinu, ipak možemo požaliti što, za razliku od Meyer i Frösta, Sharon Kam nije uspijela dovoljno prepoznati i uplive estetike operne vokalnosti na Mozartov i Rossinijev instrumentalni slog.

Kanaliziranje kreativne energije

Ovaj koncert inače je pokazao kako se, uz pravo vodstvo (što je nešto čime se Zagrebačka filharmonija ne može pohvaliti), i inače vrlo slab ansambl može u kratkom roku preobraziti u sasvim solidno izvodilačko tijelo. Hrvatski komorni orkestar uglavnom se ne može pohvaliti osobito kvalitetnim glazbovanjem, i u tom smislu mađarski dirigent Zsolt Hamar nije mogao napraviti čudo. Čak i natprosječno izbrušen, kao što je bio ovom prilikom, orkestar je ipak zakazao u nekim tehničkim aspektima. Primjerice, brze pasaže u gudačima nikako da zazvuče uigrano i koordinirano, pogotovo (ali ne i isključivo) kad je riječ o sekciji drugih violina.

No, napredak je bio vrlo jasno zamjetan, a tehnički nedostaci višestruko su kompenzirani sugestivnošću Hamarove interpretacije. Ona uvelike vodi računa o stilu, iako je spremna i na određene kompromise u svjetlu realnih (ne)mogućnosti svirača. No, prije svega, Hamar insistira na živo(tno)sti svirke, prenoseći svoju iznimnu kreativnu energiju na ansambl, koji je, pak, kanalizira na publiku. Učinak je uistinu velik, što samo još jednom potvrđuje kako je kvaliteta glazbene ideje uvijek bitnija od pukog površinskog virtuoziteta. A to je lekcija koju Vjekoslav Šutej i Zagrebačka filharmonija još uvijek nisu naučili.