Vile nudi hibrid tri desetljeća dugih i u načelu nespojivih rockerskih tradicija
Walking on a Pretty Daze je jako precizan opis onoga što slušatelj na ploči zatiče. Kurt Vile je svoj peti album odlučio uroniti u sporu ambijentalnu AOR melasu, i to do te mjere da zvuči gotovo perverzno. Čak i na papiru ideja se čini u najmanju ruku blesavom, a u najgoru neukusnom. Uzevši kao nacrt ispolirani adult oriented rock izvođača poput Fleetwood Mac i Tom Pettyja, Vile pjesme namjerno odvlači od očekivane pop strukture, polako i strpljivo gradeći izričaj na promišljenim gitarskim međuigrama koje podjednako duguju i Television i Neilu Youngu. Spojivši art rock naslanjanja s kič poučcima mainstream rocka i jedinstvenom, razvučenom, slackerskom vokalnom izvedbom, Vile je dobio hibrid tri desetljeća dugih i u načelu nespojivih rockerskih tradicija. No, ono što zapravo čudi je da ta neobična kombinacija zvukova i ideja funkcionira, i to jako dobro. Walking On A Pretty Daze je mamutska ploča čijih jedanaest stvari i sedamdeset minuta uokviruju dvije desetominutne pjesme, koje su ujedno i najbolje na albumu. Vile svojim lijenim pristupom sasvim prirodno sabotira ideju o epskom, ambicioznom dvostrukom albumu.
Walking On A Pretty Daze se vuče polako i zapravo nema ništa posebno za reći, a njegovo trajanje je takvo jer je Kurtov tempo u ovom trenutku jednostavno spor. Potrebno mu je dvije minute da izgovori dva stiha, no njegova lijenost ovim pjesmama daje osjećaj neposrednosti koji se potom sasvim spontano urezuje u kompletno trajanje albuma. Upravo zahvaljujući takvom lakonskom pristupu ovaj album postupno razvije svoj skriveni šarm kao zastavu sasvim neusiljene dobrohotnosti. U pitanju je gotovo idealan proljetni album, i svaki put kad vas cowbellom nošeni ritmovi kao prve zrake Sunca namame vani, doista će kao poluočekivani oblaci doći gitare i samo lijeno progovoriti “ne žuri”