Nova grčka reforma obrazovanja toliko je oštra da je teško vidjeti logiku koja stoji iza nje
U ožujku je u Grčkoj provedena najnovija reforma visokog obrazovanja. Reforma se sastoji primarno od drastičnog rezanja broja sveučilišnih programa: ukupno 384 odsjeka su zatvorena ili pripojena nekom drugom odsjeku. Kao posljedica, 12 grčkih gradova ostalo je bez fakulteta, a navodno se očekuje i daljnje postupno gašenje pojedinih odsjeka i sveučilišnih kampusa. Reforma, inače, nosi ime po grčkoj boginji mudrosti, Ateni. I stari Grci imali su običaj opravdavati neobjašnjive događaje pomoću mitova o ćudljivim grčkim bogovima, ali u ovom slučaju grčki studenti nisu prihvatili reformu kao božanski nadahnut potez: održani su ogromni prosvjedi diljem Grčke, a dvije tisuće studenata i obrazovnih djelatnika prosvjedovalo je u glavnom gradu. Grčka vlada na kraju je rasplakala prosvjednike – što svojom reformom, što suzavcima – i reforma će se definitivno provesti.
Naizgled, radi se o još jednoj neoliberalnoj reformi koja pokušava smanjiti državni rashod te prepustiti visoko obrazovanje tržištu: neprofitabilni studijski programi trebali bi biti žrtvovani zato da bi tržišni uspjeh drugih programa mogao povećati prihode i zaposlenost mladih Grka. Međutim, ova reforma posebna je po tome što ne poštuje čak ni tu logiku: ne samo što je reforma grozna iz lijeve perspektive, nego je teško razumjeti kako bi to grčko društvo moglo dugoročno financijski profitirati od ove reforme.
Dug put do fakulteta
Odmah na početku treba razjasniti na koje je sve načine ova reforma štetna za “male ljude”. Kao i kod drugih grčkih rezova, i ova promjena najgore će utjecati na one kojima bi ova reforma trebala biti namijenjena: to su u ovom slučaju studenti. Ukidanjem odsjeka, sadašnji studenti morat će ili odustati od školovanja ili upisati nastavak studija na drugom fakultetu. Budući da su pojedini gradovi ostali bez fakulteta, to podrazumijeva da bi student iz tog grada trebao preseliti na fakultet izvan svog trenutnog prebivališta koji može biti udaljen i do 300 km. Tako će, neplanirano, troškovi studiranja i života pojedinog studenta značajno skočiti, što će odmah eliminirati veliki broj studenata koji u vrijeme krize ne mogu financirati ovu promjenu. Žalosno je što će pristup obrazovanju postati toliko određen mjestom prebivališta i ekonomskim statusom pojedinca. To ne utječe samo na sadašnje studente, nego i na buduće potencijalne studente koji neće imati fakultet u blizini svog doma.
Nadalje, obrazovni djelatnici tih fakulteta dobit će otkaz ili će se, ako imaju sreće, morati preseliti na novo radno mjesto. Stoga će se na burzi rada naći ne samo bivši studenti, nego i njihovi bivši profesori. Budući da će obrazovanje biti geografski više centralizirano, možemo očekivati veliki (opet neplanirani) odljev mladih ljudi iz pojedinih regija i priljev istih u velike gradove. Tamo će odlaziti studenti, potencijalni studenti i nezaposleni ljudi koji traže posao. S obzirom da studenti i bivši sveučilišni profesori neće više imati što raditi u nekim regijama, očekivano je da će naprosto pokušati otići u veći grad u potrazi za poslom. Kako će se veliki gradovi nositi s tim priljevom? I kako će se manja mjesta nositi s odljevom studenske populacije? To su već socijalni problemi koji nisu sfera obrazovne reforme, ali koje ta nezgrapna reforma uzrokuje. Sve u svemu, ova reforma povećava broj nezaposlenih, povećava rashode studenta i njegove obitelji te smanjuje mogućnost pristupa visokom obrazovanju, i to po financijskom ključu.
Koji su odsjeci preživjeli?
Koja je onda točno logika iza ove reforme? Sudeći po grčkom ministru obrazovanja Arvanitopoulosu, ta reforma bi trebala (njegovim riječima!) potaknuti besplatno javno obrazovanje, unaprijediti institucije, “pokazati ozbiljan interes za očekivanja mladih i obitelji” te stvoriti diplome koje će donijeti mladima veću nadu u mogućnost zaposlenja (izvor: Greek Reporter). Čitajući ovo, teško je shvatiti radi li se o šali (možda je Greek Reporter neka grčka verzija njuz.neta ili News Bara?) ili o pravoj tvrdnji. Točno je jedino to da će se smanjiti godišnji priljev diplomiranih mladih ljudi na burzu rada – naprosto jer će biti manje diplomiranih mladih ljudi općenito! Nešto iskrenije zvuči ministrova primjedba o tome da Grčka ima previše fakulteta, da je broj fakulteta skočio od 334 u 1993. godini na 534 u 2013. i da to treba hitno smanjiti. Možda je stvarno broj fakulteta i sveučilišta rastao bez ikakvog suvislog državnog plana? Možda bi stvarno trebalo drastično promijeniti, pripojiti pa i ukinuti pojedine odsjeke? Ukoliko pristanemo na takav zaključak, postavlja se pitanje kako točno postaviti reformu lošeg sustava. Po kojim kriterijima spajati i gasiti odsjeke?
Javno je navedeno 10 kriterija po kojima je grčko Ministarstvo obrazovanja donijelo odluku o sudbini pojedinih odsjeka i fakulteta. (Izvor: ISEC Monitor) Kriterije možemo grubo svrstati u tri grupe. Prva grupa određuje fizičke uvjete studiranja (fizička veličina fakulteta, geografska lokacija, uvjeti i infrastruktura, omjer studenata i profesora), druga definira kvalitetu studija (tu spadaju krajnje neodređeni kriteriji “kvaliteta i održivost” i “suvišnost predmetnog područja i kurikuluma” te nešto konkretniji “broj studentskih aplikacija” i “aktivnost i međunarodna priznatost istraživača”), a treća prikazuje ishod studija (broj zaposlenih diplomaca i broj doktorata).
Ako je suditi po ovim kriterijima, najviše šanse za preživljavanje imali su oni odsjeci koji su popularni, tržišno isplativi, međunarodno priznati i u fizički dovoljno dobrom stanju da se ne treba ulagati previše novca u njihovo održavanje. Jasno, ti kriteriji nisu dovoljno dobri da bi odredili kvalitetu i javni značaj pojedinih odsjeka: nisu svi dobri studiji nužno oni koji su popularni niti oni koji objavljuju istraživanja u publikacijama na engleskom jeziku. Sigurno su mnogi kvalitetni odsjeci zatvoreni zbog ovih nepreciznih ili krivo postavljenih kriterija.
Nema tu love
Ali prestanimo okolišati: cilj ove reforme trebao je biti održati fakultete koji su profitabilni i koji će prije “proizvesti” ljude koji će pronaći posao, a ugasiti one koji se financijski ne isplate. Konačno bi od toga, kulturnoj i svoj drugoj šteti unatoč, ekonomski profitirala cijela zemlja. Međutim, ima li ovdje profita za Grčku? Manji broj fakulteta znači i manji broj studenata te, očito, manji broj visokoobrazovane radne snage, odnosno veći broj srednjeobrazovane radne snage. Drugim riječima, ta reforma znači da se Grčka polagano opredjeljuje za to da stvara manju količinu visokoobrazovanog radnog kadra i da se fokusira na djelatnosti koje mogu obavljati ljudi bez diplome. Problem je u tome što u pravilu te djelatnosti radnicima donose mnogo manju plaću, a proizvodi takvih djelatnosti, ma koliko bili traženi na tržištu, bitno su jeftiniji od proizvoda koje stvaraju visokoobrazovani stručnjaci. Ako grčki političari smatraju da je znanje roba, onda su se zapravo odlučili riješiti skupe robe i prodavati jeftilen. Dugoročno, to je ekonomski gubitak i za radnike i za državu.
Također, čini se da će ta reforma srozati i vrijednost budućih grčkih diploma. Naime, studenti koji odluče dovršiti studij morat će ga dovršiti po nekakvom cušpajzu koji je nastao kombinacijom kurikuluma pojedinih odsjeka. Reformom je zapravo pripojen ogroman broj odsjeka koji se bave istim (ili donekle sličnim?) predmetom, ali koji imaju različite kurikulume. S obzirom da visoko obrazovanje ni u kojoj disciplini nije standardiziran, lijepo zapakiran skup informacija, nije ni moguće bezbolno ujediniti nekoliko odsjeka koji se bave istom stvari. Kako su različiti odsjeci uspjeli složiti zajednički kurikulum i to pod državnom prinudom da moraju postići konsenzus? Valja imati na umu da prilikom dogovaranja zajedničkog kurikuluma u igri nisu samo akademska pitanja, nego i radna mjesta tih djelatnika – ukoliko novi kurikulum ne sadržava pojedine kolegije, onda nositelj kolegija gubi posao. Teško je zamisliti ishod tih dogovora, a još je teže imati povjerenja u takvo kompromisno rješenje. Zbog toga će diplomirani Grci vjerojatno biti još manje sposobni za rad u struci, a “međunarodna priznatost” grčkih diploma znatno će se smanjiti. Budući da će ovaj sklepani sustav funkcionirati vjerojatno do sljedeće reforme, sustav bi mogao još dugo patiti od navedenih problema.
Pitanje odgovornosti
Ma koliko strašno zvučala ideja da visoko obrazovanje bude potpuno prepušteno tržištu, čini se da bi ono na tržištu imalo veće šanse nego pod paskom grčke državne politike. Da bi ova politika bila neoliberalna, morala bi imati ideju barem kako ostvariti financijski profit – ovdje, osim trenutnog smanjenja rashoda, te ideje nema. Takva politika isplati se jedino velikim kompanijama koje trebaju jeftinu radnu snagu. Radi li se stoga o politici koja pokušava stvoriti profit ne Grčkoj, nego državama i kompanijama EU? Zvuči paranoično, ali tome u prilog idu još dvije tendencije u Grčkoj: pokušaj da se povećaju ovlasti države u sprečavanju studentskih prosvjeda i, na prijedlog “Trojke”, legalizacija prvostupničkih i doktorskih programa stranih privatnih koledža (unatoč tome što su privatna sveučilišta zabranjena ustavom). Očito Grčka silno želi provesti ovu reformu unatoč otporu, a stranci žele iskoristiti novonastalu tržišnu nišu.
Radilo se tu o namjeri ili nemaru, u svakom slučaju grčka reforma nije rezultat tek neoliberalnih teorija. Zašto je to bitno naglasiti? Ako vjerujemo da ovakve reforme nastaju pod okriljem jedne ekonomske teorije i ideologije, onda gubimo iz vidika konkretne aktere koji promišljeno provode politiku. Jednom kad se dogodi šteta i kad se povuče pitanje odgovornosti, najlakše će biti prebaciti lopticu na apstraktnu ideologiju. I kao što se kod reforme spominje ime božice Atene, tako se kod štete može spomenuti “nevidljiva ruka” koja je, eto, mahnula u nepredviđenom smjeru i pomela dobar dio građana Grčke. Međutim, šteta koja nastaje ovakvim reformama nije ishod nevidljive ruke, nego nemara ili namjerne zloupotrebe državne moći. U tom slučaju, više ne govorimo o teorijskim razmiricama između ljevičara i desničara, nego o kaznenoj odgovornosti konkretnih počinitelja koji svojim kriminalnim radnjama polako dovode cijelu jednu državu (a postupno i druge) do ekonomskog i socijalnog kraha.