Analiza političkog i ekonomskog stanja u Mađarskoj kao odgovor domaćim kolumnističkim zagovarateljima orbanizma
U dugom periodu hegemonije tranzitološkog diskursa Mađarska je slovila za uzoran slučaj. Vođena “reformiranom” (post)socijalističkom nomenklaturom, Mađarska je već u ranoj fazi tranzicije prednjačila u otvaranju tržišta i sveobuhvatnoj privatizaciji privrede. Relativna blizina europske industrijske jezgre, solidna tehnološka baza, kvalificirana radna snaga i komparativno niske nadnice preobrazili su ovu zemlju u model izvozne ekonomije. Direktne strane investicije materijalizirale su se poglavito u obliku novih tvornica te usluga u telekomunikacijskom i financijskom sektoru.
Ipak, i pored nominalno velikog priljeva stranog kapitala, Mađarska, kao ni druge postsocijalističke zemlje, nije se oporavila od sveobuhvatne devastacije socijalističke industrije. Samo u prvom desetljeću tranzicije izgubilo se preko milijun radnih mjesta (na populaciju od oko deset milijuna). Pokazalo se da su strane investicije izrazito selektivno koncentrirane na zapad Mađarske i širi prostor oko Budimpešte, dok su istok i jug zemlje ostali izloženi posljedicama propasti socijalističke privrede. Pogotovo je teško pogođeno romsko stanovništvo na jugu i istoku koje je mahom postalo trajno nezapošljivo i izrazito diskriminirano te ovisno o socijalnim transferima, prihodima iz neformalnih ekonomskih djelatnosti i oslanjanju na etničke mreže.
(SOCIJAL)DEMOKRACIJA I TRANZICIJSKA FRUSTRACIJA Socijalni troškovi amortizacije uništene privrede, primjerice u vidu ranih mirovina, spali su na javne financije te je ionako relativno visok javni dug već sredinom devedesetih počeo ubrzano rasti. Članica MMF-a još od početka 1980-ih, Mađarska je počela primjenjivati prvi MMF-ov paket mjera štednje već 1995. Otada je paket socijalnih transfera na konstantnom udaru zahtjeva za “reformom” i “restrukturiranjem”. Iako je strani kapital potekao u Mađarsku više nego u ijednu drugu zemlju Srednje i Istočne Europe, blagodati ovakvog razvoja nikada se nisu manifestirale kao široko dijeljeno iskustvo većine građana. “Uspješna tranzicija” na veliku se većinu odrazila kao iskustvo rastućeg obesmišljenja zadobivenih političkih prava uz, u najbolju ruku, socioekonomsku stagnaciju i manjak socijalne mobilnosti po osnovi obrazovanja i minulog rada.
Činjenica da su fundamentalni privatizacijski zahvati napravljeni za vrijeme vladavine blairovski ”trećeputaških” socijaldemokrata diskreditirala je lijevu političku opciju. Nepostojanje artikulirane i autentične lijeve kritike postsocijalističke transformacije polučilo je konstelaciju u kojoj su se sve “progresivne” političke snage koncentrirale oko centra, preuzimajući paket političkog liberalizma i ekonomskog neoliberalizma. Javna sfera i mediji, okupljeni oko depolitizirane agende fiskalne i monetarne konvergencije pod okriljem europskih integracija, rutinski su otpisivali proteste “gubitnika tranzicije”, prebacujući pritom na njih krivnju za manjak uspjeha u tržišnoj utakmici. Kolektivna tranzicijska frustracija pripisivala je sva odstupanja od “zapadnoga životnog standarda” bilo “nazadnom” socijalizmu (gubeći iz vida strukture dugog trajanja), bilo korumpiranim postsocijalističkim elitama koje su optuživane za “pljačku nacije” i uspostavljanje lažnog kapitalizma kojeg je moguće uljuditi tek kad se stare elite maknu s vlasti.
U ovakvoj političkoj i društvenoj situaciji stranka Fidesz preobražava svoju političku poziciju. Izvorno građanska stranka desnog centra s izbornom bazom u tzv. “srednjoj klasi”, Fidesz počinje odgovarati na rastuće nezadovoljstvo iznevjerene radničke klase, tradicionalne birače socijalističke orijentacije. Zaoštrivši nacionalističku retoriku, iznevjerenim je “gubitnicima tranzicije” ponudio organsku viziju nacije nasuprot otuđenim kozmopolitskim elitama i korumpiranim (post)socijalistima. U upražnjenom prostoru tradicionalno lijeve politike, Fideszov neonacionalizam preuzeo je ruho zaštite “običnog čovjeka”, tematizirajući kritički privatizaciju uopće, a javnih ustanova posebice te smanjenje socijalnih davanja, što je snažno odjeknulo među širokim slojevima stanovništva. Desna mobilizacija protiv korumpirane i “lopovske” vlade na čelu s mađarskim (post)socijalistima rezultirala je 2006. višemjesečnim demonstracijama i neredima na ulicama Budimpešte. Narodno nezadovoljstvo ipak nije spriječilo tadašnju vladu Ferenca Gyurcsanya u primjeni nove runde mjera štednje i strukturnog prilagođavanja prema uputama MMF-a i ESB-a. To je politika koja je u konačnici proizvela stranku krajnje desnice – Jobbik, koja je još radikalnija u svojem političkom programu. Uz inzistiranje na zapošljavanju i otporu pritiscima stranog kapitala na političkom se repertoaru našao niz rasističkih mjera diskriminacije spram romskog stanovništa, kao i otvoreni povijesni revizionizam uloge mađarskog fašizma nakon Prvoga svjetskog rata.
DESNIČARSKI TOUR DE FORCE Izbori 2010. samo su potvrdili snažno pomicanje mađarske politike udesno. Uz visoku izlaznost od oko 75%, Jobbik je uzeo 17% glasova dok je Orbanov Fidesz dobio apsolutnu većinu u parlamentu, osvojivši 70% mjesta. Time je Mađarska dobila desnu populističku — fenomenološki uzeto, nacionalsocijalističku — vladu s podrškom u biračkom tijelu bez premca u Europi. Zadobivši apsolutnu većinu u parlamentu, Orbanova je vlada usvojila niz ustavnih reformi, ozbiljno ograničila slobodu govora te zaoštrila antimanjinsku retoriku.
Mađarska se nadaje kao svojevrsna avangarda europskog neonacionalizma: povijesna revitalizacija organicističkog poimanja nacije kao brižne majke smjera na “stvaranje” poslova, socijalna prava i borbu protiv predatorskog kapitala, dok se istovremeno zagovara borba protiv “romskog kriminala” i otuđenih, korumpiranih i anacionalnih elita. Identificiranje unutarnjih i vanjskih neprijatelja radikalno sužava bazu legitimnih subjekata države blagostanja. U prirodi je politike identiteta tijekom vremena stvarati klasna savezništva koja se podastiru pod, ali i osporavaju, karakter i oblik države i nacije. Empirijski je ovaj suodnos klase i kulturnog identiteta razvidan u slučajevima kad, unatoč rastućoj izbornoj apstinenciji posvuda u Europi, etnopolitički poduzetnici mobiliziraju apstinente. Val etnonacionalističkog populizma u tim slučajevima značajno pomiče cijelu političku ljestvicu prema desnici. Procesi klasnog i identitetskog formiranja ne plutaju u zrakopraznom i homogenom prostoru, nego su istorijski utemeljeni na konkretnim geografskim žljebovima globalnog kapitalizma. Značajne su razlike između zemalja centra i (polu)periferije u sposobnosti pregovaranja s globalnim kapitalom. Ista se razlika manifestira i u kompoziciji, odnosima i diskurzivnim oblicima klasnog formiranja. U kontradistinkciji spram iluzija liberalne tranzitologije, razvidno je da je suvremena forma države kao posrednika između rada i kapitala ovisna o povijesnom razmještanju dane nacionalne države u kapitalističkom svjetskom sustavu.
Ne vidi se kraj porastu kumulativnoga javnog duga u Europi, koji se već sada u prosjeku približava 100% BDP-a. Rejting-agencije, kao oličenje hegelijanske objektivnosti, kažnjavaju zemlje s nižim rejtingom i posljedično namiču veće kamatne stope na račun profita financijskog kapitala. Pitanje svođenja računa neće se moći još dugo odlagati i neminovno će prouzročiti politički sukob oko pitanja na koga će se troškovi svaliti. To što financijski kapital indirektno preuzima državni aparat uzrokuje rastakanje modernoga građanskog demosa, koji se posvuda pretvara u “etnički narod” koji revitalizira fetiš organske nacije nasuprot kulturalnoj različitosti koja napada od gore i od dolje, kao i kozmopolitskoj eliti koja je nominalno više privržena ukupnom čovječanstvu negoli vlastitoj naciji.
NACIONALIZAM NIJE ZAVRŠENA PRIČA Mađarski je slučaj lokalizacija širih globalnih procesa u epohi najnovije krize kapitlaizma. Ti globalni procesi djeluju prema prikazanom obrascu vertikalne polarizacije između globalizirane elite kozmopolitskog svjetonazora i eksproprirane radničke klase koja kanalizira političko nezadovoljstvo kroz fantazmu organske nacije ili etničke grupe. Na horizontalnoj ravni, kulturalno, etničko, religijsko, rasno rekonfiguriranje demosa vodi k fragmentaciji modernog poimanja građanske nacije.
Emancipacijskoj politici otpora financijskoj oligarhiji inherentna je solidarnost bazirana na internacionalizmu, no suvremeni političko-ekonomski odnosi u EU-u iznimno su kontradiktorna platforma za ovaj vid internacionalizma. S jedne strane EU osigurava neposrednu internacionalizaciju političkih borbi jer su fundamentalna politička pitanja po prirodi stvari usmjerena direktno u jezgru ravnoteže odnosa moći u EU-u. Uz to, i sama politika EU-a već polučuje izvjestan sinkronizacijski i unifikacijski učinak na nacionalne politike. S druge strane strukture EU-a zaključavaju formalnu suverenost, političku odgovornost i demokratsko natjecanje na nacionalnoj razini, čime se sprječava europeizacija fiskalne i socijalne politike. Time se politika efektivno zarobljava na nacionalnoj razini, dok se zaoštrava i formalno institucionalizira natjecanje nacionalnih država, kako pred globalnim kapitalom, tako i za utjecaj unutar Unije, što neizbježno vodi revitaliziranju etnonacionalne identitetske politike. Razvidno je dakle da je EU duboko kontradiktorna platforma: aktivnim zauzimanjem za internacionalizaciju kapitala i elita ona istovremeno zarobljava demokratsku politiku unutar lokaliziranih okvira, čime ona inherento postaje isključiva i reakcionarna.
Kakva budućnost čeka europske nacionalne države na periferiji? Za razliku od država centra, koje odlikuje “zreli” kapitalizam, periferne države nemaju vlastitu, etabliranu i zrelu kapitalističku klasu, kao ni endogenu akumulaciju kapitala. Njihovi građani ne pregovaraju direktno s kapitalom, nego s vladajućim elitama, koje pregovaraju s globalnim kapitalom u njihovo ime. U takvom odnosu kapital se lako može premjestiti u drugu perifernu državu ako ponuda na stolu nije zadovoljavajuća. Pojam “ovisni kapitalizam” zahvaća upravo taj odnos nacionalnih političkih elita i globalnog kapitala. Tako je i politika u zemljama poput Grčke ili Mađarske daleko nestabilnija negoli politika u Francuskoj ili Njemačkoj. Mađarskim susjedima primamljivo djeluje prepisivanje iz Orbanove bilježnice. No takvo prepisivanje jednako je jalovo kao i original. Mađarska je valuta slaba, kreditni rejting nizak, kamate visoke te Orban opetovano mora u Bruxelles slati emisare podvijenog repa sa zahtjevima za pomoć iz zajedničkih fonodva. Političko-ekonomski nacionalizam suštinski je iluzija u uvjetima visoke međuovisnosti europskih tržišta, kao i ovisnosti o stranom kapitalu koji se vrlo lako uvrijedi ili uplaši, i nepovratno ode. Simulakrum defanizivne i reakcionarne identitetske politke vid je političke kompenzacije za nedostatak substantivno emancipacijske demokratske politike koja se jedino može artikulirati na bazi internacionalističke solidarnosti.