Neosjetljiv, fleksibilan, uspješan

Petak je bio gadan dan. Počeo je loše, završio još gore. Ovisi kako tko hijerarhizira nevolje. Da u petak izlazi zadnji broj Ferala, čulo se u četvrtak kod kolportera, vidjelo na netu. Da će Čačića smijeniti s mjesta varaždinskog župana, znalo se desetak dana ranije. Da će nam netko iz Europe, ovoga puta Sarkozy i Merkel, odmahnuti rukom, moglo se i očekivati. Da ćemo izgubiti od Turske u nogometu, toga smo se i bojali. Sve te stvari dogodile su se, u većoj ili manjoj mjeri, svima nama, i nitko od nas nije to mogao, sam po sebi, ni spriječiti ni promijeniti, pa čak ni odgoditi.

Javna neosjetljivost

Feral kupujem petkom popodne ili predvečer, kad mi završi posao, da nekako protekli tjedan maknem s leđa, da se odteretim, nasmijem, naljutim, da pročitam ono što i sama mislim, da otkrijem još neku grozotu iz hrvatske nam pretvorbene i ostale svakodnevice. Subotnje jutro pripada mainstream dnevnicima koji u svojih kilu-dvije papira, uglavnom reklama i oglasa, uspiju objaviti i poneki zanimljiv komentar ili intervju. Ovu subotu – izabravši identične fotografije za naslovnice – prestankom izlaženja Ferala nisu se bavili, čak ni na razini kolegijalne novinarske solidarnosti. A naša tzv. javnost, koju se trudimo uspostaviti s vremena na vrijeme, prespavala je stvarni nestanak Ferala, utučena političkom depresijom, nogometnom tragedijom i vikend-vrućinom. I ja skupa s njima.

Kad je pred nešto više od godinu javno pukla kriza s Feralom i EPH-om, to jest s pitanjem je li jedina mogućnost Feralova opstanka to da ga EPH kupi, i kako će se to izvesti u odnosu na specifičnu Feralovu uredničku politiku, koja svojom nezavisnošću odudara od mainstream medijskih plivača, još je nešto te javnosti i postojalo, poneko je i reagirao. Pisali su se tekstovi, pokretale peticije, diskutiralo se. Ne previše, ali ipak nešto. U cijeloj je priči bio aktivan i Premijer osobno. Sada, godinu kasnije, Hrvatska se primakla vrhunskoj granici javne neosjetljivosti. Sve je moguće, ništa se nikoga ne tiče, nitko ni za što nije odgovoran. “Poslovni partner” EPH bez obrazloženja je prekinuo pregovore s Feralom, pregovore koji su bili dovedeni do formuliranja ugovora. Dakle, nedostajali su samo potpisi. Ne zove li se to u Hrvatskoj već dulje “nedostatak političke volje”? I nije li taj nedostatak upravo najprimjetljiviji kod onih koji raspolažu najvećom političkom moći, to jest kod onih koji su na vlasti. Njima jednostavno nedostaje volje. Ne da im se. A i zašto bi im se dalo kad na ovaj način, korak po korak, potpuno osvajaju cijeli politički, pa onda i javni prostor.

Tržište kao mantra

O pravim razlozima utrnuća Ferala pametno, jasno i ozbiljno piše u redakcijskom uvodniku. O tome kako je Feral otvarao neuralgična mjesta hrvatske stvarnosti, kako je objavljivao ono što su drugi mediji cenzurirali i zaobilazili. O tome kako je godinama održavao ideju da su u Hrvatskoj mogući nezavisni mediji, o tome kako se posljednjih godina ta ideja pretvorila u iluziju jer su političkomedijski lobiji marketinškim škaricama razrezali i podijelili javni prostor, odlučivši tko će i pod kojim uvjetima moći preživjeti. Čarobna riječ “tržište” kao mantra zauzima prostor svih vrijednosti, a Sveto Trojstvo politike, medija i gospodarstva oglašivačkim mehanizmima kontrolira proizvodnju ekonomskih, ali i simboličkih vrijednosti. Vidim već, ne bez razloga, kako je – nakon nezavisnih medija – izabrana sljedeća meta za odstrel. To su sveučilišta, poglavito humanistički studiji, zato što se u njima još proizvodi – načelno nekorisna, ali potencijalno subverzivna – kritička misao, ili barem održavaju minimalni uvjeti za njezinu proizvodnju. Ali ni s humanistikom na tržištu ne stoji dobro, nekako nema sluha za prilagodbu novim socijalno-političko-gospodarskim okolnostima. A tko nije prilagodljiv (to se kaže: fleksibilan i mobilan) naravno da ne može ni opstati, kamoli napredovati. Dođe mi da izbrišem zadnju rečenicu, toliko mi je muka od ideje napretka u ovim lokalnim (a vjerojatno i širim globalnim) okolnostima.

Posljednja naslovnica Ferala s tužnim pogledom Charlie Chaplina ostaje tako u pamćenju kao slojevita slika u kojoj se miješaju melankolija, skriveni humor, potencijal kritičkoga, ozbiljna sabranost. Slika za one koji osjećaju, koji misle, koji pamte i kojima je još stalo, makar im nije, osim toga osobnoga morala, mnogo toga ostalo.