Razgovor sa znanstvenim novakom na Zavodu za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost pri Agronomskom fakultetu u Zagrebu
O izuzetno bitnoj i mladoj disciplini krajobrazne arhitekture, njezinom kognitivnom i stvaralačkom pristupu krajobraznom oblikovanju i planiranju, interdisciplinarnoj metodologiji, implementacijama u lokalnom i europskom kontekstu i aktualnim projektima – razgovaramo s Goranom Andlarom, znanstvenim novakom na Zavodu za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost pri Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
Raznolikost agrikulturnih obrazaca
Tema vaše doktorske disertacije iz 2012. godine je Iznimni kulturni krajobrazi primorske Hrvatske. Prema kojim ste kriterijima klasificirali kulturne krajobraze i koje biste primjere iznimne, potencijalno međunarodne vrijednosti istaknuli?
Bavio sam se vrlo aktualnom kategorijom kulturnog krajobraza – ruralnim agrikulturnim krajobrazima. Radi se, naime, u globalnim razmjerima, o najmanje istraženoj prostornoj kategoriji koja je ujedno i najugroženija. Posljedica je to sveopće deruralizacije i deagrarizacije koji za sobom nose gubitak kulturnog i prostornog identiteta, nestanak tradicijskih znanja te veza zajednica i okoliša, degradaciju bioraznolikosti te niz drugih problema koji doprinose neizvjesnoj održivosti suvremenog društva. Danas nam je jasno kako se najveća transformacija naše planete desila pod utjecajem poljoprivredne i vezanih djelatnosti. Shvatilo se kako u onom naizgled običnom, svakodnevnom što nas okružuje leži najslojevitiji i prostorno najrasprostranjeniji pečat koji je ljudska civilizacija ostavila iza sebe.
Upravo u toj činjenici leži veliki baštinski potencijal, a slojevitost i šifriranost tragova ljudskog djelovanja u krajobrazima predstavlja veliki izazov istraživačima. Ako pričamo o Mediteranu, za koji znamo koliko je bitan za povijest ljudske civilizacije, vidimo da je on jednako tako interesantan u kontekstu agrikulturnih krajobraza. Mediteran ima nevjerojatan kapacitet da aktivno svjedoči o vrlo starim agrikulturnim obrascima koji su danas prepoznati kao ideal u smislu ambijentalnosti, ekologije, očuvanosti tradicijske kulture i općenito u smislu održivosti i multifunkcionalnosti korištenja zemljišta. Raznolikost agrikulturnih obrazaca je velika: od pregonskih i transumantnih pašnjaka, preko solana, suhozidno rasparceliranih i terasiranih krčevina za vinograde, maslinika i prebirne šume do mozaičnih polja i pojedinih kultiviranih vrtnih ponikvi razbacanih u zaravnima.U tom smislu prostor primorske ili jadranske Hrvatske predstavlja neotkriveni biser Mediterana, a o potencijalima razotkrivanja i očuvanja tog segmenta baštine mislim da ne treba puno govoriti.
Imali smo dakle vrlo konkretan poticaj za pokretanje istraživanja (agri)kulturnih krajobraza, s konačnim ciljem prepoznavanja područja prioritetnog očuvanja. S obzirom na to da nismo imali konkretne sadržajne temelje, rad je imao za cilj provesti nekoliko razina istraživanja koja su omogućila temeljna znanja, a to su istraživanje povijesti geneze ruralnog agrikulturnog krajobraza, njegova klasifikacija i regionalizacija te istraživanje preferencija kroz intervju sa stručnjacima i lokalcima. Svi nivoi istraživanja, pa tako i konačna identifikacija iznimnih krajobraza, bili su utemeljeni na integralnom viđenju, odnosno na kulturno-povijesnim, strukturno-estetskim i ekološkim kriterijima.
Krajnji ishod je registar 62 iznimna krajobraza koji su procijenjeni, kartirani i fotografirani. Među njima ima lokacija koje se već nalaze u sustavima prostornih zaštita, ali čiji su modeli upravljanja rijetko usmjereni na temeljni fenomen koji je generirao karakter prostora. Međutim, na toj listi ima i lokacija o kojima se malo zna, između ostalog i onih čija se rijetkost u smislu načina korištenja zemljišta može sagledati na međunarodnom nivou, kao npr. pasike na Kostanjskoj ljuti, vinogradi na hvarskim plažama, bašćanski i drugi kvarnerski pašnjaci itd. Ima tu i niz malih skrivenih arhaičnih lokacija diljem Istre, Dalmatinske zagore, u unutrašnjosti otokâ... Cijela opisana procedura nije ništa drugo nego provedba mjerâ Europske konvencije o krajobrazu, kao i mjerâ propisanih u nekoliko naših strategija. Međutim, za implementaciju rezultata sistem još nije pokazao interes.
Kamen do kamena – suhozid
Udruga Dragodid djeluje neslužbeno od 2002. godine i organizirala je niz suhozidnih graditeljskih radionica s ciljem popularizacije suhozidne tehnike gradnje. Postoje li u Hrvatskoj slične inicijative, kako ocjenjujete rad udruge Dragodid i u kojim ste domenama uključeni u njihovo djelovanje?
U popularizaciji suhozida kao jednog zanemarenog elementa nacionalnog nasljeđa, udruga Dragodid je, čini mi se, odigrala ključnu ulogu. To je postignuto kroz niz radionica na temu afirmacije tradicijske suhozidne gradnje, no nije to jedina snaga inicijative. Naime, interesantan je presjek aktivnosti koje članovi udruge pokrivaju; od manualnog rada, preko edukacije, međunarodnih projekata do znanosti. Upravo smo u tom istraživačkom segmentu našli zajednički jezik. Iako službeno nisam uključen u rad udruge, komunikacija između nas je redovita. Prije nekoliko godina smo počeli razvijati neke zajedničke ideje za projekte, guramo nekoliko inicijativa, a polako su se stvari i počele realizirati. Tu treba prije svega istaknuti projekt Suhozid.hr koji predstavlja inovativan WebGIS alat za participacijsko prikupljanje podataka u suhozidima, suhozidnim građevinama i krajobrazima. Ideja je inicijalno poslana iz pera Jadrana Kale, a koja je Filipu Šrajeru iz Dragodida poslužila kao ideja za uspostavu spomenutog sučelja. Prihvatio sam poziv za uključenjem u rad portala, u filtriranje i analizu podataka koji ulaze u sustav, ali i u izgradnji baze podataka, s obzirom na to da kao Zavod imamo velik arhiv fotografija s terena i iz zraka prikupljanih kroz znanstveni projekt i doktorat. Osim što sučelje ima svrhu izgradnje baze podataka, filozofija je projekta uključivanje i senzibiliziranje javnosti po pitanju ovih tema.
Suhozid.hr nam je poslužio kao platforma za razvijanje ideje izrade jedinstvenog nacionalnog registra suhozida i terasa (ali i drugih lokalnospecifičnih poljoprivrednih i graditeljskih tradicijskih struktura mediteranskog podneblja) kojim bi se pristupilo sveobuhvatnom kartiranju, tipologiji i procjeni te uspostavi sustava za monitoring. Uočili smo kako zbog neprisutnosti takvih stručnih podloga i sustava, Hrvatska već u ovom trenutku propušta prilike koje se nude i koje se nalažu novim europskim politikama; prije svega poljoprivredna politika i politika ruralnog razvoja, ali i kulturne politike i politike bioraznolikosti. Realizacija takvih projekata bi nam omogućila konkretne temelje za dugoročnu ideju, a to je uspostava multidisciplinarne platforme za istraživanje, registriranje i monitoring agrikulturne baštine primorske Hrvatske koja bi okupljala relevantne stručnjake i na vrijeme generirala stručne podloge i procjene za potrebe različitih sektora.
Druga konkretna stvar koja je krenula u realizaciji Zavoda i Dragodida jest projekt konzervatorske podloge za kulturni krajobraz Starogradsko polje zaštićeno UNESCO-om. Osim nas uključeni su i drugi mladi stručnjaci (arheolog S. Popović, etnolog G. Frangeš, krajobrazna arhitektica V. Šteko i dr.) koji unose nešto modernije i inovativnije ideje u istraživanja i upravljanje povijesnim poljoprivrednim krajobrazima. Tim projektom ulazimo u klinč s jednom vrlo aktualnom problematikom, a to je odnos konzervatorske prakse i živućeg krajobraza; kako pristupiti zaštiti i upravljanju kulturnim dobrom koje je dinamično, promjenjivo, koje nema točku fizičke i vremenske autentičnosti, čija vrijednost proizlazi iz činjenice da se kontinuirano koristi i mijenja više od 2400 godina.
Primjeri dobre prakse
Europa je ruralni krajobraz, agrikulturnu i biokulturnu baštinu valorizirala i jasno definirala nizom konvencija, međunarodnih znanstvenih udruženja, istraživačkih mreža i projekata. Možete li nam navesti primjere dobre prakse ili modele koji bi kod nas bili posebno značajni i primjenjivi?
Kulture koje su posredno ili neposredno i izronile koncept krajobraza su kulture kojima je krajobraz stoljećima usađen u kolektivni identitet, i upravo oni će nam uvijek biti referentni po pitanju planiranja, zaštite i upravljanja ruralnog krajobraza. Vrijedi spomenuti iskustva Velike Britanije, Nizozemske, Francuske pa i Italije. Nizozemci su u ovom trenutku zanimljivi po svojim “biografijama krajobraza” koje se provode kao akcijska istraživanja sa svrhom brzog premošćivanja znanosti i primjene u planovima, a čiji ishodi znaju imati vrlo liberalan karakter. Britanske metode procjene karaktera i povijesne karakterizacije krajobraza su najprimjenjivanije na svijetu, dok su Talijani poznati po korištenju fondova ruralnog razvoja za usmjeravanje novca na mrežu iznimnih kulturnih krajobraza što je značajno utjecalo na revitalizaciju tradicijskih znanja i povijesnog ambijenta određenih ruralnih područja. Međutim, univerzalna rješenja ne postoje, koliko god široko znanje imali o iskustvima stranih zemalja, veća je znanost te iste metode znati modelirati, kombinirati i prilagoditi našim prilikama. Krenuvši od prirodno-geografskih karakteristika, kulturno-povijesnog konteksta geneze naših krajobraza, pa i mentaliteta društva, ali i kapaciteta i potreba različitih sektorskih politika.
Potreba za interdisciplinarnim pristupom
Komitet International Scientific Committee on Cultural Landscape (ISCCL) i EUCALAND primjeri su spomenutih europskih međunarodnih organizacija i mreža koje se bave biokulturnom baštinom na međunarodnom nivou. Na koji način i kroz koje projekte vi osobno surađujete s njima?
Koncept agrikulturnih krajobraza je okarakteriziran kao tipičan primjer biokulturne baštine te je kao takav tek odnedavno globalno aktualiziran. Pratimo kako se tema istovremeno pojavljuje kroz niz inicijativa međunarodnih organizacija, udruga, dokumenata, česta je naslovna tema konferencija. Zagovara se ukidanje dihotomije prirodnjačkih i kulturnjačkih viđenja ruralnog prostora koja se očituje u selektivnom sektorskom tretmanu ruralnog i agrikulturnog krajobraza. Pojavljuju se inicijative za izradu unificiranih međunarodnih sustava za klasificiranje agrikulturnih krajobraza, što je odraz svojevrsne kritike različitih “prostornih” inventara regionalnih i nacionalnih razina koje u pogledu ruralnih i agrikulturnih krajobraza (oni pak obuhvaćaju i preko 80 posto državnih teritorija) nisu dale cjelovite podatke. Ustvari, trajni problem tema krajobraza, pa tako i agrikulturnih, nužnost je interdisciplinarnog pristupa koji nije lako realizirati, pogotovo ako se ne barata metodologijom. Na primjer, odlazeći na međunarodne konferencije primijetio sam da te teme nerijetko iniciraju struke koje nemaju razvijene interdisciplinarne metode u istraživanjima krajobraza. Dok krajobrazna arhitektura zapravo nudi niz rješenja u pogledu interdisciplinarnosti, druge struke isto tek preispituju ili nisu svjesne postojanja modela. Izgleda da naša struka i u puno razvijenijim zemljama ima problema s afirmacijom i uvjeravanjem šire javnosti u materiju kojom barata. Zato su vrlo važna umrežavanja sa svim strukama koje nalaze interes u sličnim temama, neovisno o matičnoj naobrazbi.
Tako sam i sam uključen u rad EUCALAND-a (Europske mreže za istraživanje agrikulturnih krajobraza), unutar kojega imamo godišnje radionice s predavanjima iz svake zemlje-sudionice, a potom se radi na okupljanju podataka o pojedinim tipovima. Zatim imamo godinu dana za sintezu podataka u obliku znanstvenog članka. Radili smo na temi omeđenih krajobraza (stonewall and hedge landscape enclosures). Oni su prepoznati kao važan element europskog ruralnog nasljeđa, a u vrijeme kada nestaju dolazi se do spoznaja da se radi o vrlo važnoj karici europske bioraznolikosti, dok je istovremeno u njih ugrađena tisućljetna vještina kultiviranja zemljišta. Slična priča prati i terasirane krajobraze koje ćemo obrađivati iduće godine. U oba slučaja, hrvatski primorski prostor može poslužiti kao reprezentativan jer se na relativno malom prostoru ocrtava velika raznolikost tipova. Odnedavno sam i dio inicijative World Rural Landscapes (odbora ICOMOS-a i IFLA-e) koja radi sličnu stvar kao i EUCALAND, ali na svjetskom nivou, s konačnim ciljem izrade atlasa svjetskih ruralnih i agrikulturnih krajobraza. Projekt je vrlo ambiciozan, a u ovom trenutku se još uvijek češlja metodologija klasifikacije i, s obzirom na to da sam u doktoratu radio na deskriptivnoj klasifikaciji agrikulturnih krajobraza, dobro sam se uklopio u priču.
Interes stranih stručnjaka za hrvatski krajobraz, pogotovo taj kulturni mediteranski, iznenađujuće je velik. S tom temom i rezultatima koje imamo, mamimo interes međunarodnih inicijativa koje se bavi tim temama, dok je istovremeno hrvatski sustav slijep za njih.
Ključan dokument koji je aktualizirao i valorizirao disciplinu krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj predstavlja Odluka o proglašenju Zakona o potvrđivanju Konvencije o europskim krajobrazima, koju je Hrvatski Sabor potpisao 2002. godine. Koliko je do sada učinjeno po tom pitanju?
Potpisivanje Europske konvencije o krajobrazu prije svega je utjecalo na aktualiziranje određenih tema, odnosno alata krajobraznog planiranja kojima bi se trebale provoditi krajobrazne politike. Činjenica jest da se u pogledu navedenih alata jedino cjelovito znanje u Hrvatskoj dobiva na studiju krajobrazne arhitekture, no ne treba nužno u potpunosti poistovjećivati Konvenciju i studij. Uostalom, u nekim državama niti nema studija krajobrazne arhitekture, pa se određena znanja dobivaju na drugim studijima. S druge strane, provedba Konvencije osim alata krajobraznog planiranja obuhvaća i druge aktivnosti koje trebaju preuzeti druge struke, odnosno dobra rješenja će trebati tražiti u nekakvim međudisciplinarnim sinergijama. Tu je i niz zadaća koje obvezuju cijeli sustav, od institucija, fakulteta, škola, preko udruga do lokalne zajednice.
U Hrvatskoj po pitanju provedbe nije napravljeno mnogo. Naime, jedina institucionalizirana mjera koju smo ispunili i davno prije Konvencije, a koja je određena mjerom Obučavanje i obrazovanje, jest uspostavljanje studija krajobrazne arhitekture koji obučava stručnjake u području krajobraznog planiranja. U provedbi mjere Identifikacija i procjena prisutan je lagani trend u vidu izrade tipologija i karakterizacija krajobraza (gradskih, županijskih i lokalnih nivoa), ali nisam siguran jesu li iste implementirane u sustav. Međutim, dok nema zakonske obaveze da se određene stvari odrade, neće ni biti pomaka, već će se ovako dešavati stihijski i po senzibilitetu pojedinaca. I tu leži glavni problem, a to je da na institucionalnom nivou Hrvatska nije poduzela ništa. Za takvo stanje treba preispitati djelovanje institucija koje su nadležne za provedbu Konvencije, iako, mislim da se u ovom trenutku ni ne zna tko bi to trebao biti. Imamo i probleme krivo prevedenih segmenata izvornog teksta Konvencije te manjak stručnog kadra u javnim institucijama u pogledu tih tema. Tu je i nezainteresiranost aktualnih nacionalnih predstavnika Konvencije za okupljanje znanja i rezultata kojima naše društvo raspolaže i za davanje objektivne slike o stupnju provedbe. Provedba Konvencije mora biti sustavna i praćena vizijom, da bi se to postiglo trebalo bi ujediniti kapacitete koje kao društvo nudimo, a za time ne postoji iskrena volja.
Koristim priliku da ukažem na činjenicu da smo među nekoliko zadnjih (ili čak zadnja) država u EU koja nije izradila nacionalni atlas krajobraza za koji svi znamo da je prva točka djelovanja provedbe Konvencije, ali to je bila prioritetna mjera dvije nacionalne Strategije još prije petnaestak godina. Zavod za krajobraznu arhitekturu i ukrasno bilje je relevantnim institucijama nudio taj projekt u nekoliko navrata, a danas raspolažemo i gotovim podacima dobivenima kroz znanstvene projekte na temelju kojih smo razradili i ponudili ideju Atlasa krajobraza Hrvatske koji objedinjuje krajobraznu osnovu od regionalne do lokalne razine te registar iznimnih kulturnih krajobraza. Naravno, ne treba sve to nama da bismo ispunili formu, već zbog rješavanja niza problema koji se sustavu svakodnevno obijaju o glavu. Treba samo krenuti od činjenice da naše društvo nema uvid u cjelovito stanje i inventar državnog prostora, da ne raspolažemo s podacima koji nam trebaju kako bismo ušli u realizacije nekih nacionalnih programa, da ne znamo s kojim vrijednostima raspolažemo, niti imamo širu sliku prostornih problema koji nas okružuju.