Nepodnošljiva lakoća sviranja

Posljednji dan ovogodišnjih Međunarodnih dana jazza, što se pod okriljem Jazz kluba Zagreb i Hrvatskog društva skladatelja tradicionalno održavaju u Maloj dvorani Lisinski, bio je, slobodno se može reći, najdojmljiviji, a u svakom slučaju i najposjećeniji. Gosti su bili austrijski brass ansambl Juvavum i vodeća australska jazz zvijezda, trubač, trombonist, tubist, klavirist, a, da ne bismo slučajno nepravedno izostavili još koji instrument, skratit ćemo i reći James Morrison. Njegov prvi nastup u Zagrebu već je danima unaprijed bio gotovo rasprodan, pa su i stepenice Male dvorane nekima od posjetitelja bile sasvim dobra sjedalica.

Kako program Juvavum brass ansambla obuhvaća širok raspon djela, kao što je to slučaj s većinom brass kvinteta i sličnih ansambla, odlučili su iskoristiti suradnju s Morrisonom, pa su svoju uobičajenu formaciju kvinteta (Hofer, Kern, Lipovšek, Kranjc i Posch) proširili u veliki brass ansambl od četiri trombona, četiri trube, roga i tube, a svemu tome pridružili su bubanj i kontrabas. Glazbenici okupljeni iz Slovenije, Austrije, Njemačke i Velike Britanije pokazali su izvanrednu homogenost, te bogato poznavanje i prilagođavanje različitim glazbenim stilovima od baroka i klasike sve do bluesa, swinga i jazza.

Nabrojeni stilovi u neku ruku su i osnovni elementi na kojima Morrison izgrađuje vlastite kompozicije, pa ne možemo govoriti o većim skladateljskim dometima u istraživanju zvuka i traženja nekog posebnijeg, autohtonog izričaja. Ipak, svatko tko dolazi slušati Jamesa Morrisona, ili ga je već slušao, nepogrešivo će prepoznati njegovo muziciranje, jer ono izražava poseban duh, duh radosti kakav ne pronalazimo često u glazbi današnjice. Komunikacija s publikom, šale poput najboljih izdanja humorističnih BBC-ovih serija i nepodnošljiva lakoća sviranja trube, trombona i klavira mamac su kojemu ne možete odoljeti.

Koncert je otvorio Juvavum brass zanimljivom interpretacijom Mancinijeva Petera Gunna, čiji je dodatni vic na samom kraju pojačala vješta interpolacija s Bachovim Brandeburškim koncertom. Bachova glazba bila je u prvom planu i na početku drugog dijela koncerta, kada je Morrison u društvu Hofera na piccolo trubi izvodio obradu Dvostrukog violinskog koncerta. Jedna od najboljih izvedbi večeri svakako je bila interpretacija skladbe Yesterdays Jeromea Kerna, u kojoj je Morrisonovo sviranje krilnice ostavilo sve prisutne bez daha. Njegovim skladbama Enchanted, Masterplan i Selfportrait uvijek su prethodili zanimljivi i većim dijelom šaljivi detalji njihova nastanka.

Još jedna činjenica koja nije mogla promaknuti našim čuvstvima bila je energija kojom je djelovao na glazbenike Juvavum brassa, a onda i na nas. Naime, što je kraj bio bliže to je i njegova energija rasla, pa smo u posljednje tri kompozicije svjedočili žestokoj svirci. Posebno je bila dojmljiva Glory Hallelujah u kojoj je Morrison u formaciji klavirskog tria oduševio svojim bravuroznim sviranjem i stilskim razumijevanjem. Dvojica glazbenika iz Juvavum brassa koji su za ovu priliku angažirani kao solisti bili su trombonist Trevor Mires (već gostovao u Zagrebu kao član Incognita) i trubač trubač Gerd Rahstorfer. Oni su u nekoliko sola prikazali vrhunsku svirku, posebno trombonist Trevor Mires, koji je u pretposljednjoj skladbi ozbiljno zaprijetio Morrisonovim vrituzonim mogućnostima na trombonu, pa čak i rekao više.

Koncert je zaključen dodatkom, kada je Morrison na nesvakidašnji način interpretirao Basin’ Street Blues, prvu jazz skladbu koju je kao sedmogodišnjak čuo na ulici. Ovako je to izgledalo: lijevom rukom briljantna pratnja na klaviru, a u desnoj truba, raspjevana do zvijezda i natrag. Svi koji su svjedočili koncertu slažu se u jednom: show kakav još nisu vidjeli i kakav danas radi samo veliki James Morrison.