Dražen Siriščević jest ljubitelj opere, ali nije operni redatelj – a bome to ovom prilikom nije ni postao
“Aida i Splitsko ljeto ili ljubav kojoj vrijeme stalno dodaje nove dimenzije” – misao je koja stoji na početku najave premijerne izvedbe nove postave Verdijeve opere na ovogodišnjem splitskom festivalu koji se zove Splitsko ljeto, a ne Splitski festival. Doduše, iz gradonačelnikova se pozdravnog govora moglo naslutiti da mu ta razlika nije baš sasvim jasna, a zacijelo mu je nisu pojasnili kostimi Jurja Zigmana, koji su se tom prilikom našli na Peristilu, ali ih ne bi bilo teško zamisliti ni na Prokurativama.
Estradizacija i Splitskog ljeta i Peristila na tome nije stala. Jer, bilo je važno obilježiti okruglo, šezdeseto izdanje te manifestacije, bilo je važno vidjeti i biti viđen, bilo je važno da sve skupa bude šareno i spektakularno – jedino je, čini se, bilo nevažno kakve to sve skupa veze ima (ili, bolje rečeno, nema) i s Verdijevom operom i mjestom na kojem je postavljena. Istočni grijeh priređivača, konkretno ravnatelja Splitskog ljeta Tončija Bilića bila je odluka u tako simbolički značajnoj prigodi redateljsku palicu povjeriti Draženu Siriščeviću, koji, doduše, jest ljubitelj opere, ali nije operni redatelj – a bome to ovom prilikom nije ni postao. Naravno, legitimno je poželjeti vidjeti jednu klasičnu, tradicionalnu režiju Aide (još pamtimo antologijski promašaj posljednje zagrebačke Aide!), ali i takav koncept podrazumijeva još ponešto osim prešetavanja solista po rampi i zbora kao (više ili manje) žive kulise. Bila je to “režija” koja dobro funkcionira na nepokretnim fotografijama, ali problem je u tome što je i uživo ostala ista takva – nepokretna. Ta “režija” tako ne samo da nije “dodala novu dimenziju” Splitskom ljetu (a kamoli Aidi), nego je jednu neizostavu dimenziju – oduzela.
Slaba je utjeha pritom da novu dimenziju jest dodao dirigent Nikša Bareza svojim temeljitim čitanjem partiture i čišćenjem suvišnih naslaga sumnjivih “tradicija”; dali su novu dimenziju i sjajna Kristina Kolar u naslovnoj ulozi (u kojoj je sada prvi put konačno zazvučala kao pravi spinto sopran, a ne kao mezzosopran na privremenom radu u sopranskom fahu) i njen jednako sjajan partner, tenor Kamen Čanev kao Radames; lijepo je zazvučao i iskreno entuzijastičan nastup Hrvatskog puhačkog orkestra Gradska glazba Imotski. No sve to nije bilo dovoljno – Aida je opera, a ne oratorij; kao što bi, u ovom kontekstu, Peristil trebao biti pozornica, a ne kulisa. U ovakvoj postavi, lišeno suvislog scenskog zbivanja, glazbeno-scensko djelo gubi svoj temeljni smisao prožimanja auditivnog i vizualnog u trajno dinamičnoj sinergiji. I upravo je zbog toga nužno podsjetiti na temeljnu razliku između Splitskog festivala i Splitskog ljeta – prvi je glazbena, a drugi (i) scenska manifestacija.