Neposluh garavog anđela

Iza intrigantnog i poznatog naziva rada iz svijeta glazbe, filma ili bajke nježno i vješto je upakiran rad koji nosi ozbiljan kritički stav, političko promišljanje ili socijalno istraživanje umjetnika aktivista, odgovornog građanina društva povezanog s građanskim neposluhom i slobodom izražavanja.

Ne izbjegavajući estetsko, simboličko i transcendentalno u kritičkoj umjetnosti, već ujedinujući osobne pokretače u ispravnosti umjetničkog i političkog rada, djeluje tijekom desetak godina na suvremenoj umjetničkoj sceni. Dosljedno izbjegava izvrgavanje svojih odabranika, predstavnika društvenih margina, fotografskom objektivu, štiteći ih od posljedica koje otkrivanje identiteta nosi pojedincu, poput ismijavanja u krugu poznanika, ili otkrivanja identiteta. Igor Grubić u dosadašnjem radu oslikava društvenu realnost kroz, dakle, neiznošenje identiteta stvarnih aktera u svojim socijalno-istraživačkim projektima. Pokazuje staricu koja kopa po smeću u video radu Crvekapica, snimajući je kroz gustu zavjesu. U fotografskom ciklusu Velvet Underground potaknut intimnim ispovijestima iz djetinstva zatvorenika u Lepoglavi, ulazi u njihove ćelije, odijeva sebe, a ne zatvorenike u kostime plišanih igračaka. Iz istog razloga, da izbjegne podsmijeh društvene skupine koju u radu istražuje, spušta se u rudnik Kolubara noseći kostim anđela poput onog u filmu Nebo nad Berlinom. Osim identifikacije i zamjene uloga, koja je naglašeno prisutna u njegovom stvaranju, prepoznajemo i određenu tankoćutnost, koja pridonosi čitanju Grubićevog rada kao socijalno osjetljivog. Tankoćutnost spram osoba koje su tema njegovih radova, i način prikazivanja društvenih i političkih problema zadržava neposredni pristup osobama s kojima ulazi u zajednički projekt. Otvarajući se pred njima i iznoseći im svoje namjere, upoznaje ih s procesom i očekivanjima spram njih, a sve s velikom dozom empatije prema sudionicima projekta zasnovanog na povjerenju i suradnji.?

Pozvanost na umjetničko djelovanje?

Rad Anđeli garavog lica nastao 2006. godine u Srbiji, dvije godine kasnije pronalazi svoje mjesto i trenutak za prikazivanje u Zagrebu u Galeriji SC; nakon što je autor stekao priznanje struke na međunarodnom nivou na Manifesti u Frankfurtu. I ovaj rad Igora Grubića? nastaje u specifičnom okruženju, u specifičnom trenutku su ga inicirali pobunjeni rudari rudnika Kolubara. Zatečen u tom trenutku u Beogradu, autor reagira na licu mjesta, pozvan po savjesti i unutrašnjem porivu na umjetničko djelovanje. U rudniku Kolubara proces identifikacije i prožimanja političkog i umjetničkog djelovanja doseže svoj vrhunac. Riječ je o umjetniku koji vjeruje i zalaže se za mogućnost društvene promjene kroz male pomake u svijesti pojedinaca. Ostvareni cilj male obespravljene grupe postaje poprište, scenografija novog umjetničkog rada, mjesto na? kojemu se estetsko i političko promišljaju neodvojivo. Autoru s interesom za zaštitu ljudskih prava u novokapitalističko-eksploatacijskom društvu posebnu satisfakciju čini mogućnost da borba za socijalnu pravdu urodi plodom, što se 2000. godine štrajkom pobunjenih rudara u Kolubari i dogodilo. No iako je riječ o političkoj motivaciji rada proizašlog iz nedavne povijesti i u njoj konkretnom događaju, koji je potaknuo i označio početak kraja Miloševićevog režima, nije riječ o goloj politizaciji umjetnosti, već o smjelom unošenju političkoga u sferu umjetničkog. Vizualni jezik fotografskih ciklusa –? simbolički i poetski daju ovom radu nadrealni karakter koji uvelike pridonosi univerzalnosti doživljaja, u smislu da političnost nije zasjenila autonomiju umjetničkog. Kako sam autor sugerira u tekstu koji je sastavni dio izložbe, ključ za čitanje rada je film Nebo nad Berlinom, budući da je razgovarajući s rudarima o umjetnosti film bio tema razgovora, iz kojeg potječe kostimografija ovih pažljivo kadriranih fotografija. Na izložbi su zastupljena dva fotografska motiva, na jednom ciklusu fotografija je autor u wendersovskom kostimu, crnom kaputu i metalnim krilima, nijemo, bez posebne geste i bez patosa nazoči štrajku u rudniku.

Vizualnom čistoćom fotografskih prizora – autor nastupa u kostimu anđela– također u drugom ciklusu fotografija statičnih portreta rudara, koji sjede pred zidom na kojemu su naslikana bijela anđeoska krila, sugerira se moralna čistoća, koja je jedna od osnovnih umjetničkih preokupacija autora.?

Zamjene uloga?

Nazočnost anđela u rudniku sugerira čistoću garavih rudara, a prizor dobiva na snazi kroz turobnost konteksta u kojem je snimljen. Dugogodišnji rad u aktivističkom studiju Fade in ponukao je Igora Grubića da nam priču, osim tekstom i fotografijama, kojima? je već izrečena i povijesna i simbolička univerzalna tematika rada iskaže u video formi. Video, u izložbenom prostoru je prikazan na monitoru, sadrži dokumentarne snimke vezane uz štrajk pred rudnikom i demonstracije? u Beogradu, montirane tako da se izbjegnu/ispuste masovne scene sukoba. Autor pokušava kroz simboličke prikaze, primjerice sliku ulaza u rudnika, prizvati dokumentarističko poetski ton osobnih filmskih uzora, Chrisa Markera, J-L Godarda i Dušana Makavejeva. No, nijemi, simbolički fotografski prizori djeluju sugestivnije, a upravo ta sugestivnost je ona ključna komponeta koju društveno angažirana praksa uzima iz vizualnog jezika umjetnosti, a čije je djelovanje na pojedinca puno snažnije od programskih manifesta i dokumentarnih snimki. Ono što je posebno zanimljivo u radu Igora Grubića jest slojevitost u strukturiranju rada, suživot angažiranih stavova i likovnog promišljanja, dinamika odvijanja pojedinih manifestacija rada, komunikacija sa sudionicima rada te identifikacijski odnosi i zamjene uloga. U realizaciju rada Anđeli garava lica Grubić je uložio osam mjeseci, provedenih ponajviše u razgovorima s rudarima. Upoznavajući i opuštajući rudare, pričajući im radu koji želi zajednički s njima realizirati –? dijaloška umjetnost o kojoj je ovdje svakako riječ je niz komunikacijskih situacija koje završavaju pojedinačnim, individualnim pristankom na suradnju s umjetnikom, na način participacije u projektu, unatoč zazora zajednice u kojem rad nastaje. Autor? se spremno u korist rudara odriče umjetničkog honorara za rad na izložbi Anđeli garava lica, upućujući tom gestom kritiku umjetničkom sustavu i njegovom tržištu. Igor Grubić je sklon, u duhu avangardnog poimanja umjetnosti, odreći se autorstva poput onog vezanog za glasovitu akciju? Crni peristil (1998.), izvedenu na tridesetogodišnjicu Crvenog peristila, kojom je želio kritički iskazati stanje društvene svijesti u Hrvatskoj devedesetih.?

Poetični aktivizam?

Početni impuls projekta je politički moment, življenje dramatičnog društvenog trenutka na mjestu gdje se zatiče, druga faza rada je autorov suživot s protagonistima kolektiva koji je pokrenuo promjenu većeg mjerila, i cijelog sustava, a treća faza je umjetnička produkcija za potrebe izložbe. Prijenos prvotne ideje u izložbene produkte otvara preispitivanje sadržajnih i formalnih aspekata rada, u vidu teksta o tematskom aspektu izložbe, fotografijama koji ideju i konkretnu specifičnu situaciju razvijaju tijekom osam mjeseci, i adekvatno prenose do krajnjeg participanta. Poetični aktivizam i sugestivnost umjetničkog rada pokazuju na skrivenu snagu u čovjeku, a daljnjim relacijskim procesom, kojeg uspostavlja s promatračem izložbe, svjestan da njegov umjetnički rad smješten u galerijskom prostoru dopire do malog broja posjetitelja, Grubić uspjeh rada vidi u tome potakne li promatrača izložbe na izražavanje intimnog stava, osobnu pobunu, suprotstavljanje izvana nametnutom, i donošenje ispravnih etičkih odluka.

Riječ je o fotografijama rudara iz Kolubare koji su stupili u štrajk, a priključilo im se nekoliko tisuća ljudi i protestiralo protiv Miloševićevog režima. Bilo je to 2000. godine u Beogradu. Igoru Grubiću je to bio povod za razmišljanje o slikama iz socijalizma koje veličaju ulogu radnika. U svom radu autor preispituje situaciju u kojoj su rudari, unatoč mukotrpnom radu jedva žive od svojih prihoda, ali su čistih ruku i čiste savjesti te s druge strane političari i čitav vladajući sistem pohlepan i u prljavim malverzacijama ukaljanih ruku i obraza.

Igor Grubić rođen je 1969. u Zagrebu. Pohađao je multimediju na Akademiji likovnih umjetnosti, i teoriju montaže na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.