Noga filologa - Nepravilno dekliniranje Staljina

Neven Jovanović filologanoga.blogspot.com

Počelo je kad je monstrum na jedan randevu dovukao veliki kofer. Bilo je teško manevrirati njime kroz uska gotička vrata kripte ili mauzoleja, a dok su se trudili oko toga začuli su glasove iza okuke na stazi. Srećom su uspjeli ući na vrijeme, inače bi ti koji su dolazili sigurno digli uzbunu zbog pljačkanja grobova. Iz kofera se pojavila vjenčanica i - užasa li - cilindar i frak za Zderada.

Mora da su bili iznajmljeni, inače bi koštali cijelo bogatstvo.

Obzirom na homersku odu Staljinu, nije bilo alternative; Zderad se morao podvrgnuti svojevrsnom vjenčanju. Monstrum je nosio cvjetni vijenac preko plave perike. Povremeno bi i skinuo periku i vijenac i navukao misno ruho, preuzimajući i ulogu svećenika.

Nije prošlo ni bez prstenova; Zderad svoj nije nosio, što se moglo razumjeti (nije imao pravi vjenčani prsten jer si u to vrijeme on i Sylva to nisu mogli priuštiti), ali ga je morao stavljati za randevue.

Prsten je bio zlatan i masivan.

Natpisa nije bilo, monstrum je bio previše oprezan. Bio je donio i stvari za improviziranu svadbenu gozbu, uključujući bocu šampanjca i dva po svemu sudeći vrijedna mala kaleža prikladna za mise. Neugoda se pomiješala s odbojnošću kad je napokon zatražio od Zderada da se u jedan kalež popiša, te je zapjenjenu tekućinu popio s užitkom. Srećom, u ostalome je njegova perverzija bila neizmijenjena: konzumiranje “vjenčanja” završilo je uobičajenim lizanjem čmara, a nije od Zderada tražio čak ni da ga prethodno poljubi u usta. Zderad je odahnuo s velikim olakšanjem.

Razmišljajući naknadno o tome i sam je bio iznenađen što je sve čovjek kadar učiniti iz straha i - priznajmo - radi novca! Toga je puta nagrada bila posebno izdašna: “Svadbeni poklon”, rekao je monstrum.

No to još nije iscrpilo pervertitove fantazije.

Lešinopojci (piju vino z lonci)

Odlomak koji sam ovdje preveo (priznajem - prema engleskom prijevodu; češki ne znam) - pripada šestom poglavlju romana Mrchopěvci (nešto kao Lešinopojci). Autor je romana Jan Křesadlo, što je umjetnički pseudonim Václava Pinkave. Pinkava (1926–1995) bio je klinički psiholog - specijalist za spolne nastranosti - te matematičar, lingvist (osim češkog, znao je desetak jezika, uključujući sanskrit, pali i lužičkosrpski), likovni umjetnik i glazbenik. “Politički nepodoban” u komunističkom režimu, Pinkava je 1968. s obitelji emigrirao u Veliku Britaniju, gdje je radio u jednoj psihijatrijskoj bolnici. Autor je niza romana, zbirki priča i poezije; objavljivao je od odlaska u mirovinu 1982. “Mrchopěvce”, prvi roman Jana Křesadla, napisan 1980., objavila je 1984. kanadska nakladnička kuća Josefa Škvoreckog, ‘68 Publishers.

Mrchopěvci su djelomično autobiografski roman o Pragu ranih pedesetih godina prošlog stoljeća - u zenitu staljinističkog režima u Češkoj - i o politički motiviranoj homoseksualnoj ucjeni; ucijenjen je glavni lik, Zderad, degradirani intelektualac i pjevač maloga muškog zbora koji nastupa isključivo na pogrebima (otud i naslov romana).

Homerska oda

Pažljivi su čitaoci već uočili kakve veze imaju Mrchopěvci s Nogom filologa: inkriminirani materijal kojim Zderada ucjenjuje “monstrum” iz romana jest “homerska oda Staljinu” - ne samo satirična i podrugljiva, nego i napisana na starogrčkom. Iz šestog poglavlja “Lešinopojaca” (eno ga na internetu, u engleskom prijevodu, na kresadlo.cz) saznajemo da je Zderad tu pjesmicu složio još u gimnaziji (“časopisi iz Sovjetskog Saveza i domaći komunistički tisak već su počinjali izazivati takve reakcije, mada je radosna zora tek predstojala”), i to razmećući se erudicijom pred jednim od kolega - budućim svećenikom - kojemu je davao instrukcije.

Stvar postaje za filologa pikantna kad se uvjerimo da oda nije samo fingirana - da ona zaista postoji, od prvog do posljednjeg stiha, u autentičnim grčkim heksametrima, upravo u stihu i na jeziku Ilijade i Odiseje (u trenutku očaja u šestom poglavlju Zderad sanja i prijevod ode na latinski: “Te domine Stalin adoro, tu Cremlo albosaxo / Russis et Tataris dominaris omnibus sedens...”). Evo, u nastavku, njezina prijevoda - izvornik je, dakako, na priloženoj ilustraciji.

U bjelokamenom Kremlju

Staljine, štujem te, gospodaru; u bjelokamenom Kremlju sjedeći vladaš svim Rusima i svim Tatarima, i mnogih dušama naroda stranih bez kraja i broja; kao boga gledaju te, u prašinu steru se pred tobom. Velika tvoja je vojska ljudomorna, zemljama ona tuđinskima donosi jauk i crnu smrtonosnu moru; muževe porobljuju i žensku siluju čeljad, satove ljudima kradu, silni i dični, plodove odnose, gledat golemo je čudo. Drugi se muče umom i pameću svojom, a ti kad dođeš, uzimaš, jer sila je najveća tvoja. Ruke ukrasivši mnogijem satovima sjediš i gledaš slikokaze u slavi svijeta. Svi pred tobom ustrašeni nogama miču i guzom, a ti caruješ sam, svakoga tko ti se ne svidi šalješ u logore sibirske zemlje, da ondje se lede svezani lancima mrskim, il da ih odnese smrt. Rusije zemlje svi muškarci i s njima sve žene moleći ti se, mrze te, kad najveći bog ti si, Sunce je samo, govore, zjenica tvojega oka, i Staljinov prdac je, kažu, grmljavina s nebesa.

Astronautilia

Zašto je pjesma-pokretač romana - čin pobune ili barem neposlušnosti - upravo na grčkom?

Izvanknjiževni je odgovor, dakako - zato što je to moguće. Pinkava / Křesadlo bio je poliglot s očitim darom i interesom za sve što sa sobom nosi stvaranje na stranim jezicima: za usvajanje izvora (u ovom slučaju, Homera), za (kreativno) listanje po rječnicima, za okretanje i izokretanje (primijetili ste neologizme - s homerskog stanovišta, anakronizme - u odi Staljinu: “satovi”; “filmovi” - to su najvjerojatnije Zderadova chronodeigmata, koje sam preveo kao “slikokazi”; negrčki lagera, “logori”). Křesadlo je, uostalom, autor čitava znanstveno-fantastičnog epa na starogrčkom (zove se “Astronautilia”, ima preko šest tisuća heksametara, i može se naći na www.aoidoi.org/articles/vc/astronautilia.pdf).

No, što unutar romana znači bezobrazna oda na grčkom? Što znači odabir starogrčkog kao medija otpora?

(Sad ću, budući da roman nisam pročitao, spekulirati.)

Mi i oni, po n-ti put

Rješenje na prvu loptu: pisati na jeziku Homera znači pokazati da smo “mi” drugačiji od “njih”: “mi” smo “kulturni”, dok su “oni”, okupatori, barbari. Klasični jezici ovdje služe onome čemu su oduvijek služili: legitimiranju. Očitost ovog rješenja, međutim, znači i njegovu banalnost. Uostalom, zaplet romana pokazuje da je teza o superiornosti - postojala ona ili ne - bila pogrešna: Zderada ucjenjuje onaj tko je uspješno dešifrirao odu. Antistaljinistička homerska oda postaje tako svjedočanstvo hubrisa antikomunističkih intelektualaca: mislili su da ih znanje čini nadmoćnima vulgarnim osvajačima i njihovim domaćim pomagačima - ali prevarili su se (kako bi rekli u Švejku, “drek vam je to pomoglo”).

Zanimljiviji se put otvara kad se sjetimo gdje je oda nastala: u školskom miljeu. Zderad je jednostavno iznimno dobar u nečemu što je obavezan školski sadržaj: škola, kao jedan sustav prisile, pruža onome tko je ovladao pravilima igre oružje protiv drugog sustava prisile. Postoje, pritom, indicije da su klasični jezici u školi prežitak i legitimacija “starog sistema”; oda je nastala, sjetite se, prije “osvita radosne zore”, još dok su komunisti silom prilika tolerirali “džepove staroga” (crkva je drugi takav džep, nešto tvrdokorniji i općenarodniji od klasičnih jezika). To znači da preko Zderadovih leđa ratuju dvije ideologije - da je briljantan i bistar proizvod “starog sistema” (interesantno, svi loši đaci kojima je Zderad isporučivao šalabahtere za školske zadaće iz latinskog i grčkog kasnije su u romanu postali cijenjeni doktori i inženjeri) naprosto “programiran” da se buni protiv “novog” - i to onim patetično-neučinkovitim sredstvima koja škola svojim gojencima jedino može dati. Homerska oda Staljinu tako je posljednji trzaj “staroga” (koje uključuje i humanistički individualizam) protiv “novog”.

Gazi, gazi, srce moje

Ono što mi se čini važnim jest dojam da u Křesadlovu romanu nema crno-bijele podjele: da su dvije ideologije upravo dvije ideologije, da ni ona “gubitnička” ni ona “pobjednička” nisu automatski “bolje”. Obje licemjerno, lažnim obećanjima, varaju svoje pitomce, obje traže od njih pokoravanje pravilima (nije slučajno da je i crkva, taj antipod komunizma po defaultu, u Lešinopojcima također prikazana s ironijom i kritički); ona koja je u jednom trenutku “dolje” jednako je spremna gaziti svoje pitomce kao i ona koja je trenutačno “gore”.

No očito postoje manjinske ideologije (sada već improviziram tangencijalno u odnosu na Křesadla) koje moraju svojim pitomcima - već zato što ih imaju manje, pa vode “bitku za svakog čovjeka” - dozvoliti više slobode, više neortodoksnih tumačenja, od većinskih; različiti smjerovi i frakcije lakše će postojati u partiji koja još nije došla na vlast, u vjeri koja još nije državna religija.

Tu je manje - više.