19.5.2005.

Marko Grdešić  

Nepravocrtni pop

Australski kvintet Augie March svoj je drugi album Strange Bird objavio već 2002., ali je svijet izvan Australije ostao uglavnom prikraćen za prigodu čuti kakvu glazbu sviraju. Nedavno se taj album, međutim, otisnuo na putovanje u potrazi za novim slušateljima izvan zemlje i kontinenta na kojem je nastao. Čudno je da je toliko dugo trebalo da se Augie March pročuje u svijetu (a danas to uglavnom znači – u Americi), s obzirom da je njegov zvuk blizak drugim bendovima iz žanra Americane, Alt-Country i ostalih sastava i povezanih žanrova koji se vraćaju privremeno zametnutoj (a danas poprilično konjunktornoj) tradiciji američke glazbe, posebno glazbe odvažnijeg američkog zapada. U tome moru Augie March pliva kao riba u vodi, a u mnogočemu je i bolji od mnogih američkih sastava, te ih tako pobjeđuje na njihovu terenu.

Da je Amerika važna za taj bend, a posebno za pjevača i glavnog pisca pjesama Glenna Richardsa, vidljivo je iz tekstova i atmosfere pjesama, ali i iz samog naziva benda. Augie March junak je romana Saula Bellowa Pustolovine Augieja Marcha, koji se često hvalilo kao jednu od knjiga koja se može okititi prestižnim nazivom “velikog američkog romana” (The Great American novel). Članovi Augie Marcha vidno se ne snalaze u suvremenom svijetu, te im je draži onaj iz prošlosti. Njihov bijeg od današnjice i njezinih sniženih standarda vidljiv je u svemu, od aranžmana istodobno barski sirovih i barokno bogatih do zagušujuće gustoće i količine stihova u njihovim pjesmama. Glenn Richards i njegova ekipa kao da su odlučili svaki trenutak tog ionako dugog albuma napuniti svim mogućim pojedinostima koje se mogu istisnuti iz jedne uobičajene americana postave. Prema tome se i razlikuju od, primjerice, Willard Grant Conspiracy i njihovih namjerno jednostavnijih i pravocrtnih aranžmana. Zato je gotovo nemoguće pohvatati sve što te pjesme sadrže u jednom ili dva slušanja. A ni sa stihovima stvari ne stoje mnogo drukčije – bogatstvo riječi ostavlja snažan dojam u usporedbi s većinom današnjih pop bendova koji niti nemaju mnogo za reći niti znaju lijepo reći ono malo što imaju.

Glenn Richards vam ne ide niz dlaku. Njegove pjesme su ne samo duge i bogate stihovima nego su i sami stihovi ujedno složeni i nejasni, te pisani zamršenim engleskim i rječnikom koji je neobično bogat za obična stihoklepca. Smisao većine tih pjesma ostaje nejasan i nakon ponovljena slušanja i mnogo pozornosti. Time se ovaj bend razlikuje od većine americana sastava koji slijede uobičajen i pravocrtan model pustinja-ljubav-smrt-zatvor. Od pjesme This train, koja zvuči kao kakvo Nick Caveovsko razbijanje krčme, do lo-fi country eksperimenta Brundisium, Augie March vas stalno iznenađuje i drži budnima (a to je nešto što mnogi u ovom žanru ne uspijevaju!). Ponajviše iznenađuju onda kada se, kao primjerice u Little Wonder, prepuštaju svojoj paulmccartneyjevskoj žici i upuštaju u ugodne pop pjesme koje, naravno, nikada nisu potpuno pravocrtne. A tu je i ugodan hibrid jazza i countryja, pjesma The Keepa, koja vas privlači jednako prikladnom zadimljenom atmosferom i stihovima o Brazilu, u koje je gotovo nemoguće proniknuti.

Sve u svemu, Augie March treba preporučiti onima koji smatraju da je pop glazba previše izgubila eksperimentima s modernom tehnologijom a da oni koji ostaju vjerni tradiciji (američke) glazbe prečesto padaju u klišeje i banalnosti. Ovaj je album sve osim banalan – Augie March je bend o kojem ćemo sigurno još čuti.