Nepregledna melankolija i country-rock vožnja

Ella Guru je bend koji će se zaista potruditi varljivim vas tragovima navesti na krive zaključke, sve kako ih ne biste olako shvatili. Vidjevši ime benda preuzeto od značajne pjesme Captain Beefheartove psihodelične enciklopedije kaotična egzorcizma Trout Mask Replica te ime bivšeg bubnjara Zappinih The Mothers Of Invention, Jimmyja Carla Blacka, na položaju gostujućeg vokala dviju posljednjih pjesama njihova debija naslovljena – pazite sad! – The First Album, lako ćete pomisliti kako je riječ o razigranim, nesputanim, eksperimentalnim mladim ljudima na tragu njihovih liverpulskih sugrađana The Coral i The Zutons. Malu pomutnju unijet će naslovi pjesama poput This Is My Rock And Roll i My Favourite Punk Tune, koji obećavaju troakordnu garažnu pržionicu, te Blues Is The Root i I Got My Mojo Working, koji će vas preplašiti riječima blues zapomaganja, ali i dalje će kao sigurna oklada izgledati novac stavljen na to da će se prašiti sve u šesnaest.

No, The First Album dijametralno je suprotna zbirka pjesama, album nepregledne melankolije koji na različitim mjestima može podsjetiti na različita folk/pop/rock imena (Lambchop, Mojave 3, Belle And Sebastian, The Czars, The Delgados…). Ali njegova originalna autorska vizija te topla i ugodna svirka zadivljujućom lakoćom osmeročlanu ekipu, na čelu s Johnom Yatesom, smještaju vrlo blizu vrhu novovjekih klasičara, glazbenika koji se kao oružjem svoje glazbe ne koriste ničim osim pjesmama samim. Istina, My Favourite Punk Tune jest najžešća pjesma na albumu, ali njezina je neobuzdanost bliža spoju Johnnyja Casha i Calexico nego nekim prvoborcima iz ‘77. te kao takva sasvim logično razvija glazbenu priču toga nesvakidašnjeg albuma.

Posebnu glazbenu teksturu pjesmama daju brojni neuobičajeni instrumenti, kojima Ella Guru izbjegavaju kalupljenje svojih krasotica u očekivano akustično ruho, kojim slabiji autori često maskiraju svoje dosadne pjesme u privid iskrene ispovjednosti. Pedal steel gitara, flauta, ukulele, trube – sve to i mnogo više nalazi logično mjesto u predivnim pjesmama poput Augustus Golden ili Wonderful, a jednaka se pozornost, kao i glazbenim, pridaje i tekstualnim pojedinostima, od kojih posebno zadovoljstvo stvara slušanje legendarnog albuma All Things Must Pass Georgea Harrisona, o kojem Yates pjeva u opuštenoj elegiji On A Mountain.

Debelo neovisno zaleđe spriječilo je češće pojavljivanje Ella Guru na prošlogodišnjim best-of listama, no takav se dragocjen bend najbolje i snalazi upravo u predvečernjem polumraku vaše sobe ili na pozornici pred stotinjak gledatelja. Pruži li im se mogućnost (album, recimo, još nije objavljen u Americi, a i fanovi iz kontinentalne Europe prilično će ga teško nabaviti), zasigurno će je iskoristiti jer svijetu sjajnih bendova nikad ne bi trebalo biti dosta.

Tift Merritt, Tambourine, Lost Highway, 2004.

Prije nekoliko godina oko Tift Merritt vodio se rat diskografskih kuća, koje su u ovoj kantautorici prepoznale dugoročnu investiciju na tragu velikih country-rock diva sedamdesetih, glazbenicu koja bi lako mogla izaći iz geta uže americana publike i ostvariti golem uspjeh. Srećom, Tift, tada već u kasnim dvadesetima i s mnogo godina demo-staža i nastupanja po barovima Sjeverne Karoline, svoj je potpis dala uglednoj etiketi Lost Highway, domu sjajnih izvođača poput Lucinde Williams, Johnnyja Casha, Willieja Nelsona, The Jayhawks ili Ryana Adamsa, koji je i sam prilično agresivno lobirao za nju kod Franka Callarija, vođe spomenute kuće. Tift je za takvo povjerenje zahvalila na najbolji mogući način, objavivši 2002. godine prekrasan album Bramble Rose, moderni klasik americane i jednu od najboljih ploča uopće u novom tisućljeću, koja je oštra konkurencija za Essence i World Without Tears Lucinde Williams.

Na svojem drugom, prošlogodišnjem albumu Tambourine Tift je pokazala da je ponavljanje prokušane formule ne zanima, pa je u prošlosti, a ipak se nadamo i u svojoj budućnosti, ostavila zvuk kojim se predstavila kao dostojna nasljednica legendi Emmylou Harris i Linde Ronstadt te se uputila u istraživanje veza između countryja i južnjačkog soula Irme Thomas ili Candi Staton snimivši album koji po ugođaju znatno priziva legendarni Dusty In Memphis velike Dusty Springfield.

Iskusni producent George Drakoulias odličnim Tiftinim pjesmama dodao je bogatstvo zvukova, a i predivan glas autorice jednako je uvjerljiv u agresivnijim nastupima, kakve masni aranžmani soul razarača Your Love Made A U-Turn ili Shadow In The Way bez dvojbe zahtijevaju. Glazbenu potporu Tift je dobila od velikih imena američke pjesme, od Pettyjeva gitarista Mikea Campbella, koji rijetko osjećajnim zvukom orgulja pojačava tugu Plainest Thing, do Neila Casala, Garyja Lourisa i Tiftine junakinje i prethodnice Marije Mckee, koji se nebeskim zborskim harmonijama pridružuju refrenima klasičnijih country-rock vožnji Write My Ticket i Late Night Pilgrim. Najbolja pjesma albuma gotovo je springstinovska reminiscencija umirućeg grada Laid A Highway (“They laid a highway a few years back / Next town over by the railroad track / Some nights, I’m glad it passed us by / Some nights, I sit and watch my hometown die’’), melankolična ljepota u rangu Trouble Over Me i Virginia, No One Can Warn You s Tiftinog debija, samo drugačije, društvene teme, uz asistenciju još jedne legende, Benmonta Tencha.

Tambourine je, tako, odličan album kakav bi većini Tiftine konkurencije predstavljao vrhunac karijere, a za nju je ipak nešto drugo, ali ne manje važno: čvrst korak naprijed kojim je pokazala svu širinu svojih interesa i veliku autorsku kondiciju koja će je jednog dana bez imalo sumnje postaviti među sve već navedene prvakinje američkog korijenskog zvuka.