O rasizmu i rasijalizacijama u tvrđavi Europi
Rasijalizacija se odnosi na proces kojim su određene skupine ljudi izdvojene te se prema njima odnosi na poseban način na temelju postojećih ili zamišljenih fizičkih osobina. Taj je proces uglavnom usmjeren na one koje nazivamo (etničkim) manjinama te mijenja društva u rasijalizirana društva. Rasijalizacija danas ide toliko daleko da se provodi bez ikakvih “rasnih” prerogativa, u svrhu klasne diskriminacije, pokoravanja i naposljetku izvlaštenja.
Danas imamo “različite vrste rasizma” koji su “opasniji i smrtonosniji” nego ikad. EU pruža temelje ne samo za državu iznimaka, nego za rasno obilježenu Državu, otvarajući prostor pritvaranju, segregaciji i diskriminaciji pod velom zaštite građana nacionalne države i čak zaštite izbjeglica od “njih samih” od njihovog “nagona” da pokušaju ilegalno ući u tvrđavu Europu i tako vjerojatno doći u poziciju da umru.
Ti procesi ojačane kontrole granica, isključenja izbjeglica itd. pravno su, ekonomsko i – naposljetku ali ne i najmanje važno – diskurzivno i reprezentacijski (u smislu različitih semio-tehnoloških režima) ratificirani, zakonski definirani i normirani. Danas je ključno iscrtati genealogiju rasizma koja teče usporedno s povijesnom transformacijom i historizacijom kapitalizma.
Rasizam se kretao od institucionalnog do strukturalnog da bi ga danas mogli prepoznati kao društveni rasizam. Kada govorimo o društvenom rasizmu, to znači (kako tvrdi Nasim Lomani, afganistanski izbjeglica koji radi u volonterskom imigrantskom društvenom centru u Ateni, Steki Metanaston) “govorimo li o sveprisutnom rasizmu, njegovo je nasilje legitimirano kroz samu Državu.”
U Sloveniji migrantski radnici iz bivših jugoslavenskih republika rade u ropskim uvjetima; zakonski isključeni, postali su “nepostojeći”, bez osnovnih ljudskih prava. Ono što se događa na schengenskoj granici (tj. granici između EU i ostatka Europe) može se usporediti s granicom u Tijuani (32 kilometra od centra San Diega, najfrekventnije točke ulaska u SAD iz Meksika). Na granici se, riječima Angele Mitropoulos, nalazi “nasilni prostor istraživanja, kultivacije i ekstrakcije dobara – u siromaštvu koje je obavezan preduvjet i stanje tržišta rada, u kriminalizaciji i hapšenju izbjeglica i nepredvidljivoj (re)produkciji (...) bio bi periodičan povratak naturalizirajućoj magiji genealogije koja će riješiti stvari urednog progresa i autentičnosti” (Mitropoulos, 2009.)
A opet, institucionalizirani rasizam koji nije tek institucionalni rasizam u toj finoj razlici (institucionalni/institucionalizirani) uključuje ne samo svoju historijsku formu, nego i strukturalno nasilje nužno za svoje održavanje i reprodukciju. Kwame Nimako otkriva sličnu razliku između robova i porobljenih, “pri čemu je rob neutralna kategorija, a porobljeni utjelovljuje nasilni mehanizam kojim je netko pretvorio nekog drugog u roba”. Suvremeni socijalni rasizam je sveprisutni rasizam koji je potpuno upregnuo neoliberalno društveno tijelo i koji je odobren od strane vlade. Društveno je prihvaćen i internaliziran do toliko sitne razine da se za strukture nasilja koje proizvodi društveni rasizam kaže da su oblici (mikro)fašizma. Ako se referiramo na višekratne intervencije Etienne Balibar o rasizmu još 1988. prije pada Berlinskog zida, moguće je ustvrditi da društveni rasizam konstituira esencijalni oblik “Europskog apartheida” (Balibar, 1988.)
Rasa, rasizam i kapital Kwame Nimako opisuje kako su nacizam i fašizam u Europi toliko inzistirali na rasnoj analizi da je ta kategorija danas potpuno uklonjena iz etničkih studija. On navodi: “U 1980-ima smo imali Centar za rasne i etničke studije; zatvoren je 1991. Godinu kasnije otvorili su ga pod imenom Institut za migracijske i etničke studije, jer radije govore o crncima kao imigrantima, dok mi govorimo crncima kao europskim građanima. Ako zamijenite imigraciju građanstvom, onda imate drugačiji pristup, jer oznaka građanstva je da ste Europljanin, ali poanta je u tome da, ako ste europski građanin koji govori isti jezik, vjeruje u skoro istu religiju itd., na temelju čega vas ljudi označavaju različitim? Samo na temelju osobina lica, ili imena, ili takvim oznakama za definiranje razlike.” (Nimako, 2013.)
Michael Omi i Howard Winant u svojoj knjizi Racial Formation in the United States: From the 1960s to the 1990s tvrde da je zamjena rasne koncepcije temeljene na pravima iz 1960-ih s etničkom teorijom 1970-ih i 1980-ih označila da su probleme sustavnog rasizma zamijenili problemi adaptacije i asimilacije. Oni jasno pokazuju da se historijski razvoj rase treba vezati uz rasizam, rasno-klasno-rodne međuodnose i svakodnevicu, pri čemu inzistiraju da treba uložiti trud i shvatiti rasu kao nestabilan, “decentralizirani” kompleks društvenih značenja koja se konstantno mijenjaju u političkim sukobima.
Smatram da je rasijalizacija proces kojim kapital stvara razliku između građana (građani prvog i drugog reda), ne-građana (izbjeglice, tražitelji azila) i migranata; svi su oni nasilno, ali različito diskriminirani, dok tržište rada pod globalnim kapitalizmom primjenjuje nasilne procese rasne, klasne i rodne selekcije i/migracije u Europi.
Europa je danas obnovljena kroz genealogiju koja isključuje sve one koje zapadna perspektiva smatra nevažnima (koji su kroz proces dehumanizacije konstruirani kao subhumani). O ovom procesu se još uvijek ne promišlja i zbog nove retorike u suvremenoj filozofiji i teorije posthumanog. Kako navodi Maldonado-Torres, ove dehumanizirajuće sile, logike i diskursi teško dolaze do kraja u trenutnom neokonzervativnom i neoliberalnom trenutku, ili u liberalnim i eurocentričnim radikalnim reakcijama koje ponekad generiraju. Kontinuirani maničeanski polariteti između sektora, koje se smatra humanijima od ostalih, ubrzavaju ritam kapitalističke eksploatacije tla i ljudskog rada – ponekad potaknuto, kako je Fanon dobro primijetio, od strane neokolonijalnih elita unutar skupina samih potlačenih - dok tenzije koje nastaju zbog migrantskih zahtjeva za boljim pravima od strane populacija koje se smatra patološkima, nepoželjnima ili abnormalnima – da navedemo samo nekoliko stalnih tema – pokazuju da dekolonizacija neće biti dovršena još neko vrijeme. (Maldonado-Torres, 2011., 2-3)
U svim tim procesima ljudskost (kao ishod kapitalističkog režima humanizacije i suvremenog ljudskog kapitala uključenog u nedovršeni projekt zapadne modernizacije) većim dijelom ostaje nedirnuta. Okcident se ne želi time baviti i stoga ulazi u sve zamislive posthumane oblike, dok se o trenutnim i historijskim oblicima okcidentalne kolonijalne dehumanizacije uglavnom ne raspravlja.
Sablast bivšeg Zapada To nas vodi do procesa unutarnje podjela u odnosu prema onome što Franz Fanon u “Zoni bivanja i ne-bivanja”. Kwame Nimako, oslanjajući se na Ramóna Grosfoguela, dalje nadograđuje Fanonovu podjelu, tvrdeći da ako uzmemo bijelog američkog radnika koji radi u Boeingovoj tvornici u Americi i zarađuje 1,56 dolara na sat; te žene u meksičkim maquiladorama koje rade u tvornici ondje za 2 dolara na dan, možemo i na jedne i na druge gledati kao na pripadnike radničke klase.
U prvom slučaju, osoba ima pravo osnovati sindikat, s druge strane žena nema pravo osnovati sindikat, a ako to pokuša učiniti, bit će ubijena ili oteta. Tako da slobodu imaju bijeli muškarci, no i to je nepotpuna priča. Na taj način postoje dva tipa povijesti: jedna koju zovemo zonom bivanja i druga koju zovemo zonom ne-bivanja. Tako da tamo imamo ljudsku liniju i zonu bivanja nad njome, tj. ljude koje se smatra ljudima i porobljene i kolonizirane ljude koje smatramo subhumanima (Nimako, 2013.)
Sve to predstavlja oštar kontrast ne samo između bivše Istočne Europe i “bivše Istočne Europe”, nego i odnosu na građane crne dijaspore, izbjeglice i tražitelje azila u Europi. Nimako naglašava da “ljudi u zoni bivanja, tj. Europljani, bili oni srednja klasa, viša klasa, radnička klasa, različiti od onih u zoni nebivanja, zato što radnik može otići u zonu ne-bivanja kao vojnik ili mornar da vrši opresiju nad narodom u zoni ne-bivanja, tako da europsku historiju moramo smatrati jednostranom” (Nimako, 2013.).
Taj odnos otvara nove perspektive cjelokupnog procesa postajanjem čovjekom ili civiliziranim u Europi. Araba Evelyn Johnston-Arthur opisuje situaciju u Austriji kao dualnu. S jedne strane, imamo migrante koje su u zemlju pozvale vlade u 1960-ima kako bi pomogli u poslijeratnoj rekonstrukciji zemlje, a s druge strane, imamo novu, nepreglednu skupinu izbjeglica, bjegunaca, tražitelja azila i deportiranih osoba (kao u kolovozu 2010. godine kada je Francuska – navodno “legalno”, zasnovano na zakonima EU-a – deportirala tisuće Roma natrag u Rumunjsku i Bugarsku) koji su postali žrtvama imigiracijskih zakona koji su u vječnoj mijeni, a koje je uspostavio i provodio EU. Sve se to dakako provodilo i unapređivalo na nacionalnoj razini (Johnston-Arthur and Kazeem 2007).
Zanima me ta nova Europa koju se (na isti način kao i globalni kapitalizam) može opisati onako kao što je to učinila Angela Mitropoulos: “sjecište stranaca, robova, žena i djece” (Mitropoulos, 2009.). I, moram nadodati, migaranata, kvir osoba i svih onih koji narušavaju “pitanja genealogije, potvrđivanja moći kroz svoje priče i svoje prijenose, kao činjenice i naturalizirane temelje” Europe i globalnog svijeta. Ja smatram (referirajući se na Mitropoulosa) da je Europa danas – u svojem najosnovnijem smislu – stvorena “problemom legalnog oblika vrijednosti, njegovog nametanja i opstanak”, kao i “izvorom i porijeklom” (Mitropoulos, 2009.). Nigdje se ne više i nelagodnije ne osporava Europin odnos prema migraciji, radnoj snazi, kapitalu, spolnoj reprodukciji i rasi, nego na razmeđi između sablasti bivšeg Istoka i “bivše” Zapadne Europe – na sjecištu “naturalnih” građana i migranata, kolonizatora u potomaka koloniziranih, u Europskoj uniji i zemljama koje nisu članice EU.
Epistemska dekolonizacija Tako dolazimo bliže do nešto specifičnije točke: Hladnog rata. Nikhil Pal Singh tvrdi da je hladnoratovski diskurz i naročito teorija totalitarizma (kao primarna ideologija Hladnog rata), izrođena neposredno poslije Drugog svjetskog rata, te da je zamijenila imperijalnu i kolonijalnu genealogiju nacističkog Holokausta, kao oblika industrijaliziranog ubijanja, izvan konteksta zapadne povijesti i teorije (Singh, 2009.). Stoga je period dekolonizacije ili, da budemo precizniji, antikolonijalističke borbe 1960-ih, prošao kroz sito hladnoratovskog diskurza o totalitarizmu, što je dozvolilo odricanje od kolonijalnog nasilja i njegovog neometanog kontinuiteta. To je dozvolilo pomak prema opoziciji između demokracije i fašizma koji je uskoro zamijenjen totalitarizmom. Singh navodi članak Williama Peitza The Post-Colonialism of Cold War Discourse (Peitz, 1988., navedeno prema Singh 2009., str. 68), a koji tvrdi da je “ono što se dogodilo u raspravi o Hladnom ratu i totalitarizmu pomoglo u namještanju stubokom neiskrenog razgovora o povijesti” (Singh, 2009., str. 67). Singh piše da je teorija totalitarizma “provela u djelo izmještanje fašizma izvan glavnih povijesnih struja zapadnog moralnog, političkog i intelektualnog života” (Singh, 2009., str. 67). Posljedica toga je bila da se nacizam, koji je isprva bio identificiran kao dio “obitelji zapadnih imperijalizama i kao egzemplarna moderna instanca racionaliziranog državnog terora pogonjenog tehnologijom” (Singh, 2009., str. 67), premješten negdje drugdje.
Zapravo su se antikolonijalističkim pokretima poslije Drugog svjetskog rata u Africi, Aziji i drugdje oštro protivile zapadne “demokratične” bivše kolonijalne i fašističke države (Fanon, 2005.). To se odvijalo pod zaklonom hladnoratovskog diskurza, s time da je retorika borbe antikolonijalističkih pokreta proizlazila iz marksizma i komunizma. Mnogobrojne su dekolonizacijske borbe ostale nedovršene te ih se za vrijeme Hladnog rata brutalno suzbijalo, zaustavljalo itd. u ime borbe Prvog kapitalističkog svijeta protiv komunizma. Danas je jasno da zbog koegzistencije dviju podjela u isto vrijeme u Europi, trenutno suvišne podjele Istok-Zapad i nanova aktivirane podjele Okcident-Orijent, svjedočimo pomaku u procesu podčinjavanja od strane podzapadanjačenog globalnog kapitalizma, pomak od komunizma prema islamističkom ekstremizmu.
Aimé Césaire u svojoj knjizi Discourse on Colonialism (Césaire, 2000., izvorno objavljena 1955. godine), jasno je iznio teoriju da je “Hitler primjenjivao u Europi kolonijalističke procedure koje su do tog trenutka bile ograničene isključivo na Arape u Alžiru, indijske ‘kulije’ i afričke crnce” (Césaire 2000., citirano prema: Singh 2009., str. 67). Kao što Singh tvrdi, “teorija totalitarizma (kao važne ideoločke točke Hladnog rata), ne samo da je povezala fašističku uništenje sa Sovjetskim režimom, već je također naznačila prošireni lanac argumenata o ‘terorističkoj uporabi’ tehnologije, od strane onih kojima nedostaje odgovarajućeg filozofskog kondicioniranja i povijesne pripreme za vršenje državne moći” (Singh 2009, 67).
Posljedica toga je pomak u raspravi o sistematskim procedurama smrti koje se vrše u kolonijama daleko od sistematskih procedura smrti u koncentracijskim logorima u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata. U ovom trenutku moramo postaviti pitanje koje se tiče radikalnog teorijskog zaokreta koji bi dozvolio razdvajanje od takvog konteksta izrabljivanja, hegemonijskih odnosa i rasizma.
Važno je naglasiti, prema Maldonado-Torres, da diskurz dekolonizacije, kako bi se izveo relevantan politički zaokret, “prelazi dijalektiku identiteta i oslobođenja, priznavanja i distribucije” (Maldonado-Torres, 2011., str. 4) i umjesto toga provesti “epistemijsku dekolonizaciju i ustrajnu dekolonizaciju ljudske stvarnosti” (Maldonado-Torres, 2011., str. 4).
U posljednjem slučaju nadovezujući dekolonijalistički zaokret na bitan način uspostavlja poveznice između kolonijalizma, kolonijalnosti, kapitala, moći, biopolitike i nekropolitike, rasizma i drugih oblika rasističke dehumanizacije uključujući izrabljivanja, izvlačenje i izvlaštenje s jedne strane, te s druge pozicije subjektivnosti, djelovanja i osnaženja. Time se otvara mogućnost za drugačije ulančavanje dekolonijalalističkih transmigrantskih i transfeminističkih koncepata povijesti, života i djelovanja kako bismo rastavili ono što bi se moglo nazvati dubokim proturječjima i antagonizmima između ekonomskih, socijalnih, kulturnih i političkih normi, te oblika globalnog nekrokapitalizma.
Dekolonizacija u kapitalizmu Što da se radi? Aigul Hakimova, aktivistkinja Društvenog centra “Rog” u Ljubljani, sasvim je jasna kada dalje razrađuje to pitanje. Ona tvrdi: “Moramo ponovno otvoriti pitanje migracije, mobilizirati, početi raditi na alternativnim ekonomijama, poput kooperativa. Ustvari moramo stvarati saveze; moramo puno putovati, učiti, nekako biti dio širog pokreta – ne političke stranke ili sindikata – nego prostih društvenih pokreta odozdo, tzv. grassroots pokreta. Neke zemlje imaju veoma snažnu tradiciju u tom smislu. Također je nužno eksperimentirati, malo izaći izvan okvira, prekoračiti granicu. Budućnost EU u svjetlu onoga što se trenutno događa je otvoren teren za bitku. Samo će preko ustanaka i borbi ljudi osmisliti bolja prava.. Inače ćemo postati Babilon u onom uobičajenom smislu, kao ljudi koji uvijek ostaju na marginama te ćemo svjedočiti neprekidnoj cikličnoj reprodukciji kapitalističke elite, ali bez tog sučelja.” (Hakimova, 2013.)
Dekolonijalistički zaokret je moguće pokrenuti tako da se upustimo u analizu usuglašenosti između kapitala, rasizma, eurocentrizma i nas samih ne bismo li unaprijedili proces dekolonizacije ne samo u velikoj mjeri pozapadnjačenog okcidentalnog gledišta (obratite pozornost na hiperhegemonijski pleonazam koji koristim za zapadne i zapadnjačke odnose moći, kapitala i znanja koji su ključni za navodno “bezgraničan” globalni kapitalizam) i njegove teorije, diskurze i znanosti; no kako bismo proveli dekolonizaciju imperijalnih načina života u globalnom kapitalizmu koji su zasnovani na nasilnom koloniziranju načina kapitalističke reprodukcije.