Grozdana Cvitan  

Neprihvatljivost života koji smo sami izabrali

Suvremena španjolska prozaistica Lucía Etxebarria sklona je opširnim opisima stanja svojih kontroverznih junakinja. S obzirom na to da je kontroverznost oznaka koju u Španjolskoj često lijepe uz ime autorice, moglo bi se zaključiti da u svojim djelima Etxebarria nije tražila likove daleko od sebe same i tipa žena koje po sebi prepoznaje. Nakladnik OceanMore objavio je dva njezina romana u nekoliko godina i tako autoricu predstavio polovinom njezine dosadašnje romaneskne produkcije (uz koju piše i eseje, pjesme i kratke proze). Tako se nakon odnosa triju sestara ponuđenog u romanu Ljubav, znatiželja, Prozac i sumnje pojavljuje roman O svemu vidljivom i nevidljivom za koji bi ponajprije bilo moguće reći da govori o izostanku odnosa između sestara i unutar obitelji uopće, te iskoraku glavne junakinje iz obzora obiteljskih očekivanja. Očekivanja se odražavaju na izostanak komunikacije koji  – kao što je obično u životu – nedosljedno postoji dok traje mogućnost da se glavna junakinja brine o osobnom životu. Na velikim prekretnicama okrilje obitelji se nadvija nad njom bez obzira na to je li traženo ili nametnuto, ali je na kraju uvijek prihvaćeno.

Obitelj je točka oko koje se junaci ne vrte, ali kojoj se utječu kad sav ostali svijet izgubi zanimanje za te ljude sklone iskoracima, nekonvencionalnostima, životnim putovima. To su karte na kojima ucrtani putovi označavaju prostor kojeg se treba kloniti. Obrazovanje je uvijek zavidno, ali ne i posvjedočeno diplomama, poslovi su uvijek izraz neovisnosti, ali ne i trajne situiranosti, društva su uvijek brojna i šarolika, ali ne čvrsta i pouzdana – junakinje Lucíje Etxebarrije na putu su pobune, potrage i samoostvarenja. One nose sklonost prema umjetnosti, nose i neki talent koji se ne definira u jednoj vrsti umjetnosti, nego traži put i suradnike s kojim bi se talent ostvario u najprikladnijem djelu. Kompleksnost potrage ono je što izaziva autoricu i njezinu junakinju.

Jasni sudovi o društvu

Ruth, junakinja romana O svemu vidljivom i nevidljivom, izdanak je ugledne španjolske obitelji (čiju tradicionalnu konvencionalnost i rastakanje kroz pojedine članove autorica posebno rado opisuje), a želja za neovisnošću šalje je u London s crnim glazbenikom, šalje je u različita zanimanja od kojih je najisplativiji onaj escort dame, šalje je u mnoge odnose i eksperimente od kojih najbolje uspijevaju oni najmanje očekivani: prijateljstvo s gejem i ljubav s malograđanskim pjesnikom.

Slava i strah od gubljenja privatnosti sljedeća su tema autorice, ženska pitanja mimo radikalnog feminizma, ovisnosti, kako ih steći i prevladavati, te sve što se čini dovoljno suvremenim da se toga dotakne. Da bi potvrdila cjelovitu prisutnost u suvremenosti, Lucía Etxebarria često u djelo unosi činjenice iz suvremene svjetske i španjolske ikonografije, idolatrije i mode (posebice kad je u pitanju umjetnost), pa su tako, primjerice, Pedro Almodovar i premijere njegovih filmova društveni događaj oko kojeg se vrti dio radnje i sasvim konkretni likovi njezina romana (dio razloga sadržan je i u činjenici da je glavna junakinja slavna redateljica). U tom smislu Etxebarria bi trebala biti autorica koja ne propušta priliku reći vrlo jasne sudove o društvu, posebice o onom njegovom dijelu stalno nazočnome u medijima, u koji su mnogi zagledani i čiju istinsku sliku ne preporučuje.

Jednako tako ne preporučuje ni uvozne običaje koji se, prikačeni o uzuse globalizacije, nameću na svim stranama svijeta. Primjer takvih uvoznih običaja i cjelokupno nerazumijevanje koje ih prati na sentimentalno-ironičan način opisuje kroz slavljenje Valentinova u Španjolskoj. Junakinjino londonsko iskustvo pomaže da bi se logički oslikalo značenje i način proslave u jednoj kulturi i sva nespretnost nedosljedno prenesena u drugu. Ispred i nakon svega uvijek je profit. Takve slike nije teško prepoznati bilo gdje u današnjem svijetu, a s njima se složiti – još je lakše. Uostalom, njezina junakinja često inzistira na zrcalu – slici sebe u drugima i sebe u svijetu. A zrcalo uvijek ima dvije strane. U ovom slučaju književnost se s one druge strane zrcala pita o junacima u njihovoj pojedinačnosti ili društvenoj segmentiranosti.

Samoubojstvo bez samoubojica

Ljubav je ono zbog čega su sve potrage teške, a junakinja u 33. godini (uz neizostavno korištenje simbola Isusovih godina) sagledava horizonte čija se središnja os mijenja: ono što je donedavno bilo u budućnosti odjednom se već nalazi u sadašnjosti, pa i prošlosti. Vrijeme prolazi na način da ga se ne može upregnuti u vlastiti izbor prioriteta i u rješavanje bitnih pitanja s osobne ljestvice vrijednosti: ženi koja teži za ljubavlju vrijeme daruje slavu, muškarcu koji teži za slavom daruje ljubav. Onima koje žele manje apstraktne i više konkretne vrijednosti, neki stan ili osobu, autorica će ispuniti poneku želju, ali uvijek s dozom gorčine i razlogom za nadanje. No, je li uvijek i dovoljno da bi se osjećala strast prema životu? Da bi se dalje živjelo?

Samoubojstvo je njezina posebna tema, ali stvarnih samoubojica nema. U ovom romanu to je slutnja prošlosti i koketiranje sa snom – je li u životu drukčije? Ima ponešto od izazova i bijesa prema psihologiji i psihoanalizi što je za Lucíju Etxebarriju ovom prigodom posebno zanimljivo. To je i odnos prema znanosti koju autorica uvažava da bi u skladu s njom pisala (ponekad do ilustrativne jednostavnosti), ali i cinizam prema znanosti koja bi željela govoriti o ljudskoj duši kao o slici obješenoj na bilo kojem dostupnom zidu. Stvarne psihijatre, tj. likove u djelu, ona će dopuniti i jednim izmišljenim, onim dodanim likom koji kao vražićak s dna slike povremeno pita: Ima li se tu još što za dodati? A svakoj tvrdnji moguće je dodati izokrenutu istinu, drugu stranu slike, sumnju koja suspendira već rečenu misao.

Osim tog hipotetičkog lika, Lucía Etxebarria često će se i sama naći u ulozi sveznajućeg autora koji onda sam sebe zaustavlja: pričanje priče prekinut će konstatacijom kako još nije vrijeme za taj dio zbivanja ili razmišljanja. Kao dozirano kapanje sadržaja u doziranju romana. (Auto)cinizam sveznajućem stvoritelju likova i djela za koji možemo vjerovati kako su izmišljotina, ali u to možemo i sumnjati.  

Nelogičnosti i pogreške

Posebnu pozornost autorica poklanja odnosu junakinje i njezina gay prijatelja, njihovoj ljudskoj i ljubavnoj ovisnosti, njihovoj uobičajenoj netrpeljivosti prema svemu uvriježenom i razlozima da i u tom odnosu ruše etablirane i prepoznatljive granice. Tema kojoj je svojedobno mnogo uspješnih stranica posvetila Rona Jaffe u Proslavi mature prije nekoliko desetljeća da bi danas bila trendovski uklopljena u ovom (i sličnim) djelima.

Sklonost sagama i brojnim stranicama, susretima koji nisu nužni romanu, nego često druženju s junacima (koje, kad je već počelo, autorica pušta i da potraje), nije samo opširnost koju bi bilo moguće sažeti, nego vjerojatno i izvor nelogičnosti i pogrešaka koje joj se potkradaju. Tako, primjerice, junakinja Ruth u jednoj od rijetkih prilika kad je u haljini (koju autorica opiše krojem i bojom) nekoliko rečenica dalje zateže izazovno suknju pred nekim pogledom, ili u drugoj prilici, dok vani pada kiša i udara o prozorska stakla, junakinja gleda u zgrade koje se ističu pod neobičnim sjajem blijedog mjeseca i slabih odraza ulične rasvjete. Tako se ponekad čini da slijedeći vlastitu junakinju, koja nije u stanju prihvatiti život koji je sama izabrala, ni Etxebarria nije sklona završiti jedno djelo kako bi počela pisati novo. A kad se to i dogodi, ona se jednakom strašću baca na ispisivanje priče – ne i na njezino uređenje.