Neprilični afekti

Waeeen Ellis, Fell

Novi ciklus stripova Warrena Ellisa Fell – čiji je prvi broj izašao nedavno –  strašan je, grubo realističan i prilično snažan. Tu nema ništa od onoga high-tech futurizma s kojim se Ellis poigravao tako vedro i pametno u stripovima Transmetropolitan i Global Frequency. Umjesto toga, glavni lik je policajac za umorstva Richard Fell, koji je određen da radi u Snowtownu, potpuno depresivnom, oronulom i uništenom gradu “tamo preko mosta” od bilo kojeg mjesta koje je ekonomski prosperitetno ili tehnološki napredno. Selidba iz high-tech-zemlje u Snowtown je kao selidba iz japijevskog i modernog Seattlea u industrijski depresivan Detroit (što sam ja učinio prije malo više od godinu dana), samo još i više. Snowtown je jedan od onih koje Manuel Castells naziva “crnim rupama informacijskog kapitalizma”, mjesto koje je odvojeno od mreže, a čija bijeda ipak ostaje kontra-učinak globalnog sustava kojemu ne može pristupiti. Sve je zapušteno i slomljeno u Snowtownu; i, barem u prvom broju, kao da je uvijek noć. Crtež Bena Templesmitha baš je dovoljno zamagljen i skiciran i monokromatski siv (većim dijelom) da ukaže na propast ugodnih obrisa i granica koje uzimamo zdravo za gotovo, ali bez nagovještaja nade u ikakav natprirodni napredak. Fell nam daje nasilje, droge i ruševine, ali bez imalo glamurizacije ili pomodnosti koje su takve stvari dobivale, na primjer, u cyberpunk romanima osamdesetih godina. Umjesto toga, Ellis i Templesmith naznačuju nemilosrdnost, ponavljanje, što nam stalno donosi neugodna iznenađenja (čak i kada smo mislili da stvari nikako ne mogu biti gore) a ne nude očekivanje bijega.

Richard Fell je nepopustljivo uporan, ima svoje stroge kodove etike, i dovoljno opaža i dalekovidan je da bude dobar u onome što radi, a to je otkrivati tajne i hvatati ljude. Njegov je moto da “svatko nešto skriva” i očito se (kako mu kaže jedan drugi lik) izvlači, barem malo, zahvaljujući moći koju mu pruža otkrivanje tih.

S tim likom u središtu, Fell je žanr fikcije koji nam pruža zadovoljstvo u žanru, ali s neobičnim, malim neočekivanim preokretima. Mislim da je poput najboljih noir filmova iz četrdesetih i pedesetih – ali, poput onih kakvi su bili u doba kada su snimljeni, a ne kakvi su sada s pola stoljeća odjeka i reputacije koji nas čine da se osjećamo tako samozadovoljnima što ih volimo.

Fell je i eksperiment, i formalno i komercijalno. Svaki broj ima 18 stranica, umjesto za industriju standardnih 24, i prodaje se za 1.99 dolara, umjesto za tu industriju standardnih 2.99 dolara. Svaki je broj također potpuno cjelovit i zaokružen u smislu priče: Ellis kaže da neće biti priča koje se rastežu na više brojeva. To vodi do vrste strogo zgusnutog pripovijedanja. Važan je svaki detalj, a priče je čvrsta i snažna, iako je priča per se manje važna od lika i atmosfere. Osmišljavanje stripa u nastavcima na toj osnovi je vrlo rizična stvar: i zbog toga što je teško održavati dramsku napetost, i zato što je ekonomski teško prodavati stripove po tako niskoj cijeni (ako prodaja ne može biti održana od broja do broja, izdanje će propasti). Vjerojatno bi se moglo reći i više od toga kako ovakav strip svladava i formalne i komercijalne zahtjeve, kako u potpunosti priznaje vlastiti status potrošne robe, dok istovremeno zadržava onu duboku negativnost za koju je Adorno smatrao da je roba popularne umjetnosti ne može imati.

Miranda July, Me and You and Everyone We Know

Već sam neko vrijeme obožavatelj Mirande July: slušao sam njezine CD-e i pogledao nekoliko njezinih multimedijskih performansa. Njezin me rad uvijek (koji je najbolji način da se to kaže) opsjeda, ali na blagi način: njezine me neizravne priče/komentari/slike i riječi/uloge uvlače u sebe i potiču da poželim shvatiti više, jer se čine smislenima a ne samo besmislenima, i zato što stalno podrazumijevaju dubine koje apsolutno odbijaju artikulirati. Julyn je rad vrlo “postmoderan” po tome što je (na neki način) sve vezano za površine; ali neke od tih površina zamotane su i tamne i nepristupačne, zbog čega ih poželim nekako otvoriti, ali ne mogu. Teško je opisati ih preciznije od toga: rekao bih da je sve što July radi afektivno nabijeno (s određenim stupnjem boli i neugodnosti “iza” onoga što se čini “dosjetljivim” i “slatkim”), ali (kako upućuje moja upotreba navodnika) nemoguće je izdvojiti što ti afekti točno jesu? Obrana? Razočaranje? Zbunjenost? Stidljivost? Oksimoronski prigušena histerija? Otrežnjenje od iluzija? Odbijanje? Blago zadovoljstvo?

Julyn novi film, njezin prvi dugometražni, Me and You and Everyone We Know je (kako su naznačile kritike i intervjui) “pristupačniji” je od njezinih ranijih radova u drugim medijima, ali to ne znači da razvodnjava ili kompromitira bilo koju od kvaliteta svojih prijašnjih radova. U žanrovskome smislu, Me and You and Everyone We Know je romantična komedija, ali je tako stalno iznenađujuća i originalna da žanrovska odrednica u stvari ne govori mnogo. To je film o nesigurnim, neodređenim, krhkim i često loše upravljanim te krivo shvaćenim vezama među ljudima: romantičnim vezama, seksualnim vezama, obiteljskim vezama, prijateljskim vezama. Dob likova kreće se u rasponu (doslovce) od 7 do 77, iako su glavni likovi (koje glume sama July i John Hawkes, za kojega prije nisam znao, ali koji je očito najbolje poznat po svojoj ulozi u televizijskoj seriji Deadwood, a koju nažalost još nisam pogledao) samci ili razvedeni ljudi s trideset-i-nešto godina. Nepriličnost povezana sa seksualnošću likova dobi-ispod-one-za-pristanak prekrasno je prikazana (zapravo sam iznenađen da, u ovim puritanskim vremenima, July nije dobila više kritika za to), ali je i neugoda, kada je riječ o izražavanju osjećaja (ili čak prepoznavanju osjećaja u sebi) odraslih likova. Zaista ne znam kako bih opisao atmosfere što se izmjenjuju u filmu, od humora do očaja, bez negativnosti: toliko je nepriličan da njegova sumornost i fatalizam nikada nisu morbidni pa čak ni sentimentalni; tako ironičan i sarkastičan i prikriveno humorističan da njegova temeljna privlačnost često prolazi jedva primijećena; hoda crtom između neobuzdanosti i glupavosti tako spretno da nikada ni najmanje ne prekoračuje granice morala (čak ni kada sedmogodišnji dječak razmjenjuje fantazije s drugom zamaskiranom osobom za koju se ispostavlja da je ukočena žena u četrdesetim godinama, pa čak ni kada iskrsne tema tinejdžerskog felacija, što se događa nekoliko puta) – ali prekoračuje granice morala upravo zato što nikada nema ničega ni najmanje normativnog u filmu, dakle ničega protiv čega bi čovjek mogao zgriješiti.

Me and You and Everyone We Know također obiluje slikama koje su ljupke i smiješne u isto vrijeme. Mislim na gotovo mučnu sekvencu sa zlatnom ribicom u vrećici vode koja je opasno smještena na krov automobila što krivuda ulicama; na par ružičastih cipela što se pojavljuju nekoliko puta; na sedmogodišnjaka koji koristi cut and paste kako bi prevladao problem svoga nesigurnog pravopisa dok piše u chat roomu; na pticu na grani na početku filma koja je na kraju pretvorena u sliku ptice zapele u nekom grmlju. Me and You and Everyone We Know je film malih trenutaka koji su (i opet, kako da to kažem?) izrazito svakodnevni i u isto vrijeme transformativni – ali samo malo, pokusno, nesigurno transformativni. Možda je prikladno da me film tako prekrasno suzdržan i nedokazivalački te nedeklarativan ostavlja bez riječi dok ga pokušavam opisati.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole