Neprovokativan teatar

Na više je razina Rossinijeva Pepeljuga predstava paradigmatska za kazalište u kojem je postavljena. Neke specifičnosti pritom se, naravno, daju svesti pod zajednički nazivnik načina na koji Branko Mihanović vodi HNK-ov operni ansambl. No, u cjelini, sve što je ovdje bitno odraz je intendantske politike Ane Lederer. Ona je tijekom protekle četiri godine pokazala kako – ne nužno u pravilu, ali većinom ipak da – želi teatar koji niti ne provocira, a kamoli se zamjera onima koji su najzaslužniji za njeno osvajanje još jednog mandata – publici i vlasti.

Šale i pošalice

Pepeljuga je, dakle, uglavnom uredna i posve neprovokativna predstava. Bajke su, što je postmodernistička dekonstrukcija već odavno otkrila, svojevrsni amalgami arhetipskoga, te, kao takve, predstavljaju pogodno tlo, između ostalog, i za društvenu kritiku. Nje, međutim, u ovoj predstavi nema. Redatelj Peter Pawlik jest, doduše, odradio zanatski odličan posao, stvorivši veselu i razigranu predstavu, što je, uostalom, upravo ono što se od komične opere najprije i očekuje. S druge strane, sve su njegove scenski učinkovite šale i pošalice, ako ne površne, onda svakako tek površinske. Promišljanja dubljih značenjskih razina Perraultove bajke ovdje nema, bez obzira na činjenicu da je Rossinijev libretist Ferretti, uklanjanjem fantastičnih elemenata, dobro pripremio teren za buduće, u realnosti ukotvljene reinterpretacije.

Ni u glazbenom dijelu nema, zapravo, većih prigovora. Predstavu nosi niz odreda vrsnih pjevača, pri čemu su se osobito, što glumački, što pjevački, istaknuli Ozren Bilušić i Marija Kuhar-Šoša. Gostujući kineski dvojac u glavnim ulogama – mezzosopranistica Ning Liang i tenor Yang Yang – svojim je rutinski profesionalnim pristupom opravdao svoj angažman. To se, međutim, ne bi moglo reći kad je u pitanju talijanski dirigent Gianluca Marcian?. Njegova je interpretacija bila obilježena prebrzim tempima i nadglasavanjem orkestra sa solistima. Ipak, posljednjih smo godina u HNK-u svjedočili i puno ozbiljnijim dirigentskim zločinima, među kojima se posebno pamti upravo Marcian?ova Turandot.

Nepovjerenje prema vlastitim kadrovima

Podtekst ove konkretne predstave, međutim, donosi mogućnost otvaranja nimalo nebitnih pitanja o odnosu Hrvatskog narodnog kazališta prema sebi sâmome, odnosno prema vlastitom ansamblu. Po dobru je zapamćena situacija s početka mandata Ane Lederer, kada je novopečena intendantica insistirala da naslovnu ulogu na premijeri Čajkovskijeve Trnoružice pleše Edina Pličanić, bez obzira što je za istu ulogu već bila angažirana i gostujuća balerina Erina Takahashi. To je, barem deklarativno povjerenje prema vlastitom kadru u međuvremenu iščezlo. Jer, Pepeljuga nije opera u kojoj bi gosti morali pjevati uloge za koje u HNK-u nema odgovarajućih pjevača.

Konkretno, glavne su uloge nastudirali, a u repriznim izvedbama će ih i pjevati Helena Lucić i Dejan Vrbančić. Također, asistent dirigenta je Ivan Josip Skender, glazbenik koji je na plaći u središnjem nacionalnom kazalištu. Moglo bi se možda reći da su gostujući glazbenici kvalitetniji od domaćih – premda teško kada je riječ o dirigentu. No, ovdje je, zapravo, riječ o začaranom krugu. Naime, stalni ansambl kuće jednostavno se niti ne može u punini razvijati ako će prednost uvijek iznova dobivati gostujući umjetnici. Da se po tom pitanju nešto promijeni, HNK bi kratkoročno možda i izgubio ponešto na svojoj glamuroznosti, ali bi, na dulje staze, dobio bitno kvalitetniji ansambl. Ali, čini se da je to rizik na koji Ana Lederer jednostavno nije spremna.