Predstavljamo engleskog modernističkog pisca Forda Madoxa Forda
“Ovo je najtužnija priča koju sam ikada čuo“, glasi slavna prva rečenica romana Dobri vojnik engleskog pisca Forda Madoxa Forda. Čitatelju to dođe kao nemalo iznenađenje nakon podnaslova Priča o strasti. Naizgled miljama udaljeni koncepti tuge i strasti u životu se obično pojavljuju zaljubljeno šećući ruku pod ruku. Mehanika njihova kompleksnog suživota tema je Fordovog psihološkog romana. Preciznije, zanimaju ga priče što ih sami sebi pričamo kako bi to dvoje nespojivih, a nerazdvojivih ljubavnika uspješno nastavilo živjeti pod zajedničkim krovom našeg srca. Njegov najpoznatiji roman, prvi put objavljen 1915. godine, tek je lani dobio hrvatski prijevod iz pera Dragana Koruge i u izdanju nakladničke kuće Idiom, a riječ je ujedno i o prvome prijevodu nekog Fordovog djela na naš jezik.
Hiperproduktivan i turbulentan život Ford Madox Ford rođen je 1873. u Engleskoj kao Ford Herman Hueffer, ocu Nijemcu i majci Engleskinji. Ime je promijenio u čast svom pradjedu, prerafaelitskom slikaru Fordu Madoxu Brownu, o kome je u mladosti napisao i knjigu. Još kao neetabliran autor započinje suradnju s Josephom Conradom s kojim će blisko surađivati deset godina i zajednički napisati romane Nasljednici (1901.) te Romansa (1903.) Među prvima je u engleskoj književnosti istraživao pojam impresionizma na razini teme, ali i književne tehnike pa u svojim djelima u centar dovodi psihološko nijansiranje zasnovano na subjektivnim doživljajima likova. Bio je i vrstan urednik koji je 1908. pokrenuo slavni The English Review u kojem je objavljivao već ugledne pisce poput Henryja Jamesa i Thomasa Hardyja zajedno s nadolazećim talentima poput D. H. Lawrencea. Za vrijeme Prvog svjetskog rata na ratištu je otrovan plinom. Svoja je ratna iskustva pretočio u opsežan psihološki roman Tetralogija o Tietjensu, danas poznatiji kao Kraj parade, koji piše sredinom dvadesetih godina. To djelo trenutno uživa iznimnu popularnost zahvaljujući sjajnoj televizijskoj seriji koju je napisao Tom Stoppard, a producirali BBC i HBO. Dvadesetih godina Ford živi u Parizu, gdje pokreće novi časopis The Transantlantic Review, a u kojem tekstove objavljuju Hemingway, Joyce i Ezra Pound koji je Fordu do kraja života ostao jednim od najbližih prijatelja. Pred kraj dekade seli u Sjedinjene Države gdje njegovi romani u to vrijeme uživaju veću popularnost nego u Europi. Umire 1939. u svanuće Drugog svjetskog rata u francuskom Deauville gdje je i pokapan. Njegov su privatni život obilježile brojne turbulentne ljubavne afere, ali i neiscrpna stvaralačka energija; u prosjeku je pisao od tisuću do dvije tisuće riječi dnevno. Svoj je život opisao u dojmljivim memoarskim prozama Conrad, kakvim ga se sjećam (1924.), Povratak jučerašnjici (1931.) te Bio je to slavuj (1934.). Među skoro osamdeset knjiga što ih je za života objavio, danas najveći ugled uživa upravo Dobri vojnik koji se redovito pojavljuje na popisima najvažnijih engleskih romana dvadesetog stoljeća.
Prvo strast, onda razum Dobri vojnik je priča o dva bračna para čiji se prijateljski i ljubavni odnosi međusobno ukrste oblažući pojmove strasti i tuge, odnosno preljuba i izdaje, nerazmrsivim povojima više ili manje uvjerljivih racionalizacija. Priču u prvom licu pripovijeda nasamareni muž koji nakon suprugine smrti od prijateljeve žene, koja je također netom obudovjela, saznaje kako su njezin muž i njegova supruga godinama bili ljubavnici. Engleski veleposjednik Edward Ashburnham i supruga mu Leonora jedanaest su godina bili najbliži prijatelji pripovjedaču, američkom milijunašu Johnu Dowellu, i njegovoj supruzi Florence. Dva su para iz godine u godinu dijelila naizgled idilična ljetovanja u njemačkim toplicama iza čije se stilizirane dokolice krio kaos sačinjen od emocionalnih ucjena, izdaja i prevara. Strasti je bilo svugdje osim u njihovim vlastitim brakovima koji su bili tek vješto održavani društveni paravan četiriju nesretnih, tužnih i duboko frustriranih individua.
Muški i ženski likovi ovog četverokuta portretirani su kao komplementarne suprotnosti pa ne čudi da je došlo do dijagonalnog ukrštavanja njihovih intimnih odnosa. Pripovjedač sebe opisuje kao naivna, idealističnog muškarca čije je shvaćanje morala toliko staromodno i kruto da ga često čini tragikomično smiješnim i upravo neugodno nekompetentnim kad su muško-ženski odnosi u pitanju. Tim svojim osobinama pripovjedač sam sebi pokušava opravdati činjenicu kako ga je žena od samih početaka varala s muškarcima koji su mu umnogome bili inferiorni, no iz nekog tajanstvenog razloga njoj daleko zanimljiviji i privlačniji od njega. Kod njegovog engleskog prijatelja Edwarda Ashburnhama pak očigledna ljubavna nekompetentnost proizlazi iz neizlječive i nadasve infantilne sentimentalnosti koja često poprima notu vulgarne patetike. U praksi to znači tek da Amerikanac nikada nije prevario svoju ženu niti posumnjao u njezinu vjernost dok je bila živa, a da je Britanac pak do groba mu vjernu suprugu katolkinju do smrti neprestano varao nazivajući svaku novu preljubničku aferu ljubavlju svog života. Ovako postavljeni odnosi među likovima omogućuju Fordu da portretira raznovrstan spektar osobnih polazišta koja u praksi proizvode jedne te iste ljubavne konfuzije. Ford ni jednog iz kvarteta svojih nesretnih likova ne portretira kao pozitivnog ili negativnog, moralnog ili amoralnog, pravednog ili nepravednog. Ono što ga zanima jesu misteriozni putevi ljudskog srca i mehanizmi psihe koji njegove likove sprječavaju da vide stvari onakvima kakve jesu te posljedično postignu ljubavnu i životnu idilu. U strasti i tuzi ima malo razuma, ali jedini način da svoje osjećaje predočimo sebi, a onda i drugima, jest kroz njihovo racionalno sagledavanje. U tom smo smislu poput zamoraca koji prvo djeluju izloženi određenim uvjetima, a nakon toga sami sebe analiziraju pokušavajući prokljuviti zašto smo se ponijeli tako, a ne drugačije.
Implicitna psihoanaliza Dobri vojnik je tako klasičan izdanak modernizma u svom beskompromisnom poniranju u prostranstva podsvjesnog kroz traženje načina da ih se prevede na poljane racionalnog. Ponuditi refleksiju o fantaziji ključni je cilj modernističke umjetnosti. Romaneskna inventivnost Dobrog vojnika sastoji se u činjenici kako je riječ o jednoj od prvih upotreba psihoanalize na razini pripovjedne tehnike. Roman, ispripovijedan u prvom licu od strane jednog od ključnih protagonista, proizvodi dojam kao da prisluškujemo razgovor između junaka i njegova psihoterapeuta. Ford se doduše ne poziva direktno na psihoanalizu, kako će to osam godina kasnije efektno učiniti Italo Svevo u Zenovoj svijesti (1923.), već se zadovoljava time da se pripovjedač obraća direktno čitatelju (pri tom Koruga englesko you nezgrapno pretvara u hrvatsko ti umjesto stilski preciznijeg i učinkovitijeg vi). John Dowell kao da leži na Freudovu neudobno udobnom kauču te glasno pričajući nesretnu priču o svom promašenom braku pokušava sam sebi objasniti emocionalne labirinte tog odnosa. Tim procesom Ford pred čitateljem postupno gradi zaključak kako je samoobmanjivanje nastalo iz straha od suočavanja s istinom ključni mehanizam junakove svijesti koja prema tumačenju doktora Freuda nije ništa drugo do li robinjica davnih trauma. U pokušaju da sam sebi objasni paradoksalne putanje svog srca kao i onih njegovih bližnjih pripovjedač često tek poraženo podiže bijelu zastavicu: “Jer tko uopće nekome može prenijeti nečiji karakter? Tko uopće zna išta o tuđem srcu – ili vlastitom? Ne želim reći da čovjek ne može načiniti prosječnu procjenu budućeg ponašanja neke osobe. No nitko ne može biti siguran kako će se netko drugi u svakom slučaju ponijeti, a dok to nije moguće, karakter nikome nimalo ne koristi“.
Sasvim fini ljudi Književni ugled što ga Dobri vojnik ima u romanesknoj tradiciji dvadesetog stoljeća prije svega je rezultat ingeniozne upotrebe tehnike nepouzdanog pripovjedača. Ford je za primjenu nepouzdanog pripovijedanja našao savršenu temu, naime, s obzirom da je pripovjedač ujedno i akter emocionalnih peripetija o kojima nas obavještava, njegova je nepouzdanost rezultat nemogućnosti da sebe objektivno sagleda. Nepouzdanost pripovijedanja stoga je motivirana junakovim patološkim strahom od suočavanja s realnošću i sagledavanju svog ne odveć laskavog položaja u odnosu na ljude do kojih mu je stalo, a koji su ga odreda iznevjerili, izdali, povrijedili. U klasično modernističkoj maniri pripovijedanje ne samo da je nepouzdano, već je i asocijativno pa skačemo s epizode na epizodu bez ikakvog obaziranja na kronologiju što dodatno podcrtava dojam neposredne intimne ispovijedi.
Iako je Fordov pripovjedač Amerikanac, stil kojim iznosi priču premazan je osvježavajućim tonovima engleske suzdržanosti koji roman sigurno drže podalje od bilo kakve vrste sentimentalnosti i patetike. Sarkazam kojim pripovjedač sebe i ostalo troje protagonista apsurdnog ljubavnog kvarteta kroz čitav roman uporno naziva “finim ljudima“ prevučen je utješnom ironijom, posljednjim oružjem osjetljivih, koji se često skrivaju pod maskom rezigniranosti: “Čudno je na kakve su sve fantastične poteze sasvim fini ljudi spremni kako bi održali privid spokojne ravnodušnosti“.
U svojoj drami metaforički nazvanoj Interijer Maurice Maeterlinck još je 1894. zaključio: “Ne možeš pogledati u dušu onako kao što možeš u sobu.“ Jer u interijerima našeg srca stalno vidimo nešto čega nema, a ne vidimo ono što nam je pred nosom. Fordov Dobri vojnik varljivim svjetlom uljanice razotkriva čudesnost nijansi što se razlijevaju polutamom tog neumornog mišića.