15.9.2015.

Petra Belc  

(Ne)savršenstvo feminističke metode

Katherine Borland profesorica je na Odsjeku za komparativne studije i ravnateljica Centra za folkloristiku na Ohio State Universityju. Autorica je utjecajnog feminističkog članka That’s not what I said: Interpretative Conflict in Oral Narrative Research (1991.) u kojemu je iznijela novu perspektivu u kontekstu istraživanja usmene povijesti i otvorila važna pitanja etičke dimenzije interpretacije. Napisala je i nekoliko studija u kojima se bavi Središnjom Amerikom, te niz eseja i članaka u čijem se središtu nalaze latinoamerički plesovi, nikaragvanski festivali i mirovni pokreti.   

 

Posljednjih mjesec dana proveli ste u Hrvatskoj, gdje ste između ostaloga izlagali i na dvije konferencije — 12. kongresu SIEF-a, Utopias, Realities, Heritages. Ethnographies for the 21st century koji se krajem lipnja održao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, te na međunarodnom seminaru Feminisms in a Transnational Perspective: Disrupting Historicity koji se održao na dubrovačkom IUC-u krajem svibnja. Budući da se radi o dvije bitno različite konferencije, možete li usporediti svoja iskustva i dojmove?

Dubrovnik je bio mala intimna konferencija gdje su svi sudionici bili publika svačijem radu, dok je SIEF imao preko 900 izlagača s 20-30 istovremenih panela. Na SIEF-u sam čula neka vrlo zanimljiva, ali i neka grozna izlaganja, uglavnom od starijih kolega koji kao da su zapeli u 19. stoljeću u smislu vlastitog pristupa, tako da se radilo o šarenilu. Ono što mi se kod Dubrovnika jako svidjelo je intimnost, kao i činjenica da smo se svi uspjeli upoznati, da smo proveli neko vrijeme zajedno, i mislim da su sami radovi bili vrlo zanimljivi i poticajni. Što se mene tiče, govorila sam o čitavom rasponu feminističkih projekata, tako da sam imala osjećaj zaista jake interdisciplinarnosti, kao i međusobnog poštivanja spram tuđih disciplinarnih formacija, što je dobro jer se ljudi često znaju svrstavati u tabore s obzirom na teoriju koju koriste. U Dubrovniku nisam to osjetila. Činilo mi se da se sve sudionice zaista trude dati podršku i istovremeno pomoći u smislu korisne kritike.

 

S obzirom na opasku o neaktualnosti pristupa radu, imate li osjećaj da ljudi nakon određenog trenutka u svojoj akademskoj karijeri imaju tendenciju prestati unaprjeđivati vlastiti rad?

Mislim da je to oduvijek tako. Profesori će uglavnom biti najjači u onome što je nudio njihov diplomski program. Naravno da moramo napredovati s vremenom, a ponekad trebamo i studente koji će nam pokazivati smjer. Sredinom 2000-ih proučavala sam salsu i morala sam učiti teoriju plesa o kojoj prije nisam znala mnogo, tako da sam otkrila čitavo jedno polje plesne teorije koje je vrlo uzbudljivo i definitivno povezivo s feminizmom, prije svega jer je riječ o tijelu, a i zato što su većinu znanstvenih radova koji se bave plesom napisale žene. Sada dolazim do nečega što uglavnom zamjeram feminističkim studijima i etnografiji, a to je da se često priklanjamo muškim teoretičarima, sociolozima ili psihoanalitičarima. Neprestano se ponavljaju ista imena, kao da time želimo potvrditi vlastiti autoritet, i često se radi o bijelim europskim ili američkim muškarcima. To je nešto što trebamo promijeniti ako smo zaista ozbiljne/i u namjeri razbijanja kanona i uvođenja novih glasova i perspektiva. Ako citiram, nastojat ću citirati nekoga, vjerojatno ženu, koja se bavi onime što istražujem i ima nešto zanimljivo za reći. Mislim da je kontraproduktivno uvijek baratati istim skupom imena koja svi poznajemo.

 

Ne postoji univerzalna metoda

Na radionici koju ste nedavno održali na zagrebačkom Institutu za etnologiju i folkloristiku spomenuli ste da ćete napraviti reviziju svog članka objavljenog 1991. godine. Zašto osjećate potrebu za time? Koji će se aspekti pojaviti u novoj verziji?

Ne bih rekla da je u pitanju revizija u punom smislu te riječi. Naime, postoji pitanje feminističke metodologije (u istraživanju usmene povijesti, op.a.) koje je bilo vrlo jako 1980-ih godina i mislim da se radi o jednom od onih problemskih mjesta od kojih se čini da nismo daleko odmakli. Istraživači i istraživačice i dalje ponavljaju iste metodološke postavke, a moj argument u tom eseju bio je da ne možemo zaobići etički problem nijednom metodom. Ne možemo. Ne postoji bolja metoda. Naime, feministkinje u 1970-ima i 1980-ima bile su vrlo utopistične, prepoznale su da je objektivan stav fikcija te da se objektivnost zapravo sastoji od subjektivnosti koja je nastavljala potvrđivati mušku privilegiranost. Kako bi se to nadišlo, počele su zagovarati subjektivni pristup intervjuiranju ili radu sa istraživačkim subjektima. No tu je metodu moguće prisvojiti jednako kao i nastojanje da budemo na uljudnoj distanci i objektivni. Tako su uslijedile recipročna etnografija (reciprocal ethnography) gdje nastavljate dijalogizirati s osobom i nakon intervjua, kako biste dodatno rasvijetlili istraživačke probleme, zatim metodologija koja dekolonizira (decolonizing methodology) i koja smatra da ne treba raditi istraživanja koja ne pomažu istraživanima, što istraživača vraća na početno pitanje zašto neku temu uopće istražuje. Svi su ti pristupi u redu i donose zaista dobar i zanimljiv rad, ali svejedno ne mogu poništiti činjenicu da, kada interpretiram, zauzimam autoritet i postajem autor/ica vlastite interpretacije.

 

Dakle, u novom članku zapravo mijenjate fokus interesa?

Sumarno, ono što sam tada, kao vrlo mlada istraživačica pokušala reći je — prestanite od metode očekivati da riješi problem. Radi se o dinamici moći koja je uvijek prisutna i najbolje što možemo napraviti je da našim interpretacijama priđemo ponizno, ne pretpostavljajući da s osobom s kojom smo radili imamo sporazum. Esej iz 1991. problematizirao je interpretativni konflikt — diskrepanciju između primljene priče i njene namjere — a sada me zanimaju dimenzije intersubjektivnosti u istraživanju usmene povijesti, istraživanje izvedbenih pretpostavki intervjua. Intersubjektivnost pretpostavlja da u trenutku pričanja priče ja već utječem na način na koji je ti pričaš, tako da ti više nisi njen autor, jer način na koji mi komuniciramo/ulazimo u interakciju jedni s drugima jest uvjetovan. Mi smo društvena bića, a ne jedinke. Dio smo veće društvene strukture, i želim malo više pričati o tom prostoru značenja koji nastaje između onoga što ti kažeš dok te slušam.

 

Koje bi u tom slučaju bile karakteristike vaše feminističke metode?

To je zaista teško pitanje. Zavisi od projekta. Mislim da moj feministički stav ili feministički pristup uvijek ima veze sa slušanjem, po mogućnosti ženskog glasa. Dakle, i kada se radi o citiranju, prednost dajem teoriji drugih žena, feministkinja, čiji rad mogu inkorporirati u svoj. To ne znači da ignoriram radove muških teoretičara, ali ne želim ih stavljati u prvi plan jer želim privilegirati žensku perspektivu, djelomično stoga što sam i sama žena.

Također, shvaćam da, bez obzira na projekte na kojima radim u danom trenutku, uvijek tražim načine na koje ljudi uspijevaju premostiti prepreke koje donose različitosti, doći do (spo)razumijevanja kroz razlike koje donose rod, klasa, rasa, etnicitet ili čak dvije zavađene strane. Tražim mjesta u kojima se ljudi susreću u zajedništvu i stvaraju odnose koji nadilaze različitosti. To je namjeran odmak od onoga na što su usredotočeni mnogi etnografi i folkloristi u Americi, a to su proučavanje društvene kategorije i načini na koje se grupe unutar sebe konstituiraju. Sviđaju mi se kategorije koje su hibridne, poput stila plesača salse, koji je unatoč etničkoj obilježenosti i ukorijenjenosti u latinoameričkoj i Caribeño kulturi vrlo otvoren prostor, i čija je ideja upravo prihvaćanje svih, mladih, starih, bijelih i crnih.

Također me zanimaju rat i mir. Ratovima su, povijesno gledano, dominirali muškarci, dok su mirovnim pokretima dominirale žene, što naravno ne znači da su žene miroljubivije nego muškarci. No postoje ti povijesno konstruirani prostori, i mir je vrlo često na strani žena, stoga me i zanima.

 

Nikaragva: rascjep između žena i sandinista

Proveli ste neko vrijeme u Nikaragvi, gdje ste istraživali religijske izvedbe u gradu Masayi, koji je poznat i kao nikaragvanska narodna prijestolnica, što je rezultiralo knjigom Unmasking Class, Gender, and Sexuality in Nicaraguan Festival (2006.) Često ističete važnost grassroots pokreta, i u tom smislu zanima me koja su problematična mjesta feminističke borbe u Nikaragvi i kako ona izgleda?

Vrlo je komplicirana, i izvrstan je primjer onoga što se dešava grassroots, izvornim pokretima. Godine 1979. Nikaragva je proživjela socijalnu revoluciju i sandinisti su preuzeli vlast u državi (Frente Sandinista de Liberación Nacional, FSLN). U idućem desetljeću revolucionarna je vlada bila pro-feministički usmjerena, posebno spram prava siromašnih žena, a među članovima vlade bilo je i feminista/kinja. Donijeli su mnoštvo zakona koji su unaprijedili ženska prava i obvezali muškarce na skrb o vanbračnoj djeci, što je unaprijedilo i ekonomski status žena. Kada je 1990. revolucionarna vlada izgubila vlast i na njeno mjesto došla neoliberalna vlada, to je imalo loše posljedice za siromašno stanovništvo. Pritom, unatoč svom progresivnom feminističkom aspektu, revolucionarna je vlada bila i vrlo maskulinistička. Ortega je bio poput caudilla i na predsjedničkim ga je izborima stoga pobijedila Violeta Barrios de Chamorro, supruga ubijenog novinara iz ugledne nikaragvanske obitelji i svojevrsna “mirovna” kandidatkinja. Krajem 1990-ih Ortegu je pokćerka optužila za seksualno zlostavljanje u tinejdžerskoj dobi, što je razjedinilo njegovu obitelj i stvorilo jaz između nezavisnog nikaragvanskog feminističkog pokreta i FSLN-a, no ta je rasjeklina na neki način već bila prisutna. Zatim su žene zajedno s mnogim drugim intelektualcima iz stranke napustile FSLN te su zajedno osnovali/e Movimiento de Renovación Sandinista, no oni nemaju narodnu podršku, malobrojni su i uglavnom se sastoje od obrazovanih ljudi. Sredinom 2000-ih Ortega je ponovno došao na vlast, no da bi to postigao morao je napraviti mnogo ustupaka Crkvi. Ti su kompromisi rezultirali uvođenjem vrlo represivnih zakonskih mjera kao što je ukidanje prava na pobačaj, pri čemu se sam Ortega nakon godina partnerstva oženio (kako bi mu brak bio priznat prema pravilima Rimokatoličke Crkve, op. a.) što je očit strateški potez. Dakle, ako razgovarate s nikaragvanskim feminstkinjama, reći će da je Ortega čudovište, grozan političar s diktatorskim sklonostima koji radi isključivo za vlastitu korist. Ortega je pak s druge strane, kao dobroćudan diktator, uspio održati neke pozitivne mjere, pokrenuti socijalne programe za smanjenje siromaštva i oformiti svojevrsnu socijalnu sigurnosnu mrežu. Tamo i dalje vlada strahovito siromaštvo, ali nije toliko strašno kao u drugim zemljama Središnje Amerike gdje raste jaz između bogatih kojih je sve manje, i siromašnih koji postaju sve siromašniji. No feministkinjama je teško stati iza Ortege, i zaista je šteta da je nastao taj rascjep između feministkinja i FSLN-a, jer oni ipak rade u korist siromašnih, no ne nužno i u korist feministkinja: u korist žena kao ekonomski ugrožene skupine, ali ne i u korist žena kao žena.

 

U Nikaragvu ste također vodili i međunarodne grupe volontera, a nedavno ste na tu temu u suautorstvu objavili knjigu kritičkih osvrta International Volunteer Tourism: Critical Reflections on Good Works in Central America. Kako ste potonjem istraživanju pristupili iz feminističkog aspekta?

Istraživanje volontiranja, dobrovoljnog rada (“volunturizma“) u Središnjoj Americi nije samo po sebi feministički projekt, odnosno feministički je u smislu samorefleksije, budući da smo razgovarali s grupom „praktičara“ koji su vodili međunarodne grupe volontera u Središnju Ameriku i u zajedničkim razgovorima shvatili da je to što radimo problematično. Pokušali smo istražiti ta problematična mjesta, vidjeti što možemo učiniti po tom pitanju i kakav bismo savjet dali ljudima koji bi se nastavili baviti dobrovoljnim radom. Dakle, projekt je feministički u smislu samorefleksije, kritičkog osvrta na vlastitu praksu i iznalaženja mogućeg budućeg teorijskog modela.

 

Za koga proizvodimo znanje?

S obzirom na interese koje imate za Središnju Ameriku i vrijeme koje ste tamo proveli, postoje li još neki istaknutiji primjeri povezanosti grassroots pokreta i feminizma?

Radila sam nedavno jedno istraživanje u Hondurasu, zemlji koja je trenutno u najvećim ekonomskim poteškoćama, i mnogi vođe tamošnjih grassroots pokreta su žene s vrlo militantnom i jasnom vizijom toga što moraju postići.

Primjerice, aktivistkinja Berta Cáceres, Lenka Indijanka, vodila je pokret protiv izgradnje hidroelektrane koja je prijetila uništenjem njihovog dijela zemlje i čitavog pripadajućeg ekosustava, pri čemu Lenke od toga doista ne bi imali ništa u smislu energetske koristi. Radi se o jednom vrlo klasno, materijalistički usmjerenom argumentu, o pokretu starosjedilačke zajednice na čijem je čelu bila žena, što je izuzetno važno u smislu oblikovanja modela koji bi starosjedilačke žene mogle slijediti i koji je u svakom slučaju bolji od modela koji im mogu pružiti ja.

 

Smatrate li da klasno pitanje nije dovoljno zastupljeno u suvremenoj feminističkoj teoriji? Ono nedvojbeno utječe na poziciju žena, pogotovo u kontekstu vaših iskustava s feminističkom zajednicom u Nikaragvi.

Mislim da se radi o jednoj vrlo važnoj analitičkoj kategoriji koja prolazi nezapaženo, barem u kontekstu Sjeverne Amerike. Mi ne volimo prepoznati klasu. Također smatram da je važno prilikom rada na nekim projektima razmišljati o tome tko će imati koristi koristi od našeg teoretiziranja, imati na umu kome će ono služiti. Za koga proizvodimo znanje? Za privilegiranu elitu žena u akademskom sustavu? Ne. To nas dovodi i do pitanja želimo li da naš rad bude dio razgovora među ženama čija je klasa različita od naše i u kojem bi obliku trebao biti? Jer pisani esej objavljen u časopisu nije nešto što će doprijeti do te populacije, tako da već pri radu moramo razmišljati o proizvodima koje bismo mogli napraviti te koji bi mogli odzvoniti unutar šire skupine.

 

Kako doživljavate poziciju suvremenih feminističkih istraživača/ica, i jeste li primijetili neke razlike između feminističkih pristupa/zajednica ovdje, i u SAD-u?

Čini mi se da, otkako je feminizam integriran u akademski sustav, sveučilišta na razne načine uzimaju ljude koji feministički djeluju u svijetu i pretvaraju ih u nedjelotvorne aktere (nonactors). Mislim da je 1970-ih godina u feminizmu, u Americi barem, bilo posebno uzbudljivo što su promišljanja i teorija do kojih smo dolazili bili vrlo povezani s pokretima – ljudi su bili na ulicama i borili se za svoja prava. Čini mi se da u suvremenom akademskom svijetu feministkinje same sebe još uvijek smatraju aktivistkinjama, no ponekad nismo doista povezane s pokretima i to me zabrinjava. Feministkinje u znanstveno-obrazovnom sustavu obično su vrlo pametne žene i njihovo pisanje je ponekad ljudima teško razumljivo, što nije dobra stvar nastojimo li progurati i napraviti neke društvene promjene, jer ljudi te moraju razumjeti.

 

Srednja struja

U predavanju koje ste izložili u Dubrovniku o (brisanju) povijesti ženskih mirovnih aktivističkih pokreta, točnije radu nobelovki Jane Adams i Emily Balch Green, spomenuli ste važnost “elementarnog emocionalnog iskustva” koje nas, ako sam dobro razumjela, usmjerava ka “nečemu (trans)historijski ljudskom koje se opire racionalnoj logici”. Smatrate li da je ovakav tip (ženskog) emocionalnog iskustva važan faktor u kontekstu feminističke teorije?

Ideju zajedničkog, transhistorijskog emocionalnog iskustva zagovarala je Jane Adams (osnivačica prvog centra za useljenike i siromašno stanovništvo, Hull House, 1889. g. u Chicagu, op.a.) tako da nisam sigurna bih li zagovarala isto, već sam htjela istaknuti da je Adams prepoznala i shvatila nešto što je ponovno povezalo žene. Ona je bila u poziciji moći u odnosu na starije žene koje su dolazile u centar i postala je receptivna za njihovu istinu, te je u tom smislu radila ono što bi radili i današnji teoretičari/ke teorije stajališta (Standpoint theory) — zauzela je poziciju osobe koja je najbespomoćnija i potpuno marginalizirana. Uspijete li vidjeti stvari iz njene pozicije i artikulirati ih, moći ćete pronaći nove istine koje prethodno nisu bile artikulirane. Ne bih rekla da je čitanje kroz emocije išta snažnije od čitanja kroz intelekt. Ideja koju sam željela istaknuti, i za koju vjerujem da se Adams zalagala, jest osjetljivost (receptivity), mogućnost da suspregnemo vlastiti način gledanja i razmišljanja i slušamo drugu osobu bez prosuđivanja.

Pitanje bismo li trebali koristiti osobno emocionalno iskustvo u tekstu ponovno nas vraća na pitanje metode. Ne mislim da postoji neki specifičan način. Smatram da bismo trebali otkriti aspekte naše stvarnosti koji su bili utišani, zanemareni, trivijalizirani ili neteoretizirani, a postoji mnogo načina na koje to možemo postići, i u konačnici zavise o pojedinom projektu. Uvijek se trebamo zapitati koji su nam ciljevi? Mislim da su feministkinje neko vrijeme pokušavale pronaći savršeni način koji je suprotan maskulinom, no smatram da bismo to trebali napustiti, i samo biti dobri u radu na onome što god promiče našu agendu. bell hooks je primjer nekoga tko svoj glas i biografiju dobro koristi, i za mene je ona jedna od najinspirativnijih spisateljica, koja je ljudima ujedno pristupačna i razumljiva. Smatram to primjerom zaista sjajne teorije.

 

Kako gledate na pop-kulturnu srednjestrujašku verziju feminizma, univerzum u kojemu su Miley Cyrus i Beyoncé njegove promotorice i zagovarateljice?

Danas zaista svatko može reći da je feminist/kinja. Nedavno je objavljenja knjiga Lean In autorice Sheryl Sandberg, jedne od čelnih osoba Facebooka, čiji je argument da se žene jednostavno ne trude dovoljno. Da nisu u potpunosti predane svom poslu. Te tvrdnje zaista ne pridonose dobrobiti žene koje rade dva ili tri posla istovremeno i pokušavaju podići obitelj. Ljudi s takvim agendama tvrde da je to novi feminizam, i u SAD-u se to tijekom mog života opetovano dešava. Imam kćer od 19 godina koja trenutno studira, i mnogo je zabrinutija pitanjima ekologije nego feminizmom, no ne znam koliko je to dobro. Kad sam studirala, bila sam članica male feminističke skupine koja je organizirala demonstracije, sastanke, borila se za pravo na pobačaj i spoznavala sebe. Imam osjećaj da je i moja kćer aktivistkinja, ali ne u kontekstu ženskih prava, vjerojatno jer se već osjeća na neki način oslobođenom. S jedne strane to je možda i dobro u smislu da ne osjeća ista ograničenja ili manjak poštovanja na koji sam ja svojedobno nailazila, no to bi se moglo promijeniti u trenutku kada će se pokušati zaposliti, jer još uvijek postoje strukturalne nejednakosti u sistemu koje će joj otežati put.

 

Kakva je situacija na američkim sveučilištima u kontekstu odsjeka humanističkih znanosti?

Odsjeci humanističkih znanosti (liberal arts), dakle engleski jezik, književnost, filozofija, jezici i povijest trenutno su vrlo ugroženi, pri čemu je film pripojen većoj grupi medijskih/komunikacijskih studija. Vjerujem da je to posljedica činjenice da sveučilišta vode ljudi koji dolaze iz poslovnog svijeta ili koji su usvojili poslovnu, korporativnu ideju vođenja sveučilišta. U svakom slučaju radi se o vrlo lošim odlukama.

 

S obzirom na vrijeme koje ste ovdje proveli, kakvi su vaši dojmovi o hrvatskoj feminističkoj, akademskoj istraživačkoj zajednici koju ste imali prilike upoznati?

Zadivljena sam ženama koje sam ovdje upoznala, i naučila sam mnogo o raznim oblicima borbe za ljudska prava koja se ovdje vode. Pitanje ženskih sudova koje promiču Centar za ženske studije i Rada Borić, zatim radovi i zbornici Instituta za etnologiju i folkloristiku koji se bave tekstovima i ratnim svjedočenjima žena, zaista su važni i zadivljujući. Bilo bi sjajno kada bismo i sami imali takve akcije i inicijative u SAD-u. Mislim da je prekrasno što u jednoj tako maloj zemlji postoji takva predanost i, iako znam da se uvijek radi o jedva nužnom minimumu, ipak dovoljno sredstava da se takvi projekti realiziraju.