10.2.2005.

Azra Abadžić Navaey  

Neshvaćena duhovnost

Interes ljudi prema nekoj drugoj kulturi vrlo se često manifestira kroz pojačano zanimanje za nespecifične, rubne, moglo bi se čak reći ekstremne fenomene određene kulture. Takvo je zanimanje posve shvatljivo pod pretpostavkom da nam upravo razumijevanje neuobičajenih i upadljivih pojava u nekoj stranoj kulturi može pripomoći u njezinu dubljem razumijevanju i eventualnom premošćivanju međukulturalnih razlika. U tom se kontekstu nerijetko tumači i strasno zanimanje zapadnjaka za neke od alternativnih vidova istočnjačke duhovnosti. Interes za mistična učenja unutar islama, na zapadu poznatija kao sufizam, već se poodavno iz akademskih i znanstvenih krugova proširio i u široj javnosti. Privlačna i gotovo zavodljiva učenja o načinima postizanja duhovnoga savršenstva i konačnoj spoznaji Istine, od davnina su oko sebe okupljala mnogo gorljivih pristaša čiji broj ni danas ne jenjava. Baš suprotno: u vremenu sve nestalnijem, svjetovnijem i neizvjesnijem, mnogima je mudrost sufijskih učitelja pružila jamstvo duhovne ravnoteže (velika je pomama za ovakvim vidovima duhovnosti zamijećena upravo na američkome kontinentu). Jedan od svakako najdojmljivijih primjera višestoljetnog njegovanja i čuvanja mističke tradicije, predstavljaju mevlevijski derviši – sljedbenici već planetarno poznatog, zanesenog mističkog učitelja Dželaludina Mevlane Rumija iz 13. stoljeća.

S namjerom da se široj hrvatskoj javnosti predstavi jedan od najatraktivnijih oblika ove, sedam stoljeća stare tradicije – ekstatični vrteći ples uz zvuke tradicionalne sufijske muzike, po kojemu su njegovi izvođači i dobili ime vrtećih derviša – u Zagrebu je 16. siječnja ove godine premijerno izveden mističko-vjerski ceremonijal turskih derviša mevlevija, točnije ples poznatiji pod imenom sema.

Sufijska atrakcija na Zapadu

Glazbi pripada značajna uloga u duhovnome životu mnogih mističkih redova. Pa ipak, mevlevijski derviši su je prvi usvojili kao sastavni dio svoga ceremonijala. Duhovna je glazba imala za cilj probuditi u svjetovnosti usnulog mistika i svojim ga uzletima približiti vječnoj Istini. Ekstatični ples – sema, osobita po vrtoglavoj i neprekidnoj vrtnji s rukama odignutim prema nebu (simbolički pokret kojim derviši primaju milost od Boga), a koja zanesene mistike dovodi do stanja duhovne ekstaze, pomno je osmišljeni ritual u kojemu svaki pokret nosi svoje simboličko značenje. Vrtnjom oko svoje osi, kao elementarnim plesnim pokretom ove igre, mistik oponaša kruženje svih zvijezda, planeta i atoma oko središnje osi božanskog bića, podražavajući na taj način životvorni i stvaralački princip svih bića, koji se odvija ciklički, dakle u krugovima. Na simboličkoj razini, ovaj ples predstavlja nebeski princip stvaranja: on je prikaz onostranosti, ali i pokušaj da se objasni sam smisao stvaralačkog čina. Sljedbenicima mevlevijskoga učenja, ova nebeska igra je sredstvo kojim se ljudsko biće oslobađa vezanosti za ovozemaljsko, ujedinjuje sa stvarnim svijetom duša i tako, barem na trenutak, postiže stupanj mističnog sjedinjenja i savršenog duhovnog sklada.

Mistički obred seme zbog svoje se spektakularnosti ubrzo prometnuo u najveću sufijsku atrakciju na Zapadu. I kao što to, nažalost, biva sa složenim fenomenima poput ovoga, sema se prečesto pojednostavljeno interpretira izvan svog izvornog konteksta što i dovodi do nekih devijacija u tumačenju njezina pravog značenja. Umjesto da bude shvaćena kao krajnje sredstvo slavljenja iznimnih trenutaka bliskosti s Bogom, namijenjena tek onim najpredanijim i najodabranijim misticima trapljenicima, kao naslada nakon dugotrajnog i ozbiljnog puta duhovnog sazrijevanja, sema nerijetko postaje sama sebi svrhom. Naime, zaboravi li se sve ono što prethodi konačnom trenutku ekstaze, zanemari li se duhovna pozadina mističnoga plesa, sema se vrlo brzo može pretvoriti u puku ekshibiciju i običan ples. Lišena tako bilo kakve duhovnosti, svedena na razinu pukog znaka, ona postaje lako komercijalizirani proizvod koji se najčešće vrlo dobro prodaje zapadnome tržištu, kao prvorazredna kulturna atrakcija ili pak spektakl.

Sema kao komercijalni spektakl

Upravo ovim riječima je ples vrtećih derviša bio najavljivan i u našim medijima nekoliko tjedana ranije, a sudeći po odazivu publike koja je dupkom (!) napunila veliku dvoranu, ishod je, ako ništa, a onda barem za organizatore programa, bio pozitivan. Da ih se i ticalo nešto više osim toga kako spektakularnom najavom napuniti dvoranu, onda bi se svakako potrudili predstaviti ovaj tradicionalni mističko-vjerski ritual u nešto širem teološko-historijskom kontekstu mevlevijske derviške prakse (primjerice, u obliku potpunijih objašnjenja u pisanom i tiskanom obliku), kao i provjeriti ispravnost i ono malo navedenih podataka vezanih uz lik Mevlane, duhovnoga začetnika ovog derviškog reda, koji su se danima kao krivi navodi iritantno provlačili u medijima.

S pravom se može postaviti i pitanje smisla organiziranja ovakvih izvedbi diljem svijeta, kada one po svojoj prirodi i nisu prikazivačkog karaktera. Zbog nemogućnosti prenošenja duhovnog sadržaja mističnog iskustva pasivnim promatračima u publici – s obzirom na to da je takvo iskustvo ekstaze vrlo osobno, intimno i izvorno neprenosivo – dakle, zbog problema komuniciranja publici nečega što se po svojoj prirodi niti ne može prenijeti, ovaj osebujni i iznimno produhovljeni vjerski obred, ogoljen je na razinu znaka i potpuno mu je izbrisan bilo kakav dublji sadržaj. Činjenica da cijeli ritual nije namijenjen prikazivanju, postala je sasvim razvidna na kraju izvedbe, kada je, pomalo zbunjena publika, jakim pljeskom nastojala ispratiti izvođače koji su se, bez naklona (jer ga nisu ni očekivali), sklonili s pozornice.

Osim sjećanja na neobičnu i fascinantnu vrtnju mladih derviša, kod većine prisutnih ostat će, prije svega, ipak osjećaj dubokog nerazumijevanja i zbunjenosti pred fenomenom seme, iščupane i predstavljene izvan svoga pravoga konteksta. A takav osjećaj nerazumijevanja svakako ne može biti podlogom za razvijanje bilo kakva multikulturalnog dijaloga; dijaloga različitosti, kojega organizatori programa, sudeći po svome imenu, jasno proklamiraju kao jedan od svojih ciljeva.