Kakav bi jezik trebale izmisliti žene a da im se već i sam naziv “feminizma” ne obije o glavu kao “agresivnost i isključivost” jednorodnog jednoumlja!? I jesu li se feminističke strasti zbilja pretvorile u samo još jednu karijerističku varijaciju?
Unatoč svim naporima da oslobodilački pokreti izbjegnu neku novu vrstu novogovora ili svježeg pakiranja političke korektnosti, reformatorsko djelovanje ipak stalno zapada u kalupe poželjnih i pomodnih formulacija i referenci, odnosno prigodno sklepanog “žargona autentičnosti” (Adorno). Znamo li povijest retorike kao javne discipline, činjenica je da će se svako obraćanje većem broju slušateljica i slušatelja nužno služiti “žetonima koji pokreću mehanizam teorijskog džuboksa”, kako veli Vjeran Zuppa. I tako je bojni poklič na današnjim zastavama feminizma svakako “radništvo”, nezaposleno i ogorčeno radništvo, a ta je časna, akoprem i podosta utopijska solidarnost klasa i rodova (deklarativno slavljena i tijekom socijalizma) ispisana na istom mjestu i s istom gorljivošću gdje je još jučer za feministkinje stajala “teorija”, uzdajući se da će Feministički, Ženski ili bar Rodni studiji jedinstvenom akademskom gestom ukinuti svakodnevni pogon diskriminacija.
Jezici djelovanja, prvi dio Studiji su uspostavljeni, socijalizam je na ovim prostorima imao punih četrdeset godina na raspolaganju za svoj eksperiment iz solidarnosti, ali, da se poslužimo još jednom žargonskom, ovaj put športskom formulacijom koju je izrekao kulturolog Dean Duda na nedavnom predstavljanju knjige Uvod u feminističku književnu kritiku autorica Lade Čale Feldman i Ane Tomljenović u Knjižnici Bogdan Ogrizović, “utakmica za koju se čini da je feminizam već ima u nogama” (u, barem se čini, progresivnoj Hrvatskoj) još uvijek nije dobivena. Hodajući tek nekoliko koraka unatrag, barjaci feminizma vijorili su otkrivajući gole grudi “odjevene” natpisima o kontinuiranoj seksualnoj revoluciji (koja je i ženama i muškarcima jedino donijela opću pornografizaciju javne sfere), a još malo prije toga je feminizam, unatoč svim razlikama između radikalne i salonske opcije, zahtijevao “kraj muške dominacije i seksizma”, postigavši promjene zakona, primjerice izborivši glasačka prava za žene i relativno proširenu svijest o tome da su muškarci i žene za iste poslove već stoljećima nejednako plaćeni. Sve se to zbivalo zahvaljujući ženama koje namjerno nisu govorile službenim jezicima različitih akademsko-državnih birokracija, samim time izazivajući priličnu nelagodu institucija. Virginia Woolf hotimice je ukidala linearnost jezika, inzistirajući na vrtnji oko detalja, stanja, rastakanja kronologija, senzualne matrice opažanja. Dorothea Lange govorila je jezikom fotografije, snimivši neke od najdojmljivijih prizora američke Velike depresije. “Jedina stvar od koje sam stvarno umorna, jedino što me stvarno zamara, ima veze s odustajanjima”, izjavila je Rosa Parks, ista žena koja se odbila premjestiti u dio autobusa rezerviran “samo za obojene” i koja se u svojim uspomenama zgražala nad količinom oružja koju skupljaju njezina crna braća na sastancima usmjerenima prema ukidanju rasne segregacije, smatrajući da se glavne političke bitke trebaju dobiti političkim i zakonskim, a ne oružanim putem. Feminizam je u toj nenasilnoj metodologiji zaista i uspio. Za feminizam je jednako važna Yvonne Reiner i njezin napor da prestane slijediti logiku tehničke virtuoznosti plesa, kao i Audre Lorde, koja je svoja prva predavanja o lezbijskoj emocionalnosti i poeziji držala na Policijskoj akademiji, zapisavši da podučavanje mora nadilaziti logiku zaštićenih sveučilišnih zona.
Nula iz žetončića, rekao bi Stilinović.
Jezik djelovanja, drugi dio No tu je i podeblja fusnota: unatoč navedenim heroinama, žene i dalje nisu plaćene za najteže poslove podizanja djece, kao što ni feministkinje nisu prepoznate kao saveznice čitave one vojske potištenih blagajnica i sekretarica, točnije rečeno uslužno-servisnog sektora ženskog radništva koje najteže stradava zbog ekonomskih diskriminacija. Nominalno, prava postoje. Danas svaka žena Republike Hrvatske može glasati, ima se mogućnost školovati i svakako zna da feministička ženščad (pokušavam izmisliti ženski rod momčadi) “dribla” svoje bitke negdje u pozadini, ali već se i samog zvuka njegova imena prosječna Hrvatica boji kao što je nekoć crkveni zbor seljančica zamirao i padao u nesvjest na spomen Crnog Vraga. Što je tako strašno u ružoprstoj zori feminizma? Je li možda sporost dosezanja punog potencijala pokreta za ženska prava povezana s promašajima ili nedostatnostima feminističkih jezika? Jesmo li naučile govoriti jezike antagonizma, ali ne i jezike uvažavanja svih razlika? Kakav bi jezik trebale izmisliti žene a da im se već i sam naziv “feminizma” ne obije o glavu kao “agresivnost i isključivost” jednorodnog jednoumlja!? I jesu li se feminističke strasti, kao i mnogi drugi profesionalni aktivisti ovih ili onih usmjerenja, zbilja pretvorile u samo još jednu karijerističku varijaciju?
Jedna od najfantastičnijih i nadasve stvarnih figura američkog Pokreta za ljudska prava, Harriet Tubman, za svoj je prvi zarađeni novac sama sebi poklonila pištolj. Korisna stvar kad švercate robove iz američkog Juga prema američkom Sjeveru, a glava vam visi na svim tjeralicama, neposredno prije i tijekom mučnih godina američkog Građanskog rata. Tubman nikad nije upotrijebila svoj pištolj. Ali njegov joj je srebrnasti odsjaj (više ga puta s ponosom spominje, kao da je u pitanju mjesečina) ulijevao nadu da će u slučaju krajnje nužde progovoriti mecima, a ne samo verbalnim apelima. U stvarnosti, nekoliko njezinih biografija bilježi da je u par navrata radije bježala, negoli pucala na druga ljudska bića. Simone Weil radije je umrla od samonametnute gladi nego “progutala” istinu o tome da su i ljevica i desnica podjednako okrutne u ubijanju svojih političkih protivnika. Feministkinje nesumnjivo pod jezikom djelovanja ne podrazumijevaju oružje. I to ne zato što je oružje premilitarno. Nego zato što je preslabo. Postoji nešto mnogo učinkovitije od ratnog naoružanja. Znate kako se zove? Nekonvencionalnost.
Jezik djelovanja, treći dio Svaka učionica, od onih osnovnoškolskih do onih fakultetskih, ima svoje nekonvencionalne djevojčice i žene. Ne mislim na cure s ekscentričnim bojama kose i odjeće (premda i njima valja priznati neku mjeru performativne hrabrosti). Mislim na one koje postavljaju pitanja. Na one koje ne odustaju od postavljanja pitanja. Kako je pokazala ogromna američka studija pod vodstvom Barbare A. Kerr, glavna socijalna razlika između djevojaka i mladića zbiva se u ranoj adolescentskoj dobi, kad kultura diskretno “preporuča” djevojkama hiniti docilnost i kooperativnost budućih udavača, dok dječacima tolerira različite forme otklona od normi i intelektualnog poduzetništva, potrebne za “osvajanje tržišta”. Vratimo se osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj učionici. To je prostor u kojem današnja mladež nikada ne čuje ni jedne jedine rečenice o jeziku djelovanju Clare Zetkin. Tih žetona nema. Ne samo da unutar našeg “emancipiranog” obrazovnog sustava ništa nije javno izgovoreno o akcijama, tekstovima i govorima Clare Zetkin posvećenima solidarnosti žena i radnica, nego nema spomena o tome da je Zetkin definirala fašizam kao “golu silu nasilja koja će pogoditi svakog radnika koji odbija pristati na to da bude eksploatiran”. Zetkin je inače formalno predložila i slavljenje 8. ožujka kao međunarodnog Dana žena. Ni o tome nećemo ništa saznati u domaćim učionicama. Ali zato će se slaviti i spominjati gotovo svaki katolički blagdan dostupan na kalendaru, kao što će se svečano obilježavati i svaka instanca domovinskog ponosa.
Kako djelovati protiv zaboravljanja djelovanja?
Na nedavno održanoj tribini Osmi mart i važnost feminističke borbe za socioekenomsku jednakost danas, Jagoda Mildrag Šmid ukazala je na licemjerje aktualnog nam premijera, koji je prošle godine izjavio kako Dan žena doduše više ne slavimo na državnoj razini, ali zato “8. mart danas obilježavamo građanski decentno” (spomenutu tribinu možete pogledati i komentirati na adresi http://www.slobodnifilozofski.com/2013/03/snimka-tribine-osmi-mart-i-vaznost.html). Mildrag Šmid ispravno je upozorila publiku da je ovom izjavom “propisan” već i sam način zaboravljanja: naša nemoć, kao u i svim ranijim epohama, svakako mora biti “građanski decentna”. Tako se i građanima koji prate privredni kriminal domaćeg političkog vrha jednako preporučuje da ga prime stoički suzdržano; bez velikih gesti štrajkova i demonstracija; glave pognute nad izvršavanje svojih rutinskih radnih zadataka. Nakon ovakve političke Instrukcije (da se poslužimo nazivom Ionescove drame apsurda), na nama je, čini se, stalni zadatak protuslužbenog djelovanja i protuslužbenog govorenja. Feminizam je i dalje pokret koji klasifikacijske žetone nastoji tretirati kao plesni pod, tjeralicu ili povod protestnih akcija. Osmi mart? Ne, svakodnevno novi feministički start.