Dario Poljak  

Nesretni cušpajz glazbe i teksta

Godine 1819., kada se njegov otac zbog službe u austrijskoj vojsci morao preseliti iz Splita u Zadar, petomjesečni je Francesco Ezechiele Ermenegildo Cavaliere Suppé-Demelli (kasnije germaniziranog imena Franz von Suppé) sigurno ronio suze jer napušta Split, grad u kojem ga 194 godine nakon rođenja slave kao rođenog Splićanina i Dalmatinca (iako je već u dobi od 15 godina iz Zadra otišao u Beč), bez imalo srama tvrdeći kako je on splitski skladatelj – iako je, realno, svoju afirmaciju stekao u žanru bečke operete, za čije je stvaranje dijelom i odgovoran. Istina jest da je tijekom života navraćao u Split, Šibenik i Zadar, no besmisleno je tvrditi da on pripada hrvatskom skladateljskom krugu. Uz to, sigurno je onima koji ga uzdižu kao važnu kariku na relaciji operetni Beč – Hrvatska negdje promakla informacija o popularnosti i važnosti Ivana Zajca u Beču Suppéova doba i o njegovom sudjelovanju u stvaranju spomenutoga žanra.

Iz prašine na Peristil Suppé je napisao nekoliko opera i tridesetak opereta, od kojih se najviše spominju Bocaccio i Lijepa Galateja, no čini se kako se nijedno od spomenutih djela nije zadržalo u repertoarnom kanonu. Od svih njegovih djela ipak su najpoznatije dvije uvertire – operetama Laka konjica te Jutro, podne i večer u Beču. U Splitu se u posljednje vrijeme najviše priča o njegovoj operi Povratak mornara, koja je svjetlo dana ugledala na praizvedbi u Hamburgu 1885. Ipak, nakon praizvedbe, partitura Povratka mornara zagubila se negdje u prašnjavim arhivima hamburške Opere, da bi naposljetku taj isti arhiv stradao u požaru 1943. Tako se dugi niz godina partituru smatralo nepovratno izgubljenom, sve dok je u jednom američkom arhivu nije otkrio talijanski dirigent Adriano Martinolli D’Arcy.

Takva su otkrića s filološkog stajališta svakako hvalevrijedna, jer je pronađena još jedna kockica koja upotpunjuje mozaik o Suppéovu opusu. No, s druge, glazbeno-estetičke strane, ovakva djela baš i ne vesele, prvenstveno zato što ni po čemu nisu posebna. Jedina je njihova posebnost za (hrvatsku) glazbenu historiografiju u tome što se, eto, radnja odvija na trgu u neimenovanom gradu u Dalmaciji, vjerojatno u Hvaru (prema nekim novinskim člancima koji su se osvrnuli na praizvedbu).

Opera je žanrovski određena kao romantična,  no negdje su je u recenzijama nazvali romantično-komičnom (prema navodima ranije spomenutog dirigenta u programskoj knjižici). Dramska radnja ni po čemu nije posebna: sastoji se od ljubavnog para Nicolòa i Jele u čiji se život upliće gradonačelnik Quirino koji je zaljubljen u djevojku i koji će sve učiniti da ih razdvoji kako bi se njome mogao oženiti. Stvar na kraju spašava mornar Pietro, koji u međuvremenu shvati da je Jela njegova kći, pa se prijavljuje kao dragovoljac za rat kako se Nicolò, pozvan u regrutaciju, i Jela ne bi razdvojili.

Srednjoškolska amaterska prestava Glazba je dosadna, neinventivna i u većem dijelu opere, zapravo, vrlo trivijalna. Uvertirom drugom činu Suppé je pokušao postići neku uzvišeniju atmosferu, no već na samom početku čina glazba je ponovno skliznula u trivijalno, približavajući time operu žanru koji je ustvari tipičan za Suppéa – opereti. Tek se arije Jele donekle čine eklektičnim pokušajima oživljavanja talijanskog belkanta ranog 19. stoljeća, no nikako se ne mogu proglasiti uspjelima. Ova bi opera još i više sličila bečkoj opereti da su se organizatori odlučili da se izvede na izvornom, njemačkom, jeziku, a ne u talijanskom prepjevu. Iako se splistki HNK odvuijek vezuje uz talijanski belkanto 19. stoljeća, to ne implicira da svi u publici razumiju talijanski jezik – pogotovo ne u lošoj dikciji solista i zbora. U vrijeme suvremene tehnologije, zbilja se ne bi ništa strašno dogodilo da su negdje na Peristilu  organizatori  smjestili i prijevod.

Unatoč svemu, taj nesretni cušpajz glazbe i teksta bio bi donekle i podnošljiv da nije bilo režije Lea Katunarića. Komičnih elemenata u operi ima, ali ne onoliko koliko ih je redatelj nastojao pronaći – i pritom isforsirati svaki iole komičan moment. Režija je tako više nalikovala srednjoškolskoj amaterskoj predstavi nego ozbiljnoj produkciji jednog festivala kao što je Splitsko ljeto, koje se približava svojoj šezdsetoj obljetnici. Režija je, osim komičnosti, nastojala doslovnim prikazati svaki element, pa je tako dvije božice pravde redatelj pretvorio u poluživotinje u homoerotskom odnosu s Quirinom, a ariju o Kraljeviću Marku i orijentalizme koji su je pratili upotpunili su derviši (ako se tako uopće mogu nazvati likovi koji su se na sceni vrtjeli oko svoje osi). Forsiranju Suppéova splitskog pordijetla, o kojem je bilo govora na samom početku teksta, pridružio se i redatelj, ubacivanjem koreografskih elemenata starih splitskih plesova na plesove koje Suppé naziva dalmatinskima, a čiji su elementi protkani folklorizmima vrlo upitne provenijencije. Štoviše, bliži su bečkoj (trivijalnoj) nego dalmatinskoj tradicijskoj glazbi. Scenografija koju potpisuje redatelj, a pogotovo kostimi Najde Kromić, pritom su se dobro uklopili u koncepciju srednjoškolske amaterske produkcije.

Izmjena generacija U solističkoj postavi istaknuli su se Ljubomir Puškarić (Pietro) i standardno dobar Ozren Bilušić (Quirino, gradonačelnik). Isticali su se prije svega preciznom intonacijom, sceničnošću i sasvim jasnom dikcijom. Stjepan Franetović u ulozi Nicolòa možda je dobro i pjevao, ali ga se nije moglo čuti preko orkestra, što je njegov uobičajeni problem. Na ponekim se mjestima činilo da određene melodijske vrhunce ipak nije bio u stanju otpjevati. Najneugodnije iznenađenje bila je Gorana Biondić, koja je pjevala Jelu – možda najzahtjevniju ulogu u čitavoj operi – čiji glas nipošto nije adekvatan za ovakvu ulogu. Intonacijske nepreciznosti bile su česte, a dikcija talijanskog jezika bila je u potpunosti nerazumljiva. Dikciju i pjevanje Špire Bobana u ulozi Giorgia ne treba ni spominjati. Doimao se se više kao karikatura nego kao netko tko ozbiljno misli o onome što pjeva.

Dirigent Loris Voltolini orkestar je (s ne baš pretjerano zahtjevnim dionicama), kao i zbor, uspio održati na okupu; gudačima i pogotovo limenim puhačima potkrala se pokoja intonativno neprecizna nota, no sve je to zanemarivo u odnosu na loše svirke kakve su se znale događati tom orkestru. Osjetio se i pomak u pjevanju zbora, ali samo muzički, dok većina članova nije znala tekst ili je imala gadnih problema s dikcijom. Vidlijvo je kako je u zboru, kao i u orkestru, došlo do male izmjene generacija, što je vjerojatno jedan od faktora koji su utjecali na napredak, iako ovakav repertoar teško možemo uzeti kao reprezentativan za takve zaključke. Napretku zbora vjerojatno je kumovala i Ana Šabašov, koja se, uz zborovođu Domenika Briškog, pozabavila ženskim dijelom zbora.  Za neke konkretnije zaključke ipak bi valjalo pričekati i kraj Splitskoga ljeta, točnije izvedbe baleta s Verdijevom glazbom kao i repriznu izvedbu Nabucca kada je u pitanju orkestar, dok će za zbor najveći test ipak biti Ukleti Holandez Richarda Wagnera.

Teško je shvatiti zašto se u pozdravnom govoru spominjalo veliku, 200. obljetnicu Verdijeva rođenja, kao i čuvene peristilske izvedbe Verdijevih Nabucca i Aide, a da se onda za premijerni naslov izabere promašaj kakav je svakako bio Povratak mornara. Iako se samodopadno hvaljenje o vraćanju Nabucca na Peristil itekako obilo glavu prošlogodišnjoj upravi, s obzirom na to da je bila riječ o loše režijski i osrednje do loše glazbeno riješenoj realizaciji, šteta je što se za ovu godinu osim Nabucca ne repriziraju i neke uspjelije realizacije Verdijevih opera s Peristila, u koje se svakako ubraja Don Carlo od prije nekoliko godina. Ipak, čini se kao značajan korak naprijed obogaćivanje programa Splitskog ljeta jednom Wagnerovom operom, pa se tako ove godine ipak izvode čak tri operna naslova (od kojih su dva premijerna), uz malo bogatiji koncertni i baletni program od prošlogodišnjeg. Do 14. kolovoza valja se nadati najboljem.