Nesretni performativi i performansi suradnje

Na početku, pogledajmo kako je Mladen Lučić, inače nekadašnji voditelj Galerije SC, u intervjuu objavljenom u monografiji Galerija SC – 40 godina (2005.), završno uokvirio vlastitu retrospekciju procjenom današnjega rada spomenute galerije: “U Galeriju se zaletim povremeno. Mislim da je program prilično sterilan. Mi smo imali moving svaki dan. (…) Ne zamjeram, niti ne prozivam voditelje Galerije, izgleda da je jednostavno kriv duh vremena”. Bio ili ne bio kriv (pneumatski) duh vremena, a što je sigurno s obzirom na cjelokupnu onovremenu, ali jednako tako i trenutačnu situaciju, ili pak pojedini (konkretni) koncepti Galerije, tijekom trajanja obljetničke manifestacije Povratak u budućnost – 40 godina Galerije SC (od 21. prosinca 2005. do 31. siječnja 2006.), a koja je cizelirana na tri izložbena segmenta (Herojsko doba: 60-te i 70-te, Akcija-atrakcija, Hit parada: 80-te, 90-te, 00-te), ostvario se crossover u najboljoj maniri jednoga takvoga galerijskog programa kakav bi i inače trebao vladati u navedenim, za neke – nedovoljno iskorištenim, galerijskim prostorima (točnije, u jednoj izložbenoj prostoriji Galerije SC). Dakle, multimedijalni program najavio je i obuhvatio projekcije videoradova Ivana Ladislava Galete, Dalibora Martinisa, Tonija Meštrovića, četverolista Friščić/Krašković/Mezak/Rogić, Vlaste Žanić, video i filmskih radova Željka Kipkea, akciju Opet niz Gorkog Žuvele (riječ je o akciji bojanja betonske cijevi, izvedenoj 22. prosinca prošle godine s početkom u podne ispred ulaza Galerije SC), dva performansa – Talking head Marijana Crtalića i Poslušaj srce Siniše Labrovića, razgovor Oralne pripovijesti i lokalne povijesti te okrugli stol Povratak u budućnost – vizije za Galeriju SC. Zaustavimo se na (svega) dvama spomenutim performansima navedene svečarske manifestacije.

Nesretni performativi

Marijan Crtalić u performansu, koji je za medije najavljen kao Video glave, a u pozivnici umjetnika kao Talking head, izrežirao je situaciju u kojoj se na tv-ekranu, postavljenom na bijelom postamentu, direktno projicirala njegova slika i riječ, koji je, dakle, smješten izvan izložbenoga prostora Galerije SC (točnije, na galeriji Galerije SC), s time da se videokamerom, koja je instalirana iza/iznad tv-monitora, projicirala na umjetnikov tv-monitor slika i riječ posjetitelja, točnije, onih malobrojnih posjetitelja koji su željeli uspostaviti komunikaciju s virtualno prisutnim umjetnikom. I kao što je ekspozitivno izjavio tijekom navedene videodemonstracije: “Jako je teško; vidjet ćete koji je problem kada pričate s televizorom, bez obzira što je direktan prijenos. Trebaju se ljudi naviknuti; to je budućnost komunikacije”. Dakle, performer je doista na raznorazne načine pokušao uspostaviti komunikaciju s vizitorijem, uglavnom poznanicima, ali, nažalost, neuspješno, a što je zapravo, recimo to tako, i uspjeh cjelokupnoga performansa s obzirom na to da je Crtalić ipak kako-tako dijagnosticirao blokade koje se množe u medijskoj komunikaciji. Dakle, naš performer svojski se trudio da ispred tv-ekrana poziva i proziva pojedine poznanike, i bez obzira što nas je zamolio da stanemo otprilike dva metra ispred tv-ekrana (kako bi oko videokamere projiciralo sliku i možebitnu riječ vizitorija na njegov tv-monitor), malo ih je to i učinilo – točnije, svega dvoje, možda – troje; što iz inercije, a što zbog toga što tehnika prijenosa nije, nažalost, dobro funkcionirala. Naime, performans mogućega ostvarenja medijske komunikacije dodatno su onemogućavale i tehničke smetnje (ili rječnikom teorije informacije – buka u komunikacijskom kanalu), te je Crtalićev glas povremeno odjekivao Galerijom poput glasa Rudimira Bombardirovića Šajkovskog (pritom naglašavam – samo u smislu jačine verbalne demonstracije, a ne i po/etičkih govornih činova spomenuta Kovačićeva lika), a on sam one najodlučnije koji su se trsili da uspostave komunikaciju s performerom ponekad – ponavljam: zbog buke u priopćajnom kanalu – nije čuo. I, uglavnom, njegov poziv za komunikacijom započinjao je i završavao ilokucijama – pitanjem i molbom: “Kak’ si? Pa, daj reci nešto”, da bi na kraju u očaju izgovorio: “Ma, ništa; pošto vidim da nećete pričati sa mnom, ponašajte se kao da me nema. Ja ću čitati neke svoje stare pjesme. Je li to OK? Pa ćemo vidjeti u što će se to dalje razviti” (smijeh). Uslijedilo je zdušno ohrabrenje pljeskom većine u publici, koja je osjetila olakšanje što više neće biti maltretirana (kako se izjasnio jedan mlađi posjetitelj) pozivom na komunikaciju. I nakon toga Crtalić je pročitao jednu svoju pjesmu s početnim stihom “Ugrizem se za palac u ravnini korijena nokta…”, koja proizlazi, kako je rekao, negdje iz razdoblja od 1995. do 1998. Naravno, komunikacija, s obzirom na to da performer zbog dodatnih tehničkih smetnji nije dobro čuo onaj malobrojni vizitorij koji se osmjelio na posredovanu komunikaciju, modificirala se s njegove strane i na sprdačinu s političko-miloševićevskim krvavo-ratničkim cinizmom: “Ne čujem dobro!”. Dakle, koliko god je navedenom videodemonstracijom ostvario samo, eto, buku u komunikacijskom kanalu, Crtalić je ujedno i dijagnosticirao – po ne znam koji put u vizualnoj umjetnosti – nemogućnost apsolutne (što će reći – životne) komunikacije putem medija, kao u navedenom slučaju s tv-monitorom na bijelom postamentu. Ujedno, navedenom videodemonstracijom poentirao je sebe kao još samo jedan rad više na izložbi Hit parada: 80-te, 90-te, 00-te s obzirom na nepostojanje direktnoga kontakta s publikom.

Stetoskopska srca

I Siniša Labrović koncipirao je svoj performans Poslušaj srce kao duo-performans koji, kao i Crtalićev performans o “glavi koja govori”, zahtijeva suradnju publike, razmjenu komunikacije između publike i izvođača. Naime, duo-performans, nevidljiv publici, odvijao se iza medicinskoga paravana gdje je stetoskopom performer osluškivao otkucaje srca dobrovoljaca iz publike, a oni iz publike koji su pristali na navedenu suradnju u dijadnom performansu drugim stetoskopom slušali su otkucaje njegovoga srca.

Navedeni performans djelomice mi je prizvao u paralelizam prvi performans Sanje Iveković pod nazivom Otvorenje, što ga je izvela 1976. u Galeriji suvremene umjetnosti na njezinoj samostalnoj izložbi Dokumenti 1949.-1976. Naime, prije nego što su posjetitelji počeli ulaziti u Galeriju, umjetnica je stala kod ulaza gdje je ostala cijelo vrijeme. Na ustima je imala ljepljivu vrpcu, a stetoskop je pričvrstila ispod spužve kojom se obmotala kako bi tonska izolacija – reprodukcija otkucaja njezinoga srca bila što kvalitetnija. Ili kao što se prisjetila sama autorica u jednom intervjuu u Zarezu: “Mislim da je već taj moj frankenštajnski izgled kod posjetitelja izazvao popriličnu neugodu.”

Naslov Labrovićeva performansa Poslušaj srce vjerojatno priziva istoimenu frazu; naime, u posljednje vrijeme Siniša Labrović koncipirao je seriju performansa kao realizacije jezičnih fraza tipa “lizati pete”, “hodati bos po trnju”… Podsjećam da je u performansu Umjetnik liže pete publici, iz ciklusa Fraze, što ga je izveo na splitskoj promociji knjige Performans: od futurizma do danas RoseLee Goldberg 2. srpnja prošle godine u Galeriji Ghetto, na temu spomenute fraze umjetnik doslovno i bez sustezanja, gađenja lizao pete publici.

Glava vs. srce

Dakle, susretište navedena dva performansa – Crtalićeve videodemonstracije glave = razuma, koja je osmišljena kao medijski posredovana komunikacija između umjetnika i publike, te Labrovićeva performansa srca = osjećaja, koji je koncipiran kao razmjena između performera i publike – očituje se u tome što nastoje ostvariti apsolutnu suradnju s publikom u formi duo-performansa: Crtalić performansom Talking head pokušao je ostvariti duo-performans putem tv-monitora s mogućim gledateljem/gledateljicom iz publike, a Labrović je s pojedincima ostvario intimnu, taktilnu komunikaciju međusobnoga osluškivanja srca jednako tako posredovanim komunikacijskim kanalom (stetoskopom). I dok su Crtalićevi performativi, u značenju J. L. Austina, uglavnom podlijegali “nesreći” (infelicity), “neuspjehu”, Labrović je uspio ostvariti nešto uspjeliju komunikaciju s publikom (treba pridodati da se ipak ženski dio publike nije toliko osmjelio na međusobno osluškivanje srca stetoskopom, i to uglavnom zbog odjevnih razloga koji su zbog zimskih uvjeta zahtijevali prilično naporno razodijevanje gornjega dijela odjeće), očito iz razloga što je intimnu komunikaciju osluškivanja srca prekrivao medicinski paravan, a Crtalićev je duo-performans zahtijevao hrabar iskorak iz vizitorija pred tv-monitor na bijelom postamentu i komunikaciju s virtualno prisutnim umjetnikom. Inače, performansom Talking head Marijan Crtalić je najavljen kao performer koji se “nakon prilično duge pauze izvedbenih aktivnosti” pojavljuje kao jedan od performera u okviru projekta Povratak u budućnost – 40 godina Galerije SC.