Nestajući posrednik koji odbija nestati

Davne 1963., danas još djelatni američki kantautor Bob Dylan, napisao je pjesmu Gospodari rata (Masters of War). U njoj pjeva i ovako:

And I hope that you die And your death’ll come soon I will follow your casket In the pale afternoon And I’ll watch while you’re lowered Down to your deathbed And I’ll stand o’er your grave ’Til I’m sure that you’re dead

Tjedan dana nakon što je od srčanog udara u sheveningenskom pritvoru umro Slobodan Milošević, nitko se posebno ne raduje, nitko ne obećava da će plesati nad njegovim grobom. Ili je tu radost za sebe rezervirala samo srpska politička opozicija? A nije on prvi gospodar rata čijoj se smrti ne radujemo. Strah jednih i nada drugih da je djelo takvih kao on, koji su, bez obzira na vjeru i naciju, pomogli da u kulturi laži dođemo do mjesta na kojem danas stojimo, vječno, još su živi.

Toliko novih država, toliko obećanja sreće

Slobodan Milošević svojim je post-političkim djelovanjem naštetio živima i mrtvima – prvima je namirio loše i uzaludne živote, drugima nepotrebne i u tom smislu tragične smrti; naštetio je muškarcima, ženama i djeci – jer ono što se u nas događalo devedesetih samo u nedostatku boljeg izraza još zovemo, novim, postmodernim i sl. ratovima, a u stvari riječ je o, od modernog rata obuhvatnijem, raspadu jedne i slaganju niza drugih, navodno društvenih, a u stvari identitetskih zajednica; naštetio je nacionalno osviještenima i onima bez nacionalne svijesti – jer “njegove” vojske, kao i vojske njegovih “neprijatelja” ubijale su nediskriminativno i nacionaliste i one koji to nisu bili; naštetio je politički lijevima i desnima – po svemu sudeći likvidirao je svog nekadašnjeg političkog mentora, umirovljenog komunista Ivana Stambolića, a pokušao je likvidirati i, donedavno običnog neo, a sada i euro četnika Vuka Draškovića. Za politička uvjerenja mase anonimnih Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca itd., koji su stradali zbog njegove politike, nije se zanimao. Iza njegove politike kao najznačajnija posljedica ostajali su dakle ne samo leševi nego i živi mrtvaci, post-politički zombiji, na svim stranama, u za jedne dogovorenim, a za druge fatalno stvarnim sukobima.

Istina je, reći će mnogi, da većina ljudi u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i drugdje (mnogo manje) nije izgledala posebno utučena raspadom Jugoslavije i ratovima koje je taj raspad obećavao. Dapače, vikalo se juhu, juhu!, bacalo cvijeće na tenkove i huškalo na rat, ne samo u Beogradu. Ono što se nekada, dok se mislilo da samo odrasli muškarci ratuju, zvalo bratoubilačkim ratom, mnogima je ovdje bio i ostao rat ili ratovi za nacionalnu slobodu. Mnogo manje za realnu demokraciju, mnogo više za imaginarnu i uvijek od drugih ugroženu Domovinu, čijih je pet minuta slave navodno došlo. Domovinu u kojoj će svi biti isti, jer će sve ideološke razlike nadodrediti, a onda i obuzdati i kultivirati, svakoj političkoj stranci nadređena vrijednost: nacionalno zajedničarstvo.

Ispada da se Albanci, Slovenci, Srbi, Hrvati, Bošnjaci itd. trebaju posvađati na nož, teritorijalno razdijeliti i ograditi zidovima, a onda će, od nikoga izvana ometani, u “svojim državama” uspostaviti jednonacionalnu demokratsku idilu, nacionalni kulturni procvat i sveopći nacionalni ekonomski prosperitet. Ili ako više volite suvremeniji jezik, tzv. euroatlantskih integracija: umjesto totalitarnog režima jednoumlja i diktature, bilo je potrebno uvesti državu i društvo demokratskog pluralizma, višestranačja i slobodnog tržišta. I to ne jednu.

Problem današnjim zagovornicima neoliberalizma, kao konačno pronađene ideološke istine “nacionalne situacije”, nastaje kada ih suočite s jednostavnom činjenicom da su upravo npr. Milošević i Tuđman “uveli” višestranačje i slobodno tržište u svoje zemlje i to u grotesknim, od Zapada većim, razmjerima (stotine političkih stranaka, tržišna deregulacija veća od one u SAD-u). U toj situaciji veliki je “diktator” Milošević, uostalom kao i Tuđman, uredno dobivao izbore, koje nije ukidao, postojala je politička i medijska opozicija itd. Na prigovor da je stranački politički život pod “nacionalnim diktatorima” imao ozbiljnih demokratskih nedostataka slučaj Milošević udžbenički je primjer (taj udžbenik još se piše, npr. u Iraku itd.) kako su ti nedostaci uklonjeni još manje demokratskim metodama, NATO-ovim bombardiranjem “krivog srpskog tla” (o “natoizmu” kao opasnijem “miloševićevizmu” pisali su na vrijeme Slavoj Žižek, Tonči Kuzmanić i drugi; vidi i posebno izdanje zagrebačkog časopisa Bastard posvećeno toj temi) i jurišom na jugoslavensku skupštinu 2000., tzv. bager-revolucijom.

Fantazmatska vrijednost pravljenja nacionalnih država, tih ideoloških Domovina i stvarnih nasilnih identitetskih zajednica, danas je prenapregnuta u istovremenosti manično-depresivne sheme spektakla-debakla. Po iz vremena ispaloj fantaziji nacionalne samobitnosti još se prave “nove države”, poput Kosova i Crne Gore. Iako je svima jasno da će npr. njihova privredna struktura i prije i poslije “osamostaljenja” biti približno ista, u rukama istoga međunarodnog kapitala. No, “pravljenje nacija”, kojemu se podao toliki broj ljudi na ovim prostorima u devedesetim godinama, bilo je od početka mrtvorođena ideja, koja može proizvesti samo mrtvorođenčad. I to iz ideološki dubljih razloga. Ne zato što smo metafizički zakasnili kada je Bog dijelio nacionalne licencije (za slične teze, i u nas zastupljene, vidi npr. Helmuth Plessner Zakašnjela nacija, Zagreb 1997.), nego zato što smo nove nacije-zajednice, pseudodržave, od početka gradili na “izvornom grijehu” zajedništva u zločinu, kako povijesnom (povijesni fašizam i staljinizam), tako i novo-induciranom (groteskno ponavljanje elemenata povijesnih “totalitarizama” od kraja osamdesetih do kraja devedesetih i dalje (više o tome u Rastko Močnik Ideologija pomirbe i njena proturječja, u knjizi Teorija za politiko, Ljubljana 2003.). O tome je Milošević, barem u svojoj prvoj “jugoslavenskoj” fazi, sa svog bankarskog stajališta otvoreno govorio, tvrdeći kako nove, secesijske države neće biti sposobne za samostalan život. Zaboravio je samo vidjeti i “svoj”, jednako neodrživi slučaj. S druge strane, nositelji “hrvatske ideologije” odmah su primijetili da će rezultat činjenice što je Milošević u jednom trenutku prigrlio velikosrpsku ideologiju, biti samo to da će Srbi živjeti u tri (izgleda i četiri) “nove” države. Savršeno “zaboravivši” primijetiti da iste rezultate postiže i velikohrvatska ideologija.

Očevi, svuda očevi

O najvećem zločinu Miloševića i ostalih krivaca za raspad Jugoslavije i ratove koji su mu slijedili – o zločinu ubijanja bilo kakve novovjeko-racionalno shvatljive politike – u onome što je nekada bila jugoslavenska politička država i civilno društvo, a danas je samo “prostor” zapadnog Balkana, još nezavršene euroatlantske integracije, prostor čiji dijelovi se, podosta bezrazložno, još zovu nacionalnim državama – te o prevođenju većine stanovništva u antipolitičku smjesu ljudskih i materijalnih resursa za neoliberalnu globalizaciju – o tome u poplavi nekroloških komentara ovih dana nećete mnogo pročitati.

Umjesto toga, preplavio nas je isključivi viktimološki pristup, po kojemu bi ispalo da su postjugoslavenski narodi, od kada su se odrekli relevantne političke subjektivnosti, poput svojih novih uzora američkih građana, postali pravi pravni fetišisti, koji sav svoj politički ulog stavljaju na kartu sudovanja. Pa svu političku problematiku “prevode” i reduciraju na pseudojurističku. Zato ćemo bezbroj puta slušati kako je Milošević izbjegao biti osuđen za zločin genocida, ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, što iritira njegove neposredne žrtve. No, nikoga neće iritirati što na osvetu, kao očito glavni element postsocijalističkog kažnjavanja (o preodgoju nitko ne govori), uz neposredne žrtve pozivaju i mnogi neosuđeni vinovnici za rat, dobro umiješani u “svoju” žrtvoslovnu masu. Tako se sudionici npr. po posljedicama krvavih srpsko-hrvatskih ratnih pregovora u hrvatskim medijima transformiraju u promatrače i komentatore u vlastitoj, sigurno i kaznenoj stvari. Od njih slušamo da je Milošević bio ugodan sugovornik.

Izloženi smo medijima koji, ma koliko regionalno i globalno umreženi bili, misaono ne izlaze iz svoje “nacionalne situacije”. I dalje slušamo i čitamo “srpsku”, “hrvatsku” itd. istinu o Miloševiću. Ne, na kraju, i onu medijski najutjecajniju, “anglo-američku”, kao još jedan partikularizam koji se prodaje za univerzalnu istinu, a čija je moć oblikovanja “naše” nekada domaće javnosti, već sada nemjerljiva.

Da hrvatski pisani i elektronički pseudotabloidi nazivaju Miloševića, a u povodu njegove sheveningenske smrti, balkanskim krvnikom, balkanskim koljačem itd., inventivnost je indolentno prepisana iz medija na engleskom jeziku. Naravno, prepisivanje u hrvatskom mainstreamu staje kada ti isti svjetski medijski uzori govore o Tuđmanu, kao krvnikovom najboljem šegrtu. Milošević je umro, a da to nikakva traga izvorno-hrvatskog proizvoda mržnje, nikakva narodnog genija koji uživa u smrti svoga neprijatelja od navodno stoljeća sedmog, pa to onda i medijski artikulira, nije izazvalo. Je li to dokaz odrastanja i demokratske zrelosti današnjeg hrvatskog društva? Izvire li iz zajedničke osmrtnice za Miloševića u beogradskim novinama, na kojoj je potpisano 30 pritvorenika Haškog suda, među njima i Mladen Naletelić-Tuta i Ante Gotovina, da je tamo okupljena “nacionalistička internacionala” izvela neku pouku iz svojih nedjela? Je li već na djelu slavna istina i pomirenje, nakon mučnog suočenja s prošlošću, s kojom da su se haški zatočenici suočili?

Nikako. Riječ je o nečemu posve drugom, ali zato nipošto i misaono teško dokučivom: radi se ne samo o partnerstvu u zločinu dviju i više zavađenih strana nego i o izvorno “srpskoj” inspiraciji nastanka novokomponirane hrvatske države. Tzv. državotvorni Hrvati, ne samo oni u Haagu, ne mogu mrziti Miloševića jer bez procesa ne samo “kosovizacije”, nego i “srbizacije” kasne Jugoslavije, nikakvih novih nacionalnih država na ovome prostoru vjerojatno ne bi bilo. Samostalna Hrvatska i Slovenija (ostali mnogo manje) nastale su kao nusprodukt zavođenja u “srpsku” želju da se odbace sve veći dijelovi, sve manje Jugoslavije, buduće velike Srbije, ne bi li posljednja, pod svaku cijenu, na kraju ipak bila ostvarena. U tome smislu Milošević je, kada je nakon jugoslavenske faze, pristao igrati (od nacionalističke SANU-referendumske inteligencije dobio je placet za glavnu ulogu) “srpskog spasitelja”, time postao i pravi (ili samo “biološki”) otac i najnovije hrvatske države-nacije. Bez želje za velikom-malom Srbijom, ne bi se reartikulirala niti želja za velikom-malom Hrvatskom.

O Tuđmanu, ali i Miloševiću u “nacionalističkoj” fazi, kao permisivnim majkama, koje dopuštaju sve nepodopštine “svojoj” nestašnoj djeci, koju, za razliku od Tita, pravog oca koji je to svim “svojim” narodima činio, nagonski ne obuzdavaju, govorio je svojedobno Boris Buden (razgovor s njime za slovenski dnevnik Delo: Hrvaška ni niti suverena niti ni država, sada i u knjizi Kaptolski kolodvor, Beograd 2002.). Usput, ako postoji neka razlika ne samo u ideologiji nego i u zločinačkoj namjeri Miloševića i Tuđmana (osim kvantiteta zločina), onda je to u činjenici što je Tuđman ipak malo više gledao čuvati živote “svojih” isto-etničkih pripadnika, dok je Milošević davao ubiti i “svoje” i “tuđe” kada su mu smetali (o katastrofalnim ratnim “strategijama” svih gospodara rata, zbog kojih se na svim stranama ginulo, bez mnogo stvarnih bitaka, nećemo ni govoriti).

Zanimljivije je nešto drugo. Sjetimo li se svojedobnih domaćih političkih analiza po kojima je Milošević bio prvi socijalistički političar u Jugoslaviji koji je shvatio da je Tito umro i simbolički, a ne samo realno, te da je sada moguće prisvojiti njegovo upražnjeno mjesto, možemo govoriti i o Miloševiću kao svojevrsnom “prelaznom”, proto postsocijalističkom arhetipskom subjekt-objektu svih naših tranzicija. Svim na požarevačkom pokopu okupljenim socijalistima i komunistima – od Zjuganova naniže – usprkos, Milošević nije bio posljednji komunist ovih prostora. Još manje je bio zadnji zagovornik autentičnog otpora neoliberalnoj globalizaciji ili barem zagovornik “narodne autentičnosti”, kako ga uporno promovira, također u Požarevcu prisutni književnik Peter Handke.

Ne, on je pravi i cinični otac naše (zasad u lošoj beskonačnosti zaglavljene) postjugoslavenske tranzicije, onaj tko nas prevodi iz socijalističkog emancipatornog jugoslavenskog projekta u rubno-kapitalistički, reakcionarni i kontrarevolucionarni, nacionalno-državni i regionalni tranzicijski projekt, mnogo više od u usporedbi s njime dirljivo iskrenog konvertita komunista/nacionalista Tuđmana. Drugim riječima: svi smo mi današnji (uključujući i pokojnog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji svoju fascinaciju Miloševićem nije niti skrivao) jednim dijelom proizašli iz Miloševićeve kabanice. Pitanje je samo: koja je bila njegova prava kabanica i koliko ih je on uistinu imao, pa možda i još, i mrtav, ima? Postoji li uopće ona? I kako smo mi sve to shvatili i preradili?

Nestajući posrednik

Još jednom: ako je Milošević i bio, a možda i jest, zadnji svjetski relevantan politički subjekt s ovih prostora, on sigurno nije bio zadnji komunist. A baš tako ga je u svome, spram domaćina CNN-a kritičnom, a spram svoje (post-hladnoratovske) posredničke uloge apologetskom, televizijskom nastupu ocrtao bivši američki državni tajnik Richard Holbrooke. Pošto se, ne sasvim bezrazložno, pohvalio svojim uspjesima u zaustavljanju rata na prostoru bivše Jugoslavije, usporedio je Miloševića sa drugim totalitarističkim diktatorima i to kako slijedi: Hitler, Staljin, Mao, Pol Pot. Tri jedan za komuniste. Malo morgen. No, čemu se čuditi jednom američkom funkcionaru koji koristi svaku priliku da napadne navodno mrtvi socijalizam, kada je sama anti-miloševićevska koalicija u Srbiji, od demonstracija 1996., do njegova svrgavanja 2000., njegovom režimu sasvim promašeno uzvikivala “bando crvena”.

Milošević nije bio nacionalist, ali je tolerirao nacionalizam, a ovaj je (jedno vrijeme) tolerirao njega. Ali, isto tako, Milošević nije bio niti komunist. On je bio komunistički aparatčik u dekadentna vremena kada su se komunisti rješavali i zadnjih primjesa svoje socijalističke ideologije, kada su bili “rotkvice”, izvana crveni, iznutra bijeli. Uostalom, zanimalo ga je bankarstvo, a ne kritika političke ekonomije. Milošević nije bio niti liberal, iako njegov odnos spram liberalizma ne bi bilo zgorega preispitati, jer on nije bio jednoznačno negativan.

Očito je mnogo lakše navesti što Milošević politički nije bio, nego što jest. To cinično stanje u kojemu postpolitička kasta, čiji je Milošević brutalno najuspješniji predstavnik, politički vlada naoko bez ikakve suvisle ideologije i politike, stanje je iz kojega mi još nismo izašli. A ništa ne govori niti da ćemo to učiniti u budućnosti. Ako je u devedesetima, kao i danas, nacionalizam bio vladajuća ideologija namijenjena masama, a neoliberalizam ideologija vladajućih, koji se žele uključiti u globalne kapitalističke tokove, nije jasno je li i to Miloševiću išta značilo?

Zato je Milošević prije negoli posljednji komunist bio prvi pravi balkanski postmoderni političar novog kova. Uz svu opasnost pojednostavljivanja pomoću analogije, nije li on bio neki naš “mali” Bush, prije “velikog” Busha? Onaj koji je na razini post-Jugoslavije i postsocijalističke tranzicije shvatio da staromodna određenja suvereniteta, legalnosti, vladavine prava itd. više ne vrijede? Da se sada može igrati pravilima permanentnog izvanrednog stanja? U toj igri on je “dobivao”, sve dok nije naišao na veće, a jednako cinične, igrače od sebe, sve dok nije dobio po prstima od onih koji uvode globalno “izvanredno stanje” – SAD-a, NATO-a i njihovih saveznika. Rekosmo da dok smo vjerovali kako iznad “miloševićevizma” postoji tzv. međunarodna zajednica, rezolucije UN-a itd., svjetlo na kraju tunela se ipak naziralo. No, kada je postalo očito da će postpolitičko Miloševićevo nasilje pobijediti isto, ali jače post-političko NATO-ovo nasilje, više niti ne tražimo izlaz iz tunela. Valjda se bojimo da bi nas ono što bismo ugledali vani moglo ubiti?

Ako je Milošević bio lokalni, postjugoslavenski nestajući posrednik, koji nas je iz jedne solidne političke zajednice preveo u postpolitičku globalnu beznačajnost, pritom i sam nestavši, onda je on samo preduhitrio i na relativno malom prostoru radikalizirao gestu najvećih svjetskih moćnika današnjice, koji nas sve zajedno, i “svoje” i “njihove”, danas vode u istom auto-destruktivnom i samo-nestajućem smjeru. Što ne znači da su zbog noći u njoj sve krave jednako crne. Isti onaj Bob Dylan, koji je u vrijeme Vijetnamskog rata šezdesetih pjevao protestne i antiratne pjesme, u vrijeme novih ratova devedesetih ispjevao je drugu pjesmu. Ona se zove Stvari su se promijenile (Things have change), a njen refren glasi:

People are crazy and times are strange I’m locked in tight, I’m out of range I used to care, but things have changed

Uz enigmu Miloševićeve smrti, čiji uzrok će još dugo razjarivati maštu mnogih, ostala je jedna veća enigma: u što vjeruju oni koji više ni u šta (politički) ne vjeruju, a takvih je sve više? I ona najveća: zašto tolikim ljudima trebaju takvi postpolitički vođe? Što je alternativa bavljenju samo osobnom psihopatologijom?