7.10.2004.

Rade Jarak  

Nestanak Igora R.

Ni uzdah ni šum nije dopirao do njegovih ušiju, i čak je nastupio trenutak kad se Pilatu učinilo da je sve unaokolo iščezlo. – M.B.

Nakon što je četiri mjeseca pisao, brisao, jednom riječju peglao deset kartica svoje kratke priče, tek djelomice afirmirani hrvatski pisac Igor R. dogovorio je sastanak jednog ponedjeljka u dva sata poslijepodne s Markom Buharićem, urednikom emisije Recentna proza na Radiju 7.

Radio 7 nalazi se u istoj zgradi kao i za vrijeme socijalizma. To je lijepa građanska petokatnica iz tridesetih godina, u mirnoj ulici u blizini prekrasnog parka. Odmah asocira na miran i povučen obiteljski život na visokoj nozi i ničim, baš ničim, ne odiše na učmalost i birokraciju.

Igor R. je, dakle, u ponedjeljak u dva sata ušao u zgradu i javio se na porti. Ovu činjenicu može posvjedočiti portir Mitar Šolaja. Uputio ga je na drugi kat i vidio kako se penje stepenicama. Dalje se o njemu ništa ne zna. Igor R. je nestao u zgradi Radija 7 u ponedjeljak, 20. svibnja 2003., u dva sata i pet minuta poslijepodne. Nestao je negdje između porte i drugog kata na kojemu se nalazi redakcija proze. Pouzd?no se zna, a to će u svako doba potvrditi urednik Buharić koji ga je revno čekao, da u redakciju nije nikada stigao.

Što je poduzela policija? Stari i iskusni inspektor Huso Haraminčić samo je klimnuo svojom poprilično širokom glavom tvrdeći kako su stvari pod kontrolom i kako misterij nestalog pisca samo što nije riješen. Čudno, ali on je istragu usmjerio što dalje od Radija 7, tajanstveno se smiješeći uvjeren u samo policiji poznate razloge. Zašto je tome tako, ja u to ne mogu proniknuti.

Budući da je Igor R. bio moj dobar prijatelj (a s obzirom na upotrebu perfekta “bio”, iskreno se nadam da je još živ) i budući da mi je povjerio da ima priču od koje će zaraditi solidan honorar (o?o šesto kuna), osjećao sam da mi je dužnost provjeriti stvar. Osim toga, Igor R. je na neki način moj idol i uzor. E, sad sam nesvjesno odao tajnu: i ja želim postati pisac. Napisao sam jednu priču. Nadam se da ću je jednog dana poslati na Radio 7 i, ako im se svidi, možda bude objavljena. Možda dobijem honorar od šesto kuna, doduše uz šest mjeseci zakašnjenja, minus porez, ali kad se uzme u obzir da sam podstanar i da mjesečno plaćam stanarinu tisuću kuna, pa još režije oko tisuću kuna, onda je sasvim jasno koliko bi mi zna?ila isplata ovog honorara. Dakle, i zbog mojih spisateljskih ambicija bio sam dužan prema Igoru R. malo pronjuškati okolo.

Kako policija ni deset dana kasnije nije imala nikakve rezultate, krenuo sam u malu istragu. Uzeo sam onu svoju kupusaru od priče i pod izgovorom da je želim ponuditi uredniku “Recentne proze” otišao na Radio 7. Pokušao sam očajnički potez, napraviti isto što i Igor R., pa se možda i meni dogodi ista ili slična stvar.

Portir Šolaja, naravno, ništa nije znao. Na moj upit odgovorio je da se sjeća Igora R., tog kobnog dana izgledao mu je malo rastreseno, ali sasvim u okvirima normalnog. Portir, pretpostavljam, viđa službenike Radija 7 i njihove goste u mnogo gorem stanju kad se vraćaju s pića u obližnjem kafiću. Uputio ga je na drugi kat i više ga nikad nije vidio.

Na prvom katu nije bilo ničega i tu nisam mogao ući. Nisam imao n?kakav izgovor. Samo kancelarije i kancelarije u beskrajno dugom hodniku.

Ali zato je odmorište između prvog i drugog kata nudilo iznenađenje. Naime, na odmorištu je mali birc.

Nema više od tri kvadratna metra, zapravo to je više poput rupe, ili niše u zidu. Na kraju niše nalazi se mala poprečna daska pretvorena u pult, ili šank. Iza pulta je sredovječna debela šankerica, obučena kao sobarica iz razdoblja između dva rata.

Mjesto mi se odmah učinilo sumnjivo, kao stvoreno da netko u njemu iščezne, ispari kao vodena para, a kako sam u džepu imao neku kintu, odmah sam naručio lozu. Natočila je iz neke sumnj?ve boce i gurnula je preko daske.

– Prije nekoliko dana ovuda je prošao jedan moj kolega pisac. Možda ste ga vidjeli? – rekoh.

Bila je i dalje nezainteresirana pa sam dodao: Jedan vrlo zgodan tip, duge kose i brade. Pravi umjetnik… – nisam se mogao sjetiti ničega boljeg.

– Ah sad se sjećam – reče krčmarica – Bio je malo uplašen i popio je jednu lozu, isto kao ti, za hrabrost. Rekao mi je da ide kod urednika i da mu taj honorar puno znači. Mislim šesto kuna, ili sedamsto, čovječe… to je dobra lova.

Potom je okrenula glavu i stala čitati novine. Shvatio sam da mi više ništa neće reći.

Krenuo sam dalje stubama i bio sam zadovoljan. Doznao sam bar nešto, Igor R. je stigao na odmorište između prvog i drugog kata živ i zdrav.

Nije bilo druge nego otići do uredništva Recentne proze. Bila su to druga vrata slijeva. Pokucao sam i ušao. Pobojao sam se da možda unutra neće biti nikoga, ili samo sekretarica, jer se za bilo kakav sastanak treba prethodno najaviti i čekati tjednima – takva je praksa zbog velike gužve.

Za divno čudo, urednik je bio unutra.

Sjedio je za radnim stolom zatrpanim spisima. Nizak čovjek s naočalama s velikom dioptrijom. Očito je imao mnogo posla.

– Dobar dan – rekao sam. – Ispričajte me što upadam ovako nenajavljen, ali ja sam znanac Igora R. Došao sam vas upitati znate li što o njegovom nestanku, a ujedno vam ponuditi i svoju priču za objavljivanje. Naravno, ako vam se svidi.

Čuvši ime nestale osobe, urednik podigne pogled.

– O da – reče. – Ali nikad nisam vidio njegovu priču. Ni njega ni nju, shvaćaš li? Čekao sam puni sat vremena, ali nije se pojavio.

– Shvaćam. Možete li onda bar pogledati moju priču, ako smo već njega i njegovu izgubili?

– Može, može. Kažeš da si njegov poznanik, drug… jako sam ga cijenio, znaš… – reče i uzme moj raskupusani zamotuljak.

– I kad ću čuti vaš odgovor, može li za deset dana? – rekoh u napadu treme, vidjevši kako moj rukopis nestaje u njegovim rukama spreman da klizne u ladicu.

– Pričekaj malo – reče – odmah ću ti reći vrijedi li ili ne.

Napregnuto je čitao, a jedna duboka misaona bora pojavila se na njegovu čelu. Čekao sam punih pet minuta. Kad je pročitao rukopis položio ga je na stol. Eh, da sam ga bar pročitao još jednom, otklonio pokoju pogrešku. Svečano sam obećao sebi, odsad ću barem dvaput proći rukopise prije nego što ih ponudim na čitanje.

– Vidiš mladiću – reče urednik Buharić. Zatim zastane u pola riječi i zagleda se kroz prozor u zelene krošnje. Upravo tad, svježi dašak vjetra uđe u prostoriju, poigra se s papirima na stolu, i odvuče Buharićeve misli u nepoznatom pravcu.

– Znaš li – uskoro dometne – da je naša udruga pisaca poslala Doskorodžića na ljetovanje u Barcelonu i to na trideset dana, a jedan je Gondžiu, jedan čuveni Gondžiu, poslan samo na sedam dana u Makarsku. Pa gdje je tu pravda? – reče i lupne otvorenim dlanom po stolu. Nisam znao kako na to reagirati, očekivao sam njegov sud o mojoj priči, a on je raspredao o drugim stvarima. Čuo sam za neko novo udruženje pisaca, ali sam mislio da je to nevažna, sporedna organizacija. Nejasno sam znao da samo deset ili petnaest prvih ide na ljetovanje o trošku društva, prvih pet u inozemstvo, a ostali u domaća odmarališta. Igor R. bio je negdje tek trideseti ili četrdeseti na listi, i to sam znao, pa nije imao ni najmanje šanse da otiđe negdje na odmor o trošku društva. Dakle, stvar je za ovaj slučaj sasvim nevažna. Igor R. nije naglo otprašio na ljetova?je.

– Znaš li ti – nastavi sve razdraženije Buharić – da se u našim najtiražnijim novinama lani pojavio naslov: Prvi roman našeg najboljeg pisca? Naravno, riječ je o Gotlibi. Jesi li ikad čuo za sličnu besmislicu? Kako netko može biti najbolji pisac, a napisao je tek prvi roman? Jesi li svjestan te gluposti?

Pomislio sam da je čovjek možda prethodno napisao knjigu kratkih priča, ili možda knjigu aforizama, sažetih misli ili nešto slično. Ali nisam se usudio proturječiti, jer bio je vrlo ljut i mogao mi je popljuvati priču.

– To se može dogoditi samo kod nas i nigdje više, shvaćaš? – reče. – U stvari, može se dogoditi samo na još jednom mjestu.

Tu malo zastane, a onda doda: Jesi li čitao Bulgakova?

Bulgakova? Kako sad priznati da nisam čitao Bulgakova? Promucao sam nešto nerazumljivo, a on je samo odmahnuo rukom.

Nemam pojma kakve veze sve ovo ima s mojom pričom, kakve sve to veze ima s nestankom Igora R.? On je bio kilometrima daleko od novinskih natpisa i intervjua. U novinama su se uglavnom izmjenjivala tri, četiri pisca, a oni su bili i zaposlenici tih istih novina. Davali su intervjue naizmjenično: Gotliba – Gondžiu – Doskorodžić – Kiso – Skitarelić – pa opet ispočetka: Gotliba – Gondžiu – Doskorodžić… Ponašali su se kao da samo oni postoje na svijetu. Za nas ostale imali su status bogova. Naivno sam mislio da to za pisanje nije važno. Ali što odgovoriti ovom fanatiku? On uopće nije komentirao moj tekst. A tih šesto kuna moglo je promijeniti moj život. Mogao sam postati profesionalni pisac. Mogao sam, primjerice, platiti vodu i struju i još bi mi ostalo.

Potom je samo nakratko svrnuo pogled na moj tekst, kao da želi nešto reći o njemu, pa nastavio: A tu je i ova skupina, kako se ?no zove, Kakaki – Književnički kurs adhetivne književnosti. Tko su njegovi članovi: Gotliba, Gondžiu, Doskorodžić, Kiso, Skitarelić i Brambešić. Ta skupina dragi moj žari i pali...

Ah, Kakaki – sad ga pratim. Živnuo sam na spomen te kratice. Da mi se tamo ubaciti. Da upadnem u to društvo, gdje bi mi bio kraj. Da Gotliba napiše prikaz o mojoj objavljenoj priči, pa Gondžiu, pa Doskorodžić… svi bi to drugi kritičari poslije ponovili kao papagaji. Na trenutak sam snivao na javi, vidio sebe ovjenčana lovorom, a onda sam se vratio u stvarnost i vidio samo zapjenjenog Buharića. Trebalo se prvo riješiti Buharića.

– Pa dobro što mislite o mome tekstu?

– O kojem tekstu? – upita me Buharić.

Nije imalo smisla više navaljivati. Zgrabio sam rukopis, to mi je bio jedini primjerak, i pobjegao iz kancelarije. Vikao je za mnom, izgleda da se opasno razjario: I još si došao ov?mo, mene gnjaviti! Mene si našao!

Bježao sam prema hodniku.

– Ako te zanima sudbina Igora R., otiđi kod direktora, kod diše na vrh – zaurlao je.

– Inače priča ti je loša, puna je aorista, a ima čak i jedna metafora, to kod Muhića i Doskorodžića neće proći… – urlao je.

– Pojma nemaš, ostavi se pisanja – urlao je Buharić. – Ni Bulgakova nisi čitao. Ni B – U – L – G – A – K – O – V –A…

Bježao sam od luđaka, mahnito uz stepenice. Sekretarice su izlazile iz kancelarija i gledale tko to podiže buku. Jedan list iz rukopisa mi je ispao, ali pusti ga, napisat ću ga ponovo, ako se živ izvučem iz ovog sranja. Iza mene se čuo lom stakla i urlanje poludjelog Buharića.

Došao sam do vrha, do direktorove kancelarije. Plaho sam pokucao i odmah ušao unutra, jer sam se nadao da ću tako isključiti onu graju koja se dizala na nižim katovima.

I zbilja, direktorova je kancelarija tiha i vrlo uredna. Blaženi povjetarac i ptičji pjev ulazi u sobu kroz široke prozore. Uopće se ne čuje buka grada, nego vlada pravi buržujski mir i spokoj. Prizor koji sam unutra zatekao sasvim me zapanjio.

Direktor Reglović stajao je pored kožne fotelje gol do pojasa i ujarmljen u konjsku opremu, s?uzdom u žvalama i malim jahaćim sedlom na leđima. Sedlo je pridržavao kožni remen koji se usijecao u izbočenu kalotu njegova trbuha.

Susreo sam se s njegovim začuđenim pogledom.

– A tko ste sad vi? – upita s naporom. Smetala mu je uzda.

– Ja sam pisac početnik – rekoh. – Zapravo tražim svog nestalog znanca, pisca Igora R. koji je nestao u ovoj zgradi prije desetak dana.

– Čuo sam za taj slučaj – reče direktor Radija 7, Reglović – i rado bih vam pomogao da se ne pripremam za ovogodišnju utrku na hipodromu. Ja sam jedan od glavnih favorita.

Pritom je lagano zanjištao.

Bio sam potpuno sluđen pojavom direktora uživljenog u ulogu trkaćeg konja, ali sam još krajem uha čuo graju na donjim katovima, kako se stišava doduše.

Direktor Reglović spusti se na sve četiri i opali kas po podu kancelarije. Zatim zadihano reče: Kas je dobar, vrlo dobar. Ali trebat ću otići na hipodrom trenirati galop. Što kažete?

Nisam uspio ništa odgovoriti. Ostao sam zabezeknut ovom nevjerojatnom situacijom. Zapravo pokušavao sam udahnuti zrak, pokušavao sam disati, dok je on kasao oko mene na sve četiri.

– Konj još nije dobro pripremljen – začuh iznenada jedan glas iz kuta prostorije. Polako sam se okrenuo, spreman na neko novo iznenađenje kojima obiluje ova zgrada. Ugledao sam damu u kožnim čizmama i čipkastom donjem rublju, s crnom perikom i kožnim bičem preko ramena. Bore na obrazima odavale su njezine godine, ali ipak bilo je u njoj nešto privlačno.

– Pa, ovaj, ja… – rekao sam. – Možda da još malo trenira? Neka uradi još par krugova?

Nasmijala mi se prepredenim osmijehom znalca i pucnula bičem. Konj je potrčao brže. Potom je istupila prema sredini sobe s nogom u kožnoj čizmi, opet lupnula bičem, i rekla: Treba još trenirati, još puno raditi.

Glas joj je bio dubok i hrapav. Polako sam se išunjao prema izlazu, shvaćajući da su u ovoj sobi još veći luđaci nego na donjim katovima.

– Sad ipak odlazim – rekoh. – Doviđenja i vidimo se…

Lupnula je bičem o čizmu. – Plas! – rekla je, a konj je dotrčao.

– A vi pišete, je li? – upita zadihani konj.

– Da… ovaj, ustvari… – izgovorio sam već na samom izlazu.

– Samo tako nastavite, imam osjećaj da ćete uspjeti – reče konj, a uzda mu je razvaljivala žvale.

Još sam ga stigao vidjeti kako pokorno gleda u ženu s bičem, očekujući novu zapovijed. Trenutak i već je zaboravio na mene.

Oprezno sam zatvorio vrata i počeo se šuljati natrag. Moram se provući pored Buharićeve kancelarije. U tom trenutku začula se urlajuća sirena hitne pomoći. Nagnuo sam se kroz prozor na hodniku i ugledao čudnu scenu na ulici. Buharić se koprcao u čvrstom zagrljaju dvojice bolničara. Utrpali su ga u kola i otišli. Sirena se još dugo čula. Tako je, dakle, završio poludjeli urednik. Na katu ispod vladao je potpuni mir.

Na međukatu jedno je veselo društvo napustilo birc. Šankerica mi namigne perući čaše. Mahnuo sam joj i pošao dolje prema izlazu. Još sam pod miškom stezao svoj rukopis. Nedostajala mu je jedna stranica i bio je vlažan od znoja ispod pazuha. Odlučio sam ga baciti u prvu kantu za smeće.

Na izlazu sam pozdravio portira i krenuo mirnom i tihom ulicom. Ulica se ubrzo pretvorila u prolaz koji je izlazio na bučnu i prometnu Ilicu. U prolazu kolporter je prodavao novine. Pogledao sam naslovnicu i vidio udarnu vijest, tiskanu slovima visokim pet centimetara: “Nestao pisac Igor R.” Obradovao sam se, ako ništa drugo bar je uspio doći u novine. Možda je sve ovo samo njegov reklamni trik.