Nestanak političkog i etičkog u kulturi

Pod nazivom Mnogostruke moderne: Od antropologije do pornografije skriva se knjižni prvijenac Tončija Valentića – filozofa, sociologa, teoretičara, filmskog kritičara... Valentić je suradnik u Multimedijalnom institutu u Zagrebu, popularnoj MaMi. Taj “neinstitucionalni institut”, pomalo već postaje institucijom alternativne teorijske scene.

Teorijska je kompetencija autora mnogostruka. Akribijska osviještenost polivalentna. Pluridisciplinarnost neupitna... Ali i postmoderni metodološki anything goes lako iščitljiv!

Između filozofije i teorije... između sociologije i medijske teorije... između akribijskih uvida i historiografije, knjiga je s jedne strane omeđena antropologijom, a s druge pornografijom! Upravo “pornografskim” ogoljavanjem autorove znanstvene metode razmotrit ćemo sav instrumentarij kojime autor raspolaže! Naime, testirat ćemo njegovu primjenu nagoviještene teorijske kompetencije!

Moderna kao bojno polje

Naziv knjizi daje njezin prvi esej Modernizam na kušnji: mnogostruke moderne i novi svjetski poredak. U njemu Valentić uvodi ključni pojam svoje analize – Modernu. Prema objašnjenju na ovitku, “Moderna je naziv za kulturne, političke i društvene procese koji su počeli u 16. stoljeću i traju do današnjeg dana, a temelje se na zapadnjačkom shvaćanju ideje razvoja kao dominantne paradigme sociokulturne promjene i ljudskoga napretka”. Shmuel Eisendstadt, sociolog je koji uvodi pojam “mnogostruke moderne” kao teorijski novum. On odbacuje zastarjelu paradigmu teleološkog shvaćanja povijesti i dogmu o racionalnosti ljudskoga roda i uvodi pojam “mnogostruke moderne”, kao “pripovijest o neprekidnom uspostavljanju i dokidanju mnogostrukosti njezinih kulturalnih programa”. Eisendstadt modernu razumije kao svojevrsno bojno polje, u kojemu se dokida svaki monopol. Moderna, kao kulturni i društveni proces, pripada svima. Jednako kršćanskom Zapadu, kao i islamu, budizmu, ali i svima isključenima iz globalizacijskog blagostanja “novoga svjetskog poretka”.

U “habermasovskom diskursu” moderna se pokazuje kao nedovršen kulturni, politički i društveni projekt. Ne tek nedovršen nego i duboko proturječan.

Na samome kraju eseja, Valentić se zalaže za filozofiju kao otvarajuću za mogućnost dubljih uvida u ontološke temelje moderne. Kasnije, autor se više neće toliko afirmativno obraćati filozofiji, na neki način iznevjerujući navlastitu vokaciju. Eseji knjige primarno su sociološki izvedeni, uz tek naznake filozofijskog.

 Socio-antropološko-ekonomska problematika

Tekst Moderna i proizvodnja stereotipa: strategije društvene marginalizacije daje socioanalizu razlika među ljudima strukturiranih u sustav nejednakosti. Razmatranje je potkrijepljeno antropološkom literaturom i otkriva nam tezu o apsolutnoj efikasnosti poredaka segregacije. Stereotipi koji služe uspostavljanju poredaka moći od fundamentalnog su značenja za objašnjavanje svijeta u kojem živimo. Procesi moderne tu su imali presudnu ulogu.

Slijedeći se, pak, esej bavi tržištem, dakle socio-antropološko-ekonomskom problematikom. Naglaskom na političku ekonomiju, autor analizira postsocijalističku ekonomsku transformaciju. Studija se bavi promjenama koje nastaju uvođenjem kapitalizma i tržišne privrede u jednoj zemlji “trećega svijeta”, Kamerunu, te u jednoj zemlji iz negdašnjeg Istočnog bloka, Bugarskoj. Autor dolazi do bourdieauovske teze da “društveni i simbolički kapital igraju podjednako snažnu ulogu u tržišnim aktivnostima”. Konačni je, pak, zaključak da je kapitalizam stvorio nov sustav vrijednosti, no samo ako su one postojale u zametku prethodno postojećih sistema.

Analize knjige Tužni tropi Claudea Lévi-Straussa nastavlja autorova promišljanja antropoloških metoda. Jedna se teza odnosi na literarnost antropoloških tekstova, dok druga razmatra “problem putovanja”. Patološka pozicija antropologa-istraživača iščitava se iz njegove rascijepljenosti između objektivno-znanstvenog pristupa i neizbježne prisutnosti autobiografskog momenta pripovijesti, teksta. Putovanje je pak ponajprije strategija konstrukcije vlastita identiteta, otuda i identiteta onih Drugih. Tužni tropi Claudea Lévi-Straussa istodobno su etnografski izvještaj i filozofski tekst. Refleksivna autobiografija, zaključuje autor, navlastita je svakom antropološkom istraživanja i pisanju.

U sljedećem tekstu, pod nazivom Nova klasa i državna nomenklatura: studija o elitama u komunističkoj Jugoslaviji, Valentić razmatra knjigu i koncept poznatog disidenta negdašnjeg yu-režima, Milovana Đilasa. Nova klasa jest u tom kontekstu klasa nastala u ime nadilaženja i ukidanja svih ostalih društvenih klasa, te nadvladavanja državne i političke moći u ime društvene revolucije. Za Đilasa, ta je klasa “prijelazna”, u interregnumu. Ona razvija model birokracije kao nove vlasničke klase u jugoslavenskom socijalizmu.

Valentić razvija tri teorijski korisna pristupa analizi Đilasova koncepta “nove klase”. Prvi je onaj koji se bavi tzv. elitama moći. Razvio ga je američki sociolog C. Wright Mills i opisom institucionalizirane moći, kao i težnjom objašnjenja društvene piramide moći, pokazuje se relevantnim u eksplikaciji Đilasove nove klase. Drugi je autorov pristup zadanom problemu preko Foucaultove analize guvernmentaliteta. Foucault naglašava da se ne bismo trebali baviti “etatizacijom društva” nego guvernmentalizacijom, svojevrsnim “samoupravljanjem države”. Upravo je, zbog jugoslavenskog samoupravnog eksperimenta, i ova analiza podatna! Ipak, na kraju Valentić prednost daje trećem teorijskom pristupu, proizišlom iz Gramscijeva pojma “hegemonije”. Taj se koncept pojavljuje kao spoj političkog, intelektualnog i moralnog vodstva. Hegemonija se izdvaja iz revolucionarne prakse boljševičkog tipa, a pokazuje se idealnim pojmom objašnjenja jugoslavenskih novih klasa. Nova klasa, autor zaključuje, slijedi tek svoje interese i nije postala generatorom intelektualnog napretka, već je ostala u “bespućima jugoslavenske socijalističke stvarnosti”.

“Eutanazija” pojmova etičkog i političkog

U eseju pod naslovom Postmoderna i nestanak političkog, otkriva se akutna “eutanazija” pojmova etičkog i političkog. Preusmjeravanje temeljnih političkih pojmova u kulturu, signum je globaliziranog svijeta u kojem živimo. Valentić tematizira Imperij, jednu od ključnih knjiga suvremene teorijske paradigme otpora novome svjetskom poretku. Isti se, kao paradigmatski oblik biomoći, pokazuje “globaliziranim biopolitičkim strojem”. Hardt i Negri zagovaraju politiku otpora toj moći, utjelovljenu u pojmu “mnoštva” iz Spinozine filozofije. U postmodernoj praksi, ono inkorporira glasove eksploatiranih i marginaliziranih u svijetu Imperija.

Unatoč korektnom nabrajanju karakteristika pozicije Mnoštva u odnosu na Imperij, autor se odvažuje i na neke preuzetnije zaključke. Iako i sam zamjećuje prelazak političkog u sferu kulture, on nema primjerenu kritičku distancu prema opisanom postmodernom, globalnom, posthistorijskom univerzumu. Primjerice, Eagletonu odobrava insistiranje na kulturalnoj politici, umjesto na radikalizaciji i politizaciji kulture. Autor je sklon i tezi Chantal Mouffe o potrebi preobrazbe antagonizma u agonizam, kao rješenju postmodernog eutanaziranja polja političkog. Valentić, dakle, ne slijedi Hardtovu i Negrijevu politiku otpora, ali ni Žižekovu kritiku “multikulturalizma kao kulturne logike multinacionalnog kapitalizma”. U traganju za bitno drukčijom paradigmom socijalne dinamike, on se ne nadovezuje niti na “biopolitičku teoriju”, iniciranu kasnim Foucaultovim spisima, a radikaliziranu kod Giorgija Agambena. Upitnim je i Eagletona i Jamesona smještati tek u okvire tzv. kulturalnih studija.

Autor tvrdi da ne trebamo biti zavedeni “utopijskom i revolucionarnom retorikom”. Gdje je onda sadržan princip nade u ponovni povratak političkog?

U “prihvaćanja igre koja je nametnuta” i tek “promjenom pravila te igre”! No, nije li “jedina igra u gradu” ipak sasvim konkretna “igra samozadovoljnog neoliberalnog kapitalizma”? Koji to agon može pomiriti nepomirljivi antagonizam između legitimirajućih i isključenih... Imperija i Mnoštva... bogatih i siromašnih?

Možda bi ipak trebalo: Govoriti istinu, a ne igrati igru! To je ona revolucija o kojoj je govorila Rosa Luxemburg. Tek se tu postiže ona “događajna istina”, za koju se, uostalom, i sam Valentić zalaže u jednom kasnijem tekstu knjige.

Singularnost univerzalne istine

Dakle, pod naslovom Znanost kao konačna istina, autor tvrdi da su i znanost i filozofija danas deficijentne u pogledu pristupa istini. Tematizira se utemeljenje univerzalizma kod Alaina Badioua, posebice u njegovu spisu Sveti Pavao. Ispravno se primjećuje i nedostatnost svake znanstvene pozicije, od “deskriptivnosti” Kuhna do “preskriptivnosti” Poppera. Međutim, iz Badiouove knjige Sveti Pavao: Utemeljenje univerzalizma, autor doslovce apostrofira i nedostatnost filozofije. Kroz singularnost univerzalne istine, utjelovljene u događaju Kristova uskrsnuća, Valentić zaključuje da je “rađanje novog subjekta” u pavlinskom kršćanstvu onaj moment kroz koji prosijava Istina. Naime, dok znanost i filozofija propituju, a zakon nalaže, događaj objavljuje. Međutim, sam Badiou taj događaj tematizira cum grano salis. Iako u Svetom Pavlu kritizira filozofiju kao poredak diskursa, on svoju teorijsku poziciju drži osebujnim “platonizmom mnoštvenog”. Što bi to drugo bilo nego filozofija? I to filozofija u svom najprominentnijem obliku!

Filozofija kao mislivi uvjet istine sadržajnom je osobinom Badiouove programatske knjige koja naslovom mnogo otkriva: Manifest za filozofiju (2001.). Upravo otuda Slavoj Žižek može “univerzalnu singularnost” podići na razinu svoje “filozofije otpora”! Svoje re-politizacije – kako kulture tako i ekonomije! Baš se tu razvija i Hegelova, navlastito filozofijska “refleksivna svijest”. Žižek je povezao Badioua i Hegela u teorijsku poziciju koja je eminentno filozofijska!

Mnogostruke moderne ispisane su akribijskom strogošću i metodološkom preciznošću. Struktura tekstova je čvrsta, gotovo monolitna. Svaki tekst ima svoj Uvod, razvoj teme i Zaključak. Nema metodoloških pukotina!

Ipak, nedostaje onoga što bi Barthes nazvao “užitak u tekstu”! Naime, svojim laviranjem između “jezičnih igara” socioantropologije i filozofije, autor se nedovoljno subjektivirao baš kao autor. Iako nam mjestimice otvara zanimljive teorijske probleme, čak nudi rješenja i perspektive, (pre)često sugerira suhi znanstveni objektivizam. Posljedica je to anglo-saksonske metodologije znanstvenog teksta koju je autor morao uvježbavati tijekom magistarskog studija na Central European University u Budimpešti. Čak i kada u posljednjem tekstu tematizira Seksualnost i transgresiju, u tekstu ne ostaje mnogo od prikaza zavodljive igre vizualnog uronuća u “taj mračni predmet žudnje”!

Tonči Valentić uspješno je debitirao na hrvatskoj teorijskoj sceni. Pokazao je znanstvenu zrelost, kao i zavidnu sposobnost artikulacije teorijsko-stručnog teksta. Knjiga je interpretativno poticajna i otvarajuća. Suvremenošću svojih tema dobrodošli je prilog hrvatskoj filozofiji, a posebice sociologiji. Referira se na recentnu, razmjerno svježu i probranu literaturu, što i nije baš čest slučaj u ovdašnjim okolnostima. Mnogostruke moderne otkrile su da njihov autor suvereno vlada faktografijom suvremenih teorijskih diskursa, pa i medijske teorije. Ipak, pisac ovih redaka – možda je to tek njegov problem? – ubuduće očekuje više kritičkog žara od sudruga u razotkrivanju nestanka polja političkog, etičkog i ekonomskog kroz filozofsku vizuru. Dixi et salvavi animam meam!