Nesuvisla grmljavina

Ako bi se jednom riječi trebalo definirati djelovanje ansambla Opere zagrebačkog HNK, moglo bi se reći da se u njemu stalno nešto – nastoji. No, usprkos silnom nastojanju i dobroj volji, rezultati su i dalje prečesto polovični. Ima, doduše, i vrlo uspješnih produkcija, poput prošlosezonskog Monteverdijevog Orfeja, ali one ne mogu biti izlikom za promašaje kakve si nacionalna kazališna kuća ne bi smjela priuštiti.

Od zla uvijek može i gore

Takav su promašaj nedvojbeno bile dvije koncertne izvedbe Puccinijeve Turandot, upriličene u HNK-u 27. i 28. rujna. Vječna nastojanja i ovdje su, načelno gledano, bila na mjestu. Jer, u obljetničarskoj je Puccinijevoj godini svakako bilo razloga predstaviti njegovu posljednju operu, kao što je razumna bila i odluka o koncertnoj izvedbi, s obzirom da bi scenska bila prevelik logistički i financijski zalogaj. U krajnjoj liniji, u ovakvim situacijama ima smisla i angažiranje gostujućih solista za glavne uloge, kako zbog daška ekskluzivnosti, tako i zbog toga što zagrebački ansambl nema pjevača koji bi mogli otpjevati uloge Turandot i Calafa.

No, kako to već kod nas biva, čitava je stvar pala u vodu na jednoj slaboj karici. Ravnatelj Opere Branko Mihanović u svom je mandatu već više puta pokazao da je od svih njegovih talenata možda najveći onaj za pronalaženje dirigenata nedoraslih djelima koja su im povjerena. Zgražali smo se svojevremeno nad Johannesom Wildnerom u Don Giovanniju i Carmen, još i više nad Danielom Pacitijem u Seviljskom brijaču, ali ovom se prilikom pokazalo da od zla uvijek može i gore. Kako je i zašto talijanski dirigent Gianluca Marcianó uopće dospio do zagrebačkog HNK poprilična je zagonetka, a još je veće pitanje zbog čega su mu povjerena dva udarna projekta ove sezone – nakon ove koncertne izvedbe Turandot, u siječnju ga čeka i scenska premijera nove postave Rossinijeve Pepeljuge. Sve se to događa u vrijeme kada u Hrvatskoj postoje barem dvojica dirigenata koji su cijenjeni upravo kao interpreti Puccinija – Loris Voltolini i Ivo Lipanović. Ne treba zaboraviti niti da su u sâmom HNK-u na plaći stalni dirigenti Josip Šego i Robert Homen, zaposleni na toj poziciji upravo tijekom mandata sadašnje uprave.

Neuglađeno skandiranje i površna svirka

Može se činiti pretjeranim da se krivica za propast jednog projekta svaljuje samo na jednog čovjeka, no, u ovom slučaju isključivo je dirigent taj koji snosi odgovornost. Svi su domaći solisti svoje uloge interpretirali na i više nego tek korektan način, posebno Adela Golac-Rilović kao Liú. Ruska sopranistica Elena Nebera uredno je odradila nastup u naslovnoj ulozi, dok je američki tenor Marc Heller svog Calafa iznio vrlo rafinirano, premda mu, zapravo, nedostaje glasovnog volumena, a još više i karaktera potrebnog za tu rolu.

Kad ne bismo bili upoznati s realnim, nemalim mogućnostima HNK-ovog opernog zbora i orkestra, možda bismo odgovornost za uglavnom nerazgovjetnu i nesuvislu posvemašnju grmljavinu mogli svaliti na pojedinačne glazbenike. No, oblikovanje cjelokupne zvučne slike posao je dirigenta, koji ovdje očito nije niti pokušao intervenirati u neuglađeno skandiranje zbora i površnu svirku orkestra, iz kojeg su stršali čas raštimani gudači, čas preagresivni puhači, čas histerična piccolo flauta.

Nijedan skladatelj, a pogotovo ne Puccini, ne može trpjeti da ga se tek olako prosvirava, bez vođenja računa o oblikovanju pojedinačnih fraza, a o većim glazbenim cjelinama da i ne govorimo. No, upravo je to ono što je napravio Gianluca Marcianó. Za jednog talijanskog dirigenta još je začudnije što se konstantno imalo dojam da pjevači, pogotovo oni u zboru, usprkos više-manje jasnoj dikciji, nemaju pojma o značenju pjevanog teksta. Nakon takve izvedbe Turandot, od predstojeće Rossinijeve Pepeljuge, usprkos svim dobrim nastojanjima, možemo samo – strepiti.