19.5.2005.

Andrea Pisac  

Netko mora biti žena u ovoj kući

Mrlja od deterdženta na Ogijevoj ispranoj svjetloplavoj košulji bila je triput veća od masnog traga večere kojeg se trljanjem pokušavao riješiti. Nije radio ništa sumnjivo. Sve mu je to Sonja jednom objasnila. Kojeg god porijekla prljavština, nema ničeg boljeg od likvija, i to prije  pranja u veš–mašini. Ipak, u zadnje mu se vrijeme činilo da je sve čega se dotakao potpun promašaj.

Kuhinjski namještaj jedva je izvirivao ispod prljavih tanjura, tri vrste čaša – voda, vino, žestica – i lonaca koji su tužno odmakali zagorenu hranu u svojoj rostfrei unutrašnjosti. Na samom rubu frižidera – da to Sonja vidi, poludjela bi – Ogi je nasadio svoju omiljenu pepeljaru od gline i održavao joint u stanju tinjanja. Kad je završio mukotrpno uklanjanje masnoće, skinuo je košulju i prebacio je preko rasklimane kuhinjske stolice. Tek je tada shvatio koliko je nelogično bilo ne skinuti vražju stvar ranije. Mozak mu se polako gasio i zatvarao u sebe. Nije mogao podnijeti još jednu samokritiku. Povukao je dugačak dim i zadržao ga u sebi više od pet sekundi. Zatim je izdahnuo. Dim se otkotrljao u sliku Sare Kay koja je visjela iznad frižidera. Staklo se zamaglilo i lik blesave djevojčure koja se muvala po kuhinji, dok ju je narančasti mačak promatrao iz fotelje, načas je nestao. Eh, kad bi još mogao puhnuti i u ovo suđe pa da nestane, pomislio je. Puhnuti u sve. Čak i trenutak ništavila bio bi dovoljno dobar večeras. Iz sive tupperware zdjele gledali su ga smežurani listovi zelene salate. Odlučio je riskirati ovaj put i proliti taj napoj u zahodsku školjku. U normalnim okolnostima, Sonja mu je objasnila da se komadi salate moraju odvojiti od tekućine i baciti u smeće. Zahodska školjka ne može podnijeti ništa tvrđe od ljudskoga govna. Čak je i tu trebalo biti oprezan – barem što se tiče količine guz-papira. Ogi je shvatio da čim se primi pražnjenja zdjela, savjest će mu naložiti da sredi suđe do kraja. Koliko god se tupo osjećao, obavljanje kućanskih poslova shvaćao je kao respirator koji ga, iako neuvjerljivo, drži na razini ljudskosti. Čistoća je, štoviše, božanska odlika. Dok god se osjećao krivim zbog nereda koji ga je okruživao, depresija nije bila tako strašna. U svaku je  ruku uhvatio po jednu posudu u kojoj su plivali razmočeni ostaci hrane i uputio se prema kupaonici. Ogi je bio mršav. Vukući se bezvoljno kroz hodnik sa svojim teretom, izgledao je poput srednjovjekovnog monaha. Tijelo mu je bilo kvrgavo – na nekim mjestima kosti, a na drugima tanki vretenasti mišići provirivali su kroz napetu kožu. Bez košulje koja bi mu je sakrila sivu, umornu put, izgledao je starije. Mnogo starije od Sonje.

– Sonja! Šta radiš? – viknuo je ispred zatvorenih vrata kupaonice.

– Kupam se – odgovorila mu je odbojno.

– Mogu uć?

– Trebaš nešto? – pitala je nezainteresirano.

– Pa, da se riješim ovih jebenih ostataka večere – rekao je i nogom odgurnuo pritvorena vrata.

Sonja je ležala u kadi zatvorenih očiju. Voda je bila zelena od geranij soli koju je u neograničenim količinama bacala u svoje kupke ne bi li postigla rijetko stanje opuštenosti. Kosu nije močila. Obješena frizura koju se mučila napraviti prije večere stajala joj je na glavi poput pokisle vrane. Zaboravila je skinuti srebrne naušnice – vrhunski filigranski rad kupljen prošle nedjelje na sajmu antikviteta na Britancu. Sada su se namakale u njezinoj privatnoj bari čija voda joj je dosezala do brade. Lice i tamnosmeđi lak za nokte bilo je jedino što je Ogi vidio – sve drugo gubilo se u izmaglici uzburkane vode i njegove zagađene svijesti. Kad je čula pljusak odmočene hrane strovaljene u školjku, otvorila je naglo oči, a na licu joj se pomiješao izraz umora i prijezira.

– Dobro, je l’ to mora baš sad? – pitala je ne povisivši glas.

– Bolje sad nego da ostane za sutra ujutro – opravdao se Ogi.

– Pokušavam se oporaviti od izigravanja domaćice. Ide mi na živce ovo tvoje savjesno pospremanje. Mislim da večere višu nisu za mene. Ubijaju me ljudi koji tupe jedno te isto cijelu večer.

– Šta ja znam – slegnuo je ramenima Ogi – mislim da je Bruno pretjerao s onim svojim brodovima.

– Da pretjerao? Tako može govorit samo čovjek koji nikada u životu nije morao raditi. Jebe se njemu. Tatica je kupio tri-četiri jedrilice pa sinčić renta. Kužiš, takve ljude ne muči je l’ rade šta smisleno ili ne. Dok god ima para – zapalila se Sonja.

– Lako je tebi sad govorit – prekinuo ju je Ogi. Njegovi blijedi obrazi obrasli u trodnevnu bradu odjednom su se napunili krvlju dok je pokušao obraniti poziciju trenutnog dangube.

– Pa govorit je možda lako – objasnila je.  Nožnim je prstima  pokušala dohvatiti turpijicu za okorjelu kožu na petama, ali nije uspjela. Plastični predmet skliznuo je u kadu. Sonja je razočarano uzdahnula. – Šta misliš da je lako bilo dobit ovaj posao? – pogledala ga je oštro.

– Nisam tako mislio, maco.

– Šta si onda mislio? – upitala je dubokim glasom i prstima zabrinuto opipala mokre naušnice. – K vragu! Zaboravila sam ih skinuti. Sad će potamnit u vodi.

– Daj, ja ću ti ih skinut – približio joj se i drhtavim prstima krenuo prema njezinim ušnim resicama.

– Šta si mislio? Je li? – navaljivala je Sonja dok je mirno sjedila u kadi uspravljenih leđa. Na licu joj se pojavila grimasa, kao da je potajno objašnjavala keramičkim pločicama da ne podnosi kad joj se približi s tim svojim ukočenim rukama s kojima ne zna gdje bi. Ogi se, istina, dugo snalazio među sitnim srebrnim kopčama. Od nespretnog petljanja po njezinim ušima, koža joj se osula sitnim žmarcima. Ovako s leđa, bez razmjene pogleda, Ogi ju je poželio. Udubina između njezinih lopatica bila je orošena sitnim toplim kapljicama. To ga je prijateljski pozivalo na bliskost.

– Stavit ću ih tu na mašinu – pokazao joj je. – Možda najbolje da nam napravim čaj.

– Ne mogu vjerovat da ti je krivo što sam konačno našla posao koji volim radit i koji nas, nota bene, trenutačno izdržava. – povikala je Sonja dok je Ogi već vukao noge prema kuhinji. – Sad čaj, nakon sveg onog jebenog alkohola večeras, promrmljala je sebi u bradu. – Možda bi trebala bit ko ona Brunina?

– Čovječe! Šta misliš o čemu on priča s njom? Žena je totalna praznina – nasmijao se Ogi vrativši se na vrata kupaonice.

– Oprosti – napućila je Sonja usta imitirajući Korneliju – žena je slikarica.

– Žena je kurac! – nije se suzdržao Ogi – baš me zanima je l’ bi mogla živjet od kista. Da nema mužića, vukla bi se po štandovima i bila sretna da nekom uvali remek-djelo za 100 kuna.

– Reći ću ti samo jedno – postavila se Sonja u kadi – žena ne zarađuje za sebe, ali bome ne mora ni za koga drugog.

– Ljut sam zbog ove primjedbe, Sonja!

– Ne tiče me se.

– Zašto ti uvijek moraš počet vrijeđat?

– Ti vrijeđaš, dragi moj. Ako već moraš bogu krast dane trenutno, mogao bi imat malo više poštovanja prema meni i mom poslu.

– Ma jebe se meni za tvoj posao – viknuo je Ogi spreman za svađu. Letargija kojom ga je trava ispunila netragom je nestala.

– Eto vidiš. Nije te briga.

– Nije to. Meni je samo glupo da oboje ne možemo radit. Jebote, Sonja, šta ti ne vidiš u kakvom sam bedu jer niš ne radim?

Sonja se skvrčila u kadi i čučnula. Odčepila je odvod napola da izbjegne redovnu poplavu u kupaonici. Pažljivo je namještala čep usklađujući ga s klokotom vode. Jedan je položaj bio pravi – i samo ga je ona znala. Rukom je posegnula za ručnikom i na brzinu se zaklonila od Ogijeva pogleda – kao da je stranac. Nije se brisala, nego onako mokra, s ručnikom oko pazuha, krenula je prema kuhinji. Iza nje su se povlačile lokvice vode. Ako bi stala, na parketu bi ostao trag čitavog stopala. Da je to Ogi učinio, poludjela bi.

Na stolu su stajale potrošene Zlatorog limenke, tri prazne boce domaće viške vugave i do pola ispražnjena litra travarice. To ju je dodatno uzrujalo. Htjela je stati sa svađom i pritisnuti u sebi ono mjesto koje bi joj skinulo gunđalačku grimasu s lica. Dozivala je nježnu sebe iznutra. Činilo joj se da je pretjerala s prodikama i koliko god Ogi bio pijan, znala je da će se sjećati njezine zlobe. Ali, puknula je. Nezadovoljstvo ju je potpuno svladalo.

– Vidim ja dobro u kojem si ti bedu! – zajedljivo je rekla. – Po količini alkohola koju dnevno zapiješ.

– Da nema alkohola, već bi odavno skrenuo.

– Znam već tu priču. Uvijek postoji razlog – zanovijetala je dok je bacala limenke u veliku plastičnu vrećicu.

– Čovječe, svako bi skrenuo da mora živjet s ovakvom vješticom kakva si ti.

– Suosjećam s tobom, jadniče moj mali. Da popijemo još jednu prije spavanja onda?

– S tobom se čovjek nikad ne može opustit – opravdavao se Ogi. Iznosio je detalje svog duševnog brodoloma i pratio je u njezinu mahnitom hodanju između kuhinje i dnevnog boravka. Nije ju mogao ispustiti. Sonja je bila jedina osoba koja je prigovarala zbog njegovog pijančevanja. Jedina osoba zbog koje je pio. Ostalima se nije imalo smisla žaliti jer, kao što je govorio, s njima se veselio.

– Dobro da si to sad spoznao. Još ima vremena za razvod. Mladi smo.

– Ti si postala totalna kučka otkako si dobila taj jebeni posao u ambasadi.

– Ne, dragi, samo sam počela živjeti svoj život.

– Na račun mog – zavapio je Ogi bespomoćno.

Prolazio je koščatim rukama kroz kosu i u nevjerici vrtio glavom. Znao je da govori gluposti, ali kako je inače mogao doprijeti do nje? Činilo mu se da će ovo gomilanje uvreda, kada postane dovoljno apsurdno, morati dovesti do njihovog poništavanja. Molio se da nešto pukne sada. Izgledao je umorno i blijedo. Stajao je svega korak od Sonje, iza njezinih leđa, dok se ona rješavala preostale hrane s tanjura. Opet ga je izazvala. Mrzio je tu njezinu osobinu. Osjećao je kako pada u usku i zagušljivu rupu i sve bi dao da mu se ruke mogu pokrenuti i zagrliti je. Ali nije je bio vrijedan, mislio je, takav nikakav i slab. Preslab da prestane piti i vrijeđati.

 

– Pusti to, Sonjić. Ja ću oprati suđe.

– Ma ne perem – rekla je tiho – samo hoću ovo izbacit da ne smrdi.

Zavezala je žutu vrećicu za smeće i izvukla je nespretno iz kante. Nije joj se više dalo baviti tužnim tragovima pijančevanja. Okrenula se i naslonila na kuhinjske elemente.

– Ogi – rekla je nježnije – stvarno mi nije jasno zašto ne možeš razgovarati s urednikom. I prije nego je završila, vidjela ga je kako pesimistično vrti glavom i toči još jednu dozu rakije prije spavanja. – To što si napravio u Afganistanu, to mora imati svoju težinu.

– Ima, takvu da sad za nikoga više ne mogu pisati. Ne uklapam se više u koncepciju. Preopasan sam.

– Ne razumijem, pa to je bio pothvat stoljeća. Sve novine bi se trebale trgat za tebe.

– Šta ja znam – uzdahnuo je Ogi zureći u svoja stopala.

– Naravno da znaš – ohrabrila ga je – samo su ti alkohol i neradica zamutili mozak. Moraš se trgnut, k vragu. Ti nisi tatin sin koji može dangubit po birtijama i u tome nać smisao života.

– Imaš pravo, Sonjić. Moramo se prestat družit s takvima. Ovo večeras je bio vrhunac. I uvijek mi zovemo – pobunio se Ogi. – Kad su ikad Bruno i Kornelija nas pozvali na neku od tih jedrilica?

– Ma boli me kurac za njih, da ti pravo kažem – nabrušeno je ispalila Sonja. – Ni ne očekujem to od njih. Vidjet ćemo hoće li Andrew održati svoje obećanje.

– Nisam ni sumnjao da će ti to biti najvažnije. Fućkaš prijatelje. Čim se pojavi neki stranac, neki kurčevi doktor znanosti u potrazi za istočnoeuropskim iskustvom, odmah zasliniš – povikao je Ogi. Nije ju mogao gledat više.

– Ti zbilja nisi normalan. Možda bi bilo najbolje da odeš spavat.

– Pa reci je l’ nije tako?

– Kako? – zaskvičao je Sonjin glas.

– Slinili ste jedno po drugom – kreveljio se Ogi oponašajući britanskog profesora. – O, Sonja, vi imate vrlo precizne uvide u trenutačnu situaciju u Hrvatskoj, pa da, to je zato što na poslu ovo ili ono, možda bismo mogli o tome raspravit na nekoj kavi.

– Ogi – stala je Sonja – odvest ću te u krevet. Ti očito moraš spavat.

– Ne, sad ćemo to raspravit do kraja – otrgnuo je njezinu ruku sa svoje podlaktice i stao nasred hodnika spreman na produbljivanje dvoboja.

– Ti trenutačno nisi u stanju obuć pidžamu, a kamoli raspravljat.

– Ja vidim samo jedno, Sonja, samo jedno, a to je da Ogi kuha, Ogi stavlja tanjure na stol, Ogi poslužuje piće...

– Da, u tome je Ogi najbolji. U posluživanju pića.

– Pa, netko mora biti domaćin, kad ti nećeš. Jebote – zakolutao je očima i ispustio nekontrolirani smijeh – netko mora bit žena u ovoj kući. Mislim, nemoj me krivo shvatit. Kad se radi o dekolteu, onda ti paše uloga žene.

– Kriste – prošaptala je Sonja i pustila ga da završi.

– Ali za stolom nema nikog pametnijeg od tebe. Politika, društvene znanosti, kultura, samo daj. Sonja je tako fucking upućena. Mi drugi izgledamo ko najveći bijednici. Vidiš da i gospodin Britanac svršava na to.

Sonja je bez riječi zagrlila Ogija i dugo ga nije puštala. Sve je večeras bilo tako pretjerano. Groteskni hrvatski skorojevići s jahtama, Andrew čija pažnja joj je godila, ali koji je zapravo samo tužan ćelavi stranac u potrazi za egzotikom i Ogi, k vragu, Ogi koji se udavio u piću. Zato je i otišla u kadu, da bude malo sama i da izbjegne svađu za koju je predosjećala da bi se mogla desiti. Predala se osjećaju krivnje koji joj je nadirao do grla. Nije željela biti sebična i optuživati ga. Prije večere je rekla, obećajem, danas ne, hajmo danas biti dobri jedno prema drugom. Dovoljno nas već svijet tlači, ne moramo dodavati ulje na vatru. Znala je da je opet zeznula stvar. Jedino što preostaje je ispraviti greške, nadoknaditi uzetu pažnju i ljubav. Uzela je Ogijevu ruku i odvela ga u krevet. Skinula mu je hlače, čarape koje je opet obukao u raspar, i spremila ga ispod flanelastih pokrivača. Zatim se i sama skinula. Ogi ju je stiskao tako čvrsto da je jedva disala. Držao joj je glavu tijesno priljubljenu uz svoj vrat. Ponavljao je da je sad opet sve kako treba, sve je kako treba, kada su zagrljeni, nepobjedivi su. Zašto onda opet zaborave? Iz dana u dan, svijet uvijek nekako uspije nagristi osjećaj zajedništva. Sonja ga je držala za prsa. Tako je malo trebao. Alkohol i nju. Nakon nekoliko minuta pod prstima je osjetila kako mu se mišići opuštaju. Tiha ga je mantra povukla na dno svijesti. Lagano ga je pogurnula na bok da spriječi glasno hrkanje. Prije nego se i sama pustila, Sonja se sjetila Ogijeve optužbe. Kako to da je sada manje žena nego prije? Zašto se sve promijenilo od sudbonosnog datuma? Ona je našla posao, Ogi ga je izgubio. Osjećala se kao da se riješila nekog kolektivnog prokletstva, nekog sve-ženskog problema. Samo, sada se osjećala krivom zbog njega. Mislila je da je slab. A to nije lijepo. Stari joj je jednom rekao, baš te briga što ljudi misle, udaj se, odradi svoje prema društvu, a onda tjeraj svoj film. To ti je kao zdrav kompromis s nama muškarcima. Koji kaos, pomislila je, koje jebeno licemjerje. Dajte mi ulogu da je igram. Neću se buniti. Ali ne sad, sad je kasno, šapnula je i zamolila san da je uzme. 

Sonja se uvijek rano budi jer ima slab mjehur. Mnogo prije nego je vrijeme ustajanja, ona se polubudna dogega do kupaonice i napamet sjeda na dasku. Ponekad, ako je Ogi čuje, zamoli je za čašu vode. Njih su dvoje savršen par. Ranom zorom, on ulijeva, a ona izlijeva tekućinu iz sebe. Rade kao stara podmazana ura. Ogi kaže da mu je jasno zašto je stalno žedan – alkohol ga dehidrira. Ne brine ga to. Ali Sonja nema pojma zašto njezin mjehur ne može zapremiti puno tekućine. Zapravo, ona vrlo često pati od bakterija i infekcija koje se gnijezde u njezinom uro-genitalnom području. Negdje je pročitala da svi fizički ženski problemi imaju veze sa ženstvenošću na duhovnoj razini. Nešto poput, kako gore-tako dole teorija. Još joj to nije jasno. Već se navikla na svoju boljku. Ono što ju je uzdrmalo sljedeće jutro nakon večere bio je Ogi koji je spavao na kauču u dnevnom boravku. Izgledao je normalno, nije rigao, sve je bilo pod kontrolom. Ponekad ti alkohol ne da spavat, objasnio joj je jednom. Ušla je u kuhinju i u čudu stajala zgrčenih prstiju na hladnim pločicama. Suđe je bilo oprano i spremljeno. Nigdje ni traga jučerašnjim bakanalijama. Druge žene bile bi sretne da ih muževi rješavaju kućanskih poslova. Da spremaju a da im se ne kaže. Da naprosto ne mogu spavati ako suđe nije oprano. Ali Sonja je pokrila rukama lice i ozbiljno se zabrinula. Na horizontu se lomila tanka linija crvenog sunca. Nikako se nije željela vratiti u svoj krevet. U svoj život.

Andrea Pisac je rođena 1975. u Bjelovaru. Filozofski fakultet završila u je Zagrebu. Objavljivala je u Libri Liberi, Plimi, Quorumu, Zarezu, itd. Godine 2001. objavila je knjigu priča Odsuće.