Nova metoda proricanja budućnosti, problematična kao i sve druge
Naš uobičajeni stol u jednom zagrebačkom kafiću, u jednom unutarnjem dvorištu (koje se, istine radi, smjestilo unutar još većeg, vjerojatno i najvećeg unutarnjeg dvorišta u našem glavnom gradu).
“Zašto smo se sastali? Pa nije petak”, reče Redina Gevezen.
“Sastali smo se zato jer to netko prorekao”, reče Ruben Bajt, naš duhovni vođa.
Ruben Bajt, koji nam je nedavno objavio da mu duša polako odlazi neznano kuda i da liječnici nikako ne mogu otkriti mjesto gdje mu je tijelo pušta. A duh se sastoji od duše i nečeg malo povrh, pa je pitanje hoće li Ruben još dugo biti u stanju obavljati službu našeg duhovnog vođe.
“Sve se događa zato što je to netko prorekao”, nastavi Ruben Bajt. “Nitko od nas ne bi ni bio rođen da to nije stajalo u ovom ili onom proročanstvu. Evo, na primjer, mog mlađeg brata nitko nije prorekao i on se, blago mu se, nije ni rodio!”
Fascinirani iznesenim primjerom neko smo vrijeme šutjeli, pili svoje pive i džinove-tonikove te se sladili ukiseljenim batacima koje je na svoj račun naručila Majda Krasnavac. Tog joj je dana – kao što je i predvidjela – bio rođendan.
Tačskrin Đing “Lijepo si nam to objasnio”, reče upravo Majda, naša slavljenica, “ali…”
“Zabrinut za budućnost”, reče Ruben Bajt, valjda nesvjestan da prekida Majdu, “odlučio sam se i sam oprobati u proročkom zanatu. Razradio sam specijalnu tehniku; kombinirao sam metode Ji Đinga s mogućnostima koje pruža moderna tehnologija. Radi se, naime, o mobitelu. Mora biti tačskrin. Otvori se opcija za pisanje poruka – no prije svega se mora formulirati istraživačko pitanje. Nešto što nas zanima a što ćemo doznati tek u budućnosti. Ima li netko prijedlog?”
“Ako neće nitko drugi”, reče Kolar Varalek, “ja bih pitao ono što mi je prvo palo na pamet. I logično, s obzirom na situaciju: kako će se završiti ova stvar u Siriji?”
“Odlično!”, pohvali ga Ruben Bajt. “Pitanje mora biti što jednostavnije. Ne mora se nigdje zapisivati, ali se prorok – a to sam trenutno ja – mora suživjeti s njime. Zatim treba zatvoriti oči i nasumice pritisnuti pet slova ekranu. Pritom je poželjno ‘šarati’, ne stalno pritiskati na istom mjestu. Naravno, ispast će neka besmislica, ali, kao što znate, program za pisanje poruka sam će ponuditi nekoliko riječi koje najviše sliče upisanoj besmislici. Treba odabrati onu koja je ponuđena prva. Cijeli postupak ponoviti još tri puta da bismo na kraju dobili četiri riječi. Te četiri riječi predstavljaju odgovor na postavljeno pitanje. Evo, sad da vidimo što će ispasti u vezi ovog sirijskog pitanja što ga je Kolar postavio.”
I napravi to Ruben Bajt, pomno buljeći u svoju spravicu, obavi taj postupak kako ga je i opisao. Završivi, uzdahne i priopći nam izmijenjenim glasom:
“RIJEČ SVOJU KVAKU IZAĆI.”
“Što?”
“RIJEČ SVOJU KVAKU IZAĆI. Tako glasi proročanstvo. Odgovor na pitanje kako će se završiti ova stvar u Siriji.”
“Ali to ne znači ništa!”
“Ni Ji Đing ne daje smislene odgovore na prvu loptu. Treba ih protumačiti. Mislim da ćemo se u ovom slučaju svi složiti: predsjednik Asad želi prekinuti rat. Samo traži način da umiri mangupe u vlastitim redovima.”
“To ne znači da će rat završiti. A ne znači ni da neće!”, reče Jerolina Keton.
“Al’ Asad” dometne Lavorio Industrič, “uopće nije pokrenuo rat. Jasno je da ga ne želi, ne želi ga otpočetka!”
“E pa nećemo sada podmetati na dnevno-političkoj bazi!”, naljuti se Ruben Bajt, naš duhovni vođa – nekima od prisutnih učinilo se da mu nešto viri iz nosa, ali tako nešto bilo je odveć nevjerojatno da bismo u to doista povjerovali.
“Ovo je” nastavi Ruben Bajt, “ozbiljno proročanstvo, nije ovo gledanje u kristalnu kuglu i lažiranje jednostavnih i posve netočnih odgovora. Stvarnost je ta koja nije jednostavna, zato ni odgovori o budućem stanju stvarnosti ne mogu biti jednostavni.”
Pitanje za kraj “Najbolje da probamo s još nekim pitanjem”, reče Donko Ligurbeg.
“Imaš možda prijedlog?”
“Pa evo, makar mislim da nije nešto: hoće li Perković na kraju biti izručen Njemačkoj, i ako hoće, hoće li tamo nečim kompromitirati vladajuće elite?”
“Nema pitanja s potpitanjem”, objavi Dragica Dvokorak.
“Da,”, podrži je Anka Obol. “I tko je taj Perković? Rekli smo da dnevno-političke teme…”
“Ja sam rekao, ja ću i poreći”, objavi Ruben Bajt, naš duhovni vođa – ono nešto iz nosa za što nitko od nas nije smio sebi priznati da mu se pričinilo, to nešto spuznulo mu je do gornje usne.
“Pitanje je dobro tim više što…”, zašuti iznenada Ruben Bajt, pa stane ponavljati gore opisanu proročansku proceduru; bljedoliki prorok obasjan slabom svjetlošću mobitelskog ekrana.
“USVOJ OGANJ PUSTI TEKUĆE.”, objavi nakon dvije do pet minuta slobodnog protoka vremena.
“Da”, započne Donko Ligurbeg koji je i postavio pitanje, “poruka je očita: Perkoviću treba suditi u domovini. Oganj simbolizira domovinu, ali ne shvaćam što mu znači ovo ‘tekuće’?”
“Pa to je bar lagano!”, reče Ruben Bajt. “Ugasi svoj oganj, zaustavi domaće, ognjištarske sudove i pusti da se Perkoviću sudi u Njemačkoj! Ili ne: počistiti pred vlastitim vratima, oprati tom famoznom tekućinom sve domaće prljavštine pa da se osobi iz pitanja sudi u Hrvatskoj!”
“Sad opet ništa ne znamo!”, reče netko, možda baš ja.
“Dopustite da se ja umiješam”, javi se odjednom konobar.
Stajao je za šankom i, očito, slušao našu diskusiju. Radio je u kafiću već oho-ho; posve smo već bili svikli na njega, jedva da smo ga i primjećivali. Bio je prilično star, prorijeđeni pramenovi sijede kose i staračke mrlje krasile su ga tako da je iz daljine sličio paukovom gnijezdu.
“Evo što bih ja”, reče, “pitao tu tvoju spravu: kako će sve ovo završiti?”
“Eh, gospodine, nije ovo predviđeno da odgovara na pitanja s područja metafizike! Donesi ti nama još po piće. A moglo bi se još štogod i pojesti. Tko je za?”
“Pazite mladiću”, reče stari konobar. “Kako sam vas prorekao, tako vas mogu i poreći!”
Zloguka fascinacija Dvadeset godina dolazimo u ovaj kafić i sad nam ova karikatura od konobara prijeti, pomislili su mnogi od nas, među njima i ja. No, starac tada iz lijeve duplje izvadi stakleno oko i razbije ga o pod. Ne znam je li taj čin imao veze i sa čim. Ne znam je li taj čin nešto pokazivao, dokazivao ili značio. Znam samo da smo, uslijed nečega, ostali paf i da se Ruben Bajt, naš duhovni vođa, poslušno udubio u mobitel, čas zatvorenih očiju lupajući nasumično po slovima, čas otvorenih razmatrajući odgovor na pitanje: kako će sve ovo završiti?
“TVOME LUDOM OVAKO DAKLE.”, prozbori konačno.
Čuvši odgovor, konobar je odnekud izvukao rezervno oko i smjestio ga u duplju; otišao za šank i počeo prati kavene žličice; nastavio sa svojim dnevnim aktivnostima, zadovoljan ili nezadovoljan odgovorom, nije nam bilo dano znati.
Nismo više imali šta, morali smo otići. Tim više što je Rubenu Bajtu ono nešto iz nosa konačno izvirilo do kraja, odvojilo se od njegova cijenjenog organizma i palo ravno u šalicu čaja iz koje je, po običaju, pio pivu. Čim se to dogodilo, organizam Rubena Bajta se izdušio i on je ostao sjediti, nepomično do kraja.
Eto, to se dogodilo.
Epilogejčić No, kad se sve zbroji i oduzme, nije se dogodilo ništa definitivno. Istina, Ruben Bajt, onako izdušen i nepomičan, nije više bio u stanju obavljati funkciju duhovnog vođe naše male grupe. Novog duhovnog vođu, kao ni novu duhovnu vodilicu više nismo išli proglašavati, nego su se na toj dužnosti u mjesečnom ritmu rotirali članovi Vijeća. A Vijeće smo formirali da bi se članovi istoga mogli rotirati. Sve nađe svoju svrhu.
Konobar, koji nam se u danom momentu prikazao u tako arhanđainovskom ozračju, zapravo je, kako se ispostavilo, bio običan stari šajser s par trikova po rukavima svoje već naveliko izraubane profesionalne odežde. Zašto su se njegovi kvazičini u toj mjeri dojmili Rubena Bajta, ostat će, bojim se, tajnom.
Navraćali smo i dalje u taj kafić posred unutarnjeg dvorišta, unutar još većeg dvorišta. Naručivali smo pileće batake, a ponekad i krilca; slavili smo rođendane, imendane i prezimen-noći do kasno u noć; nismo više bili mladi, ali mladost je ionako socijalni fictio, vječiti san o nedoraslosti. I da, proricali smo pomoću tačskrin metode, proricali i opet do kasno u noć. I prorekli, otprilike, sve živo i mrtvo, prošlost, budućnost, sadašnjost i nigdarnost. Prorekli smo sve osim nas samih. Ha, da proricatelji proreknu same sebe, to je vajda i fizički nemoguće, tješili smo se.