Čaj s kraja stoljeća
punima dijaloga sa sobnim biljem,
distanci za promatranje leptira,
niče nam, niče zvjezdovlje mlado
sred grča s unutarnje strane čela,
gurnutosti pod jezik anđela.
jesu li strojevi, izmišljeni da
si preko njih nedostajemo, puni bolne
nesvijesti o nama, sitnim ljudima krupnog stoljeća?
ili smo takvi smo preko zrnastih ekrana,
glupih u svojoj pismenosti –
pametnijih od nas?
toliko smo izbrisani vlastitom biografijom
da bi trebalo
naviti alarm za čaj na kraju stoljeća.
oglasit će se bivša krv,
svjetlosnu godinu nostalgična za nama.
Oglas
sve teže prebolijevam parade informacija po (ljuds)kostima
jer sam ono malo što se gubi između dva zaboravljanja
na: vlastiti život tvojih likova, vlastitu vreću za spavanje.
ja sam curenje u: njihov sentiment, sve rusije svijeta. rusije,
neprestano rusije. transsibirska točka tvoje sam geocentričnosti.
nitko nije uzaludnije geocentričan doli tebe.
u dane kad najviše vjerujem Danajcima toliko sam povijesna
da postajem najtužniji mogući cirkus za tvoje bolesti,
najtužniji sustav u koji dospijevaju sateliti nastanjeni
tvojim harlekinima. trebaju li biti ironično beskrvni
ili beskrvno ironični? odluči. oduči mi zvijezde pljuvati naftu.
zahrđat ćemo u međusobnom željezu za koje će zalijepiti
magnete s mediokritentnom porukom? čitaš li takav oglas?
Kuhinja za odsutne
svuda sa sobom nosim samo sjetu osunčanu na štriku sobe
u koju katkad kaplje mrak na ružičasto rasklapanje.
i katkad mu iz sklopljenih usta izvlačim punu kuhinju leptira
kao kutiju začina ostavljenih da zanoće u nama prije nego smo zaspali
u ogledalu ne uspjevši sjetiti se njegove razbijenosti.
i pitam se ima li me dovoljno da mogu primijetiti kad me nema
raskošno kao njega
i zašto kad kažem mi odobravam milovanje ničega?
i ova otvorenost nas je koštala, kroz nju se rasteže otrovno
nebo kao žvakaća guma obješena o zvijezde.
Šima Majić rođena je 1992. godine u Imotskom. Studentica hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru