Neue kwarnerische Kunst

Na naslovnici u kolu sedam likova obučenih u narodne nošnje Hrvatske, Crne Gore, Slovenije, Bosne, Makedonije, Srbije i Kosova. Iza njih na slici panorama dubrovačkih zidina, iznad kojih se koči natpis Bombardiranje Srbije i Čačka. Na tvrdom disku kaotični pregled glazbe svih “naših” naroda i narodnosti, od obrada narodnih napjeva, preko domaćih opera do starih šlagera. Ako se apstrahira duhoviti ironijski odmak, stvarna namjera da se ismije ljudska glupost i stvar svede na političko prizemlje, Let 3 su snimili prvi “jugoslavenski” glazbeni uradak u postjugoslavenskom dobu. Dodamo li da su Let 3 ovdje u nešto autorskog materijala utrpali domaćoj sceni nepojmljive količine lascivnosti, pravo je čudo što u prvih šezdesetak dana od objavljivanja nema bijesnih reakcija. Branitelja, Paola Sfecija, Crkve, dežurnih čuvara morala, političara. Ili možda nije čudo? Objašnjenje može biti dvojako; ili ih desna nazovi elita tretira kao nevažne uvrnute marginalce, ljude sa “žutim” knjižicama, ili to što rade više jednostavno nije provokacija.

Zakašnjeli beskompromisni unikat

Naime, mainstream koji bi ih prije deset godina zbog Bombardiranja politikantski proglasio četnicima i doslovno kamenovao, sad ih je jednostavno pretekao. Jer, državotvorni su vlastodršci, monopolisti na hrvatstvo, dali znak da očijukanje s masovnom kulturom istočnih nam susjeda više nije na popisu zabranjenih ponašanja. Kao što tu vrstu licemjerja lijepo opisaše splitski prvoborci angažirane urbane glazbe TBF “...svi Hrvatine, a skaču ka’ klokani kad čuju Cecu il’ neki hit turbo folka...”, ova je zemlja spala na niske grane čak i po pitanju masovnog glazbenog ukusa. Kad čovjek odgleda forum-emisiju na državnoj televiziji na temu učestalih pištoljaških obračuna pred zagrebačkim narodnjačkim klubovima, shvati kolike je sve to razmjere poprimilo. Ni voditeljica, ni političari, ni dio gostiju novinara neće se usuditi reći da je prizemlje turbo-folka zajedno s popratnim obrascima ponašanja, sumrak dobrog ukusa. Upravo suprotno, pokušat će vlastiti primitivizam opravdati floskulom inverzije vrijednosti, sve dok ih glas razuma prisutnog novinara Jutarnjeg lista ne posrami ispravkom da je ipak prije riječ o eroziji vrijednosti.

Drugim riječima, iako je Bombardiranje Srbije i Čačka album po formi unikatan i beskompromisan, Let 3 su zakasnili s njim. Pa je od njega ostala “samo” glazba. U tom smislu, banalno gledajući, riječ je o sudaru harmonika i gitara, narodnih stihova i synth ritmova. U nizu obrada strši po kvaliteti tema iz Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta kao jedan od najuspjelijih brakova glazbene ostavštine i žestokog rocka kod nas uopće. Možda programirana za pilot-singl, ovo je i gotovo jedina pjesma pogodna za javnu izvedbu. Neobični lokalpatriotizam kroz riječi “Moja Rijeka je najljepši grad / U njoj vlada rokerski sklad / Gitaru svira i star i mlad / I dok na lukobranu galebovi klikću / ja najviše štujem riječku pičku”, radijski urednici sigurno neće tolerirati. Ni u nizu manje (ridikulozna implementacija heavy metala u Jahorini) ili više uspješnih prerada narodnih pjesama i popularnih prepjeva nije lako naći pjesmu koja će proći cenzorski filter većine radijskih stanica. Recimo, stihove efektne obrade stare melodije Đorđa Marjanovića – “Beograde / Ti ljubav svoju nesebično daruješ / Beograde / Tvoj zagrljaj i ljubav žele svi” – teško je očekivati u domaćem eteru.

Vic za jednokratno umiranje (od smijeha)

Let 3 su ovim albumom trebali zaraditi status kakav je početkom osamdesetih imao Laibach, jer je koncepcijsko-manipulativni pristup u bazi isti. Slavni Slovenci golicali su javnost i živcirali politički establišment korištenjem naci ikonografije i “fanfarama” militarizma (u slučaju Leta 3 nepodobne nošnje i “zvuk Jugoslavije”), iako su, zapravo, svojim djelovanjem htjeli pridonijeti uništenju fašizma i militarizma. Upravo kako su i priželjkivali, krivo su ih shvaćali i osuđivali razni komiteti ocvalog socijalizma i funkcionirali na rubu legalnosti, stekli status zabranjenog voća s jedne i društveno relevantnog fenomena s druge strane. Najgore što se Bombardiranju Srbije i Čačka može dogoditi (i događa) je ignoriranje iz gore razloženih vremensko-političkih faktora. Bez nadogradnje društvene važnosti, sama glazba jest intrigantna do određene granice. Do mjere da će u svojoj pozitivnoj ludosti, vulgarnosti i ironiji fanovima zvučati poput vica. Zna se kako ide s njima – umre im se od smijeha samo prvi put.