Neuhvaćenost u zrcalu uspomena

Novinarka i fotoreporter u napetom ljubavnom romanu s početka devedesetih. Ne sluti na dobro. Ako još na poleđini knjige, koja na naslovnici ima upravo citiranu rečenicu, pročitamo da je riječ o romanu koji je strastven, osjećajan, erotičan, tužan i veseo, k tome i prepun finih nijansi, odličnih dijaloga i opisa, lišen svake patetike, a prožet emocijama, sve vodi zaključku kako je vjerojatno riječ o nekom čudnom križancu između, recimo, takozvane stvarnosne proze i takozvanog ženskog pisma.

Što je najgore, gotovo sve što je navedeno na koricama romana Ede Vujević U sfinginoj sjeni zapravo je točno – uz napomenu da bi se o napetosti dalo raspravljati, a, ovisno o ukusima, još i više o lišenosti svake patetike. Ipak, usprkos svemu tome (a uvelike i upravo zbog toga) U sfinginoj sjeni jest kvalitetno štivo, koje od odrednica kao što su stvarnostna proza ili žensko pismo ne bježi (jer to niti može, niti želi), ali u njih donosi jednu novu dimenziju, prilično drukčiju od onoga što se pod tim pojmovima obično podrazumijeva.

Objektiv (subjektiv?) kamere

Na prvi pogled, sve je to i dalje prilično konvencionalno, čak i na granici banalnoga (ili patetičnoga). Da, ovo zaista jest ljubavna priča, u središtu koje su novinarka i fotoreporter početkom devedesetih. Narativni okvir pritom je gotovo stereotipan: flert vodi u preljub, a zabranjena ljubav tragično završava smrću protagonistice. Odmak – premda niti nov, niti originalan –predstavlja struktura sastavljena od zasebnih cjelina – slika – čime se mogu opravdati primjedbe na određene pukotine, pa čak i veće praznine, kako u narativnom tijeku, tako i u portretiranju pojedinih likova.

Eda Vujević, međutim, niti ne pokušava naslikati (ili fotografirati) jednu veliku, zaokruženu sliku. Ovdje je, naime, riječ o fragmentima pripovjedačevog sjećanja, koji su, naravno subjektivni i selektivni. Autorica pritom izričito potcrtava kako je ta, uvjetno rečeno, nedorečenost, vrlo namjerna. Jer, suprotno konvencijama, fotografije lažu, a narator objekt svoje žudnje ne može uhvatiti u zrcalu sjećanja.

U tom nesavršenom zrcalu i objektivu (subjektivu?) kamere nižu se, između ostalog, opća mjesta deziluzioniranog pogleda na ratne godine – politički pritisci na medije, samovolja vojnih struktura, nacionalna diskriminacija, maćehinski odnos vlasti prema izbjeglicama, ratno-profiterske manipulacije... Ovo, međutim, nije angažirani roman. Oštrica društvene kritike ovdje je osobito ubojita upravo zato što se sve te pojave spominju usputno, kao konstatacija nečega što je gotova činjenica i, nažalost, neizostavan dio stvarnosti ranih devedesetih.

Klinički standardan jezik

Paradoksalno, U sfinginoj sjeni na neki način stvarnost negira upravo njenim prihvaćanjem, ali i minoriziranjem. Nestvarnost stvarnosti u ovom je romanu, osim toga, dosljedno provedena na jezičnoj razini. Suprotno onoga što bi se očekivalo od splitske autorice koja piše o Splitu, roman je čitav napisan na gotovo klinički standardnom jeziku, uz tek pokoji, možda i suvišan lokalizam u upravnom govoru. Upravni je govor, međutim, također sporedan – njegova je funkcija tek potcrtati nemogućnost zadovoljavajuće verbalizacije i komunikacije osjećaja dvoje protagonista.

U tom smislu, ovaj roman jest žensko pismo, začudno i zbog toga što je fiktivni pripovjedač-protagonist muškarac, čije misli teku izrazito ženskim slijedom. (Naravno, riječ je o stereotipu, ali onom kojim se autorica vrlo svjesno poigrava.) Ti reflektivni odsjeci gotovo su redovito najbolji dijelovi ovog romana, koji jasno pokazuju ukotvljenost autorice u poetskom izričaju. (Preporučam njenu zbirku poezije Dječja soba iz 2001. godine.) I, da, ta poetiziranost često balansira na rubu patetičnog, barem ako se roman promatra kao prozna, a ne poetska forma. No, pitanje je treba li U sfinginoj sjeni uopće čitati kao prozu. Jer, u krajnjoj liniji, bez obzira što jest svojevrsna stvarnosna proza i žensko pismo, on je, istovremeno, još i više – pjesnička zbirka.