Neuništivi status quo

Letimičnim pogledom na netom proteklu godinu moglo bi se pomisliti kako se na području izvođenja ozbiljne glazbe nije dogodilo gotovo ništa posebno loše, ali ni dobro. Temeljne sastavnice i dalje su iste – između par uistinu vrhunskih i nekolicine sramotno slabih događaja smjestila se standardna gomilica glazbene razvodnjenosti bez izrazitije boje, okusa ili mirisa. Ovdje dakle, imamo, isti onaj neuništvi status quo, koji je logičan odraz kulturne politike u svim granama umjetnosti, a pogotovo u ovoj, koja je još uvijek najvećim dijelom vezana uz institucije ovisne o državnom i gradskom proračunu. U njima se, upravo zbog pretpostavke kako im egzistencija ničim ne može biti ugrožena, perpetuiraju uvijek isti modeli organizacije glazbenog života, koji unutar sebe ne ostavljaju prostora za iole bitnije kvalitativne pomake.

Žrtve neminovne štednje

Početkom godine, jednu je glazbenu ustanovu ipak dobrano prodrmao žešći skandal. Konkretno, gradske vlasti odlučile su ne produžiti mandat dotadašnjem ravnatelju Koncertne direkcije Zagreb Saši Britviću. Potez je bio očekivan, s obzirom da su iza Britvića ostali golemi dugovi. No, s druge strane, ti su se dugovi stvarali uz blagoslov, a u slučaju propalog koncerta Rolling Stonesa i po izravnom nalogu istih onih gradskih struktura koje su ovom smjenom pokušale oprati vlastiti obraz koji su uglavnom sâme ukaljale.

Posljedice su se osjetile gotovo odmah. Novi v.d. ravnatelj Davor Žagar bacio se u radikalnu štednju. Središnji ciklus Svijet glazbe pritom je, srećom, ostao neoštećen, pa se u njemu mogla pojaviti i Londonska filharmonija, čiji je nastup bio jedan od najboljih koncerata čitave godine. No, Zagrebačke ljetne večeri postale su manje-više potpuno bezličan festival bez gotovo ijednog iole bitnijeg događaja u ljetnim mjesecima. Naime, najveća žrtva neminovne štednje bio je Zagrebački barokni festival, koji je ove godine privremeno ugašen, i to bez obzira što je bila riječ o manifestaciji koju su prethodno redovito hvalili i iz Ministarstva kulture i iz Gradskog ureda za kulturu.

U konačnici je tako Zagreb, nadajmo se privremeno, izgubio svoju poziciju središta promoviranja suvremenog, povijesno obaviještenog pristupa ranoj glazbi. Dok je obližnji Varaždin, postavljanjem Davora Bobića za novog ravnatelja Baroknih večeri, počeo hvatati korak za svijetom, na Zagrebačkim ljetnim večerima pojavila su se samo četiri austrijska ansambla specijalizirana za ranu glazbu, od kojih valja izdvojiti gostovanje Renéa Clemencica, veterana autentičarskog pokreta čija veličina leži upravo u svijesti kako povijesna obaviještenost ne smije zapasti u puki teoretski historicizam.

Sve kvalitetniji Sfumato

No, upravo je takav historicizam ono što je obilježilo nekolicinu željno iščekivanih gostovanja u ciklusima Svijet glazbe i Lisinski subotom, poput dvaju nastupa Philippea Herreweghea? s ansamblima Collegium Vocale Gent, odnosno Orchestre des Champs Elysées, ili pojave Paula McCreesha s njegovim Gabrieli Consortom. Svima njima lekciju je, pak, održao britanski dirigent Roger Norrington, koji je s Radijskim simfonijskim orkestrom iz Stuttgarta pokazao kako na suvremenim instrumentima povijesna obaviještenost može imati jednak, a u njegovom slučaju čak i veći učinak nego na historicističkim glazbenicima toliko omiljenim starim glazbalima.

Takav pristup odlikuje i neke od najboljih segmenata programa u organizaciji Glazbene proizvodnje Hrvatske radiotelevizije. Već dugo uspješan, ali iz godine u godinu i dalje sve kvalitetniji zborski ciklus Sfumato ušao je već u svoju jubilarnu, desetu sezonu. Istovremeno Simfonijski orkestar HRT-a je sa svojim šefom-dirigentom Nikšom Barezom odlučio ponuditi za Zagreb posve nov pristup kapitalnoj Beethovenovoj Missi solemnis, temeljeći interpretaciju na primjeni novootkrivenih, a donedavno zaboravljenih informacija o izvodilačkoj praksi majstora bečke klasike. Isti orkestar sustavno njeguje i suvremenu glazbu, pri čemu osobito značajnom valja smatrati praizvedbu najnovijeg djela Mon image nestora hrvatske glazbe druge polovine 20. stoljeća Milka Kelemena.

Suvremenosti gotovo ni traga

A kad je već o suvremenoj glazbi riječ, puno se očekivalo od ovogodišnjeg Muzičkog biennala, koji se rasplinuo u svojoj premabicioznoj, a u konačnici amorfnoj koncepciji prikazivanja čak četiri ključne teme. Jedna od njih bio je i opus poljskog skladatelja Krzysztofa Pendereckog. Pokazalo se, međutim, da nova Pendereckijeva djela više vuku prema 19. nego prema 21. stoljeću, što je, nažalost, bilo karakteristično i za nezanemariv dio ostatka bijenalskog programa. Rijetka oaza ozbiljnog pristupa novijoj glazbi ostao je tako samo kvalitetan ciklus ansambla Cantus, kojeg, paradoksalno, vodi isti onaj Berislav Šipuš koji je i programski ravnatelj Biennala.

Suvremenosti, naravno, gotovo da i nema traga u uzdanici okoštale gradske kulturne politike – Zagrebačkoj filharmoniji. Svijest o tome da je riječ o orkestru koji sve teže puni svoje koncerte u Lisinskom, a na turneje više uopće ne odlazi, doduše, postoji. No, pritom se zaboravlja kako je glavni razlog tome zapuštenost orkestra, za što najveću odgovornost snosi njegov šef-dirigent Vjekoslav Šutej. Bilo je tu i poteza koji su takvo stanje pokušali promijeniti, poput organiziranja komornog ciklusa Aulos u Muzeju za umjetnost i obrt. Taj je ciklus zaista i uspio nametnuti se kao jedan od kvalitetnijih punktova u glazbenom životu Zagreba, ali prije zahvaljujući inicijativi nekoliko vrsnih glazbenika, a manje zaslugom Filharmonijine uprave. Svi ostali očajnički potezi za podizanjem imidža tog ansambla, poput bombastične izvedbe Orffove kantate Carmina burana na Bundeku ili glamuroznih koncertnih izvedbi Wagnerovog Ukletog Holandeza i Puccinijeve Tosce pokazali su se tek kao šareni baloni od sapunice.

Realizacija utopijskog koncepta

Nasuprot Filharmoniji, Hrvatsko narodno kazalište, konkretno njegov operni ansambl, silno se trudi ponuditi suvremenije koncipirane predstave, što je vjerojatno manje zasluga ravnatelja Opere Branka Mihanovića, a više politike intendantice Ane Lederer. Tu, međutim, postoje dva problema. Prvi je da se provokativnijim režijama pokušava skrenuti pozornost s ne baš blistavog stanja HNK-ovog pjevačkog, a još i više orkestralnog ansambla. No, do još ozbiljnijeg problema dolazimo pogledamo li što se sve pokušava predstaviti kao suvrema režija. Ono što nudi Plamen Kartaloff u Verdijevom Krabuljnom plesu to definitivno nije, dok Bizetova Carmen u postavi Philippa Himmelmanna u Zagrebu možda i jest nešto novo, ali je u zapadnoeuropskim okvirima, zapravo, nešto što je također već pregazilo vrijeme.

Ipak, upravo se u tom HNK-u dogodilo i nešto što je vjerojatno glazbeni događaj godine – premijera Poulencovih Razgovora karmelićanki. Ključna figura pritom je bio Krešimir Dolenčić, koji se, umjesto na samodostatnu i samodopadnu režijsku koncepciju, usredotočio na one koji nose čitavu predstavu, a to su izvođači. Razgovori karmelićanki tako u konačnici nisu bili predstava Krešimira Dolenčića, nego projekt čitavog ansambla, u kojem se svaki pojedinac, od nositelja glavnih uloga pa sve do zborskih pjevača i orkestralnih glazbenika, osjećao jednako važnim za uspjeh čitave produkcije. I možda upravo u tome treba vidjeti pouku primjenjivu na cjelokupno glazbeno izvodilaštvo – pravi uspjeh dolazi tek kada svi koji su uključeni u stvaralački proces daju svoj maksimum, ali ne zbog sebe sâmih, nego zbog zajedničkog umjetničkog interesa. No, to je, nažalost, i dalje utopijski koncept, o kojem većina naših glazbenika još nije počela niti razmišljati.