Neuro-tijelo

Nedavni kongres neuroznanstvenika održan u Zagrebu početkom ožujka prošao je gotovo nezamijećeno u našim medijima, dok se istodobno moglo gledati na televiziji emisije u kojima su razni alternativci nudili svoje vizije funkcioniranja ljudskoga mozga. Opći interes za tu temu postoji, o čemu svjedoči velika zastupljenost tih knjiga čak i na policama naših knjižara. No nažalost veliki broj tih knjiga pripada pseudo-znanosti i šarlatanskim zloporabama ljudske naivnosti i nesreće. To je tim gore jer je danas neuroznanost propulzivan kompleksan skup znanosti koji obuhvaća ne samo neurologiju nego i dijelove ili cjeline psihologije, biologije, filozofije, medicine, biokemije... Nove tehnologije, ali i nove koncepcije omogućili su ogroman napredak naših spoznaja o mozgu. Taj napredak prethodnica je i temelj budućeg društva. U mnogočemu nismo svjesni posljedica tog napretka i što nam on može donijeti, dobro i zlo - spoj mozga i računala, učenje, liječenje bolesti, dugovječnost, kontrolu svijesti, programirane ljude.

U zahuktalom razvoju čovjek katkada treba stati, zapitati se tko je on, što ga to potiče da čini čuda dobra i zla. Zašto sam jučer uvrijedio oca, a nisam htio, zašto mi se zjenice šire kad vidim lijepu ženu, zašto ljude prodaju u roblje i uživaju u tuđim mukama, kako to da ljudi biraju budale za svoje vođe. Što to vlada našim emocijama i našim razumom.

Postaviti osnovno pitanje znači promijeniti koncepciju pristupa, posložiti podatke na novi način. Na pragu tih pitanja nalazi se knjiga Antonija Damasija Osjećaj zbivanja.

Evolucionistički pristup problemu svijesti

Ona postavlja osnovno pitanje tko sam JA, što je to uopće JA. No ova knjiga postavlja to osnovno filozofsko pitanje na znanstven način i na znanstven način pokušava odgovoriti na njega. Antonio Damasio je liječnik neurolog, ali i neuroznanstvenik. U svojim proučavanjima on spaja oba ta područja, svoju bogatu kliničku praksu sa znanstvenim istraživanjima o tome kako funkcionira mozak. Odgovor na to pitanje za njega kao liječnika ima praktičnu vrijednost. Jer odgovor na pitanje kako funkcionira svijest, zašto i kako je gubimo, bitan je za liječenje. No odgovor na to pitanje ima i fundamentalno znanstveno značenje. Isto tako to je filozofsko pitanje, ne samo prema povijesnoj tradiciji filozofije, nego ono zadire u svaku od temeljnih grana filozofije, od gnoseologije, etike, estetike pa do ontologije i filozofske antropologije. Filozofskih implikacija svojih teorija svjestan je i Damasio, kako se vidi iz njegovih drugih djela: Descartes’ Error: Emotion, Reason, and the Human Brain (1994.) i Looking for Spinoza: Joy, Sorrow, and the Feeling Brain (2003.). U

Descartes’ Error on je dobrim dijelom i postavio teoriju koju nalazimo u Osjećaju zbivanja.

Damasio problemu svijesti pristupa na evolucionistički način. Razmatra elemente prasvijesti kod jednostaničnih bića. Izgrađuje model zasnovan na koncepcijama homeostaze i stabilnosti sustava u odnosu prema okolini. Razrađuje model za više organizme. Viši organizam mora u odnosu prema jednom objektu razraditi dvije vrste senzora, senzore za objekt s kojim je u interakciji i senzore za vlastito tijelo, da bi znao u kojem je odnosu njegovo tijelo prema objektu. Mora se razviti jedan oblik svjesnosti vlastitih granica. U elemetarnom obliku takav mehanizam razaznavanja vlastite tjelesnosti u odnosu prema okolini postoji i kod jednostaničnih organizama, koji moraju očuvati vlastitu stabilnu fizikalno kemijsku ravnotežu koja je različita od kaotične okoline.

Povezanost misli i tijela

Kod čovjeka postoje razni oblici ili stupnjevi svjesnosti za koje Damasio smatra da su se razvili evolucijom (protosvijest, temeljno ja, autobiografsko ja...). Važan postulat njegove teorije je povezanost misli i tijela. Svjesnost nije odvojena od tijela nego je čine tjelesne funkcije koje se očituju kao osjećaji.

Osjećaj je kompleksan skup postupaka kojima se usklađuje odgovor tijela na vanjske poticaje. U mozgu na neki način postoji tjelesna mapa, ili neuronska mapa tijela, signali se izmjenjuju između tijela i mozga, mozga i okoline. Čitavo tijelo daje odgovor na nastalu situaciju.

Damasio kao liječnik neurolog s bogatom kliničkom praksom primjenjuje saznanja dobivena kliničkim istraživanjima. Velik dio knjige čine opisi raznih bolesti i oštećenja mozga te ponašanja njegovih pacijenata. Počevši od oštećenja onih dijelova mozga zaduženih za najviše intelektualne funkcije, svako poglavlje zadire sve dublje i dublje. Potanko opisujući ponašanje pacijenata Damasio jasno pokazuje koje funkcije pojedino oštećenje ili bolest blokira. To nije neka novost u neurologiji, no bit tog opisivanja je u tome što Damasio skida sloj po sloj u potrazi za sviješću. Jasno pokazuje da oštećenje dijelova mozga zaduženih za najviše intelektualne funkcije ne uzrokuje gubitak samosvijesti. Za neke funkcije koje su u znanstvenim razmatranjima isticane kao važan dio ljudske svijesti pokazuje da nemaju takvu ulogu, što jasno proizlazi iz kliničkog ispitivanja pacijenata. Damasio razotkriva i nekoliko oblika i razina svijesti.

Empirijski i teorijski dijelovi

Damasio piše čitko, knjiga se dade čitati kao neko publicističko djelo, osobito onima koje zanima ta tematika. Opisi ponašanja pacijenata dobro su romansijerski obrađeni. U dodatku na kraju knjige zainteresirani čitatelj može naći pobliža objašnjenja neuroloških i neuroznanstvenih pojmova koji se nalaze u knjizi. No unatoč lakoći čitanja, knjigu je za potpuno razumijevanje potrebno nekoliko puta pozornije pročitati. To je možda trud koji čovjek ne bi bio spreman posvetiti jednoj knjizi koja popularizira znanost, ali ova knjiga nije samo to - taj će se trud svakako isplatiti. Knjiga je pisana u nekoliko razina, koje prate nekoliko smjerova. Opisuju se povijesti bolesti, zatim njihova neurološka pozadina, a sve to prati Damasijeva teorija koja je sama po sebi složena.

Damasio ne nudi brza rješenja za budućnost svijeta, on se toga i ne dotiče. Niti nudi jednostavan pogled na ljudsko ponašanje koji bi ga svodio na nekoliko banalnih objašnjenja i veliku zagonetku. On nije mislilac koji s prstom na čelu iz svojeg naslonjača nudi dubinu svoje misli svojim poklonicima. To je djelo sukus izrastao iz mnogobrojnih  Damasijevih istraživanja, ali isto tako i iz istraživanja tisuća drugih neuroznanstvenika i kliničara. Neke se Damasijeve postavke možda neće pokazati točnima, ali u knjizi je lako razaznati empirijski dio od teorijskog. Jasne su poveznice i jednog i drugog te sustav argumentacije. Zato knjiga može služiti i kao jedan uvod u neuroznanost. Nekome tko se nije nikada susreo s neuroznanosti preporučio bih da prvo pročita dodatke na kraju knjige.

Ideje koje će tek postati podrazumijevajuće

Iako se ovo djelo u mnogim prikazima naveliko hvali, pa i smatra jednim od temeljnih djela napisanim u posljednjim desetljećima, mislim da mnogi nisu potpuno shvatili njegove implikacije. Damasijeve teorije još nisu ušle u svakodnevnu prtljagu prosječnog intelektualca. Kao i sve ključne koncepcije kojih se svakodnevno držimo, i ove će ideje kad postanu dio našega nesvjesnog poimanja svijeta, taj svijet izmijeniti. Kad ih jednom prihvatimo čini nam se da su oduvijek bile tu i ne možemo zamisliti da bi neki drugi mogli misliti drugačije, niti možemo shvatiti zbog čega su tako ogorčeno branili svoja stajališta. To je poput ideje da je zemlja lopta, ponašamo se u skladu s tom idejom a da toga nismo niti svjesni.

Ideje o povezanost tijela i misli, i o tome da tjelesne funkcije utječu na način na koji poimamo svijet imaju posljedice koje tek možemo naslutiti.