Neuspjela transcendencija

Na ovogodišnjoj dodjeli nagrada Američke filmske akademije u kategoriji dugometražnog dokumentarca trijumfirao je film Neugodna istina Davisa Guggenheima i Ala Gorea, koji se na iznimno uvjerljiv način bavi tematikom globalnog zatopljavanja. Ako je vjerovati Guggenheimu i Goreu, čovjek je industrijskim zagađenjem okoliša doveo Zemlju, a time i samoga sebe, u prilično nezavidan položaj, te je krajnji čas da se po tom pitanju nešto poduzme. Teško je sumnjati u ispravnost stajališta koje zastupa Neugodna istina, jer osim što je film (pre)pun znanstveno dokazanih podataka, prezentiranih pregledno i laicima shvatljivo, čini se da je dovoljno samo se još osvrnuti oko sebe i vidjeti znakove nadolazeće ekološke katastrofe. Tako je Zagreb ove godine bio počašćen s tek pola dana snijega, a vrijeme u travnju, najokrutnijem mjesecu, sliči onome ljetnom, s dugim sunčanim danima i toplim noćima, u kojima se spava uz otvoren prozor. U svakom slučaju, što god doista slijedi, Neugodna istina optimistično implicira da ljudska vrsta može sve popraviti, naročito ono što je sama i pokvarila.

Gotovo komunistički film

Od istih temeljnih postavki, Zemlje u krizi i snage čovjeka kao takvog, polazi i Sunshine, novi film Dannyja Boylea (Trainspotting). I u njemu se čovječanstvo, utjeloveljeno u osam članova posade svemirskog broda Icarus 2, bori za opstanak našeg planeta, u međuvremenu pokrivena snijegom i ledom. Takvo stanje ovaj put nije uzrokovano ljudskom djelatnošću, nego polaganim gašenjem Sunca. Do sada su Zemlju ugrožavali asteroidi, meteori, armije gigantskih kukaca, raznoliki izvanzemaljci i Marsovci Tima Burtona, ali nikome nije palo na pamet da bi jednoga dana Sunce, zvijezda bez koje ljudi ne bi postojali, moglo jednostavno prestati – sjati. Sunshine nikada ne ulazi eksplicite u objašnjavanje kako i zašto se to dogodilo, niti to polagano umiranje svjetlosti i topline proglašava Božjom kaznom, nego se primarno interesira za ono što čovjek može i hoće učiniti kada je u pitanju preživljavanje, bilo ono globalno ili pojedinačno. Sunshine je skoro pa komunistički film u svojim ideološkim porukama, koje slave žrtvovanje za dobrobit kolektiva i ljudsku domišljatost, a religija je, naravno, opijum za narod, tj. u ovom konkretnom slučaju, opijum za bolesni um kapetana Icarusa 1 Pinbackera, koji je sabotirao prvu misiju “oživljavanja” Sunca i nakon nekoliko godina provedenih u svemiru živi u uvjerenju kako je posljednji čovjek u Mliječnom putu, te samim tim pretplaćen na izravnu komunikaciju s Bogom. Pinbackerov religijski fanatizam izražava se kroz zatvorenost unutar poremećene psihe njegova uma koja je ekvivalent vjerskih dogmi, a sve to, naravno, vodi prema nasilju i ubijanju.

Sunshine je treći put da Danny Boyle surađuje s Alexom Garlandom. Njihova prva suradnja, filmska adaptacija Garlandova debitantskog romana Žal, završila je neslavno i u kreativnom i u komercijalnom smislu, ponajprije zbog toga što je Garlandova priča bila pojednostavljena i prilagođenima holivudskim standardima. Drugi put je bio plodonosniji za obojicu; riječ je o apokaliptičnom zombie horroru 28 dana kasnije - za koji je Garland napisao scenarij, Boyle je režirao, a za glavnu ulogu izabran je nepoznati irski glumac ledenoplavih očiju Cillian Murphy. Taj trio, u istoj podjeli poslova, čini i kreativnu jezgru Sunshinea, s time da Murphy neupitno obavlja najbolji posao, dok je slučaj s Boyleom i Garlandom ponešto kompliciraniji. Sunshine je film koji pršti intrigantnim idejama, ali nažalost niti jedna od njih nije hrabro izvedena do kraja, a mnoge se primjećuju tek u natruhama.

Potencijal za remek djelo

Čini se da Boyle i Garland nisu imali autorske petlje ili, još gore, mašte da Sunshine odvedu putem Kubrickove Odiseje u svemiru, nego su se zadovoljili filmom koji svakako spada u jedan od boljih sf-ova proteklih godina, ali nikako ne može biti zadovoljavajući sam po sebi, jer je na svakom koraku očito koliko je mogao biti bolji. Razvoj njihove iznimno zanimljive priče u nekoliko se navrata oslanja na najizlizanije dramaturške klišeje, pa se, na primjer, likovi pri inspekciji nepoznatog broda razdvajaju, umjesto da ostanu zajedno, što naravno urodi smrću dvojice.

U istu kategoriju scenarističke lijenosti spada i nesposobnost da se tehnički problemi koji pogađaju posadu Icarusa 2 objasne bilo kako drukčije nego zaboravnošću članova posade, jer teško je povjerovati da bi itko od osam ljudi o kojima ovisi sudbina cijeloga čovječanstva doista zaboravio uraditi sve neophodne matematičke izračune pri mijenjanju putanje broda. Vrhunac te traljavosti je scena u kojoj Murphy pri kraju filma shvaća kako na brodu imaju uljeza, ali mu ne pada na pamet da o tome promptno obavijesti ostale preživjele članove posade, nego ide sam u inspekciju, koja završi krvavo ne samo za njega.

Ni Garland ni Boyle nisu voljni učiniti onaj presudni korak dalje i zakoračiti u područje opravdane kreativne pretencioznosti, koja ultimativno vodi ili u potpunu kreativnu propast ili u filmsku besmrtnost, što redatelju poput Kubricka nikada nije predstavljalo problem. S druge strane, moguće je da Sunshine predstavlja ono najbolje što autori mogu učiniti, te im ne treba zamjerati nedostatak talenta i vizije, ali problem u tako laganom oprostu njihovih grijeha, prevelikih grijeha činjenica je da svaka scena ovoga filma poručuje kako je imao potencijala biti remek-djelo.

Odličan Chris Evans

Sunshine ipak nudi više nego dovoljno materijala za uživanje, prvenstveno kroz Boyleov rad s glumcima, od kojih svaki ima svoj zvjezdani trenutak. Središte svega je ipak Cillian Murphy u ulozi dr. Roberta Cape, tvorca ogromne bombe koju treba detonirati unutar Sunca kako bi ga se opet vratilo u život. Murphy je jedan od rijetkih glumaca koji istovremeno može izgledati iznimno seksi i iznimno inteligentno, te je potpuno uvjerljiv kao znanstveni genij o kojemu ovisi sudbina čovječanstva.

Dovoljno je sjetiti se filma poput Lančane reakcije, u kojem je Keanu Reeves mumljao dva sata o hladnoj fuziji, toliko nemušto da do kraja filma više nije izgledao kao netko s kime bi se željelo završiti u krevetu. Kada je Murphy u pitanju, njegova odlična gluma nije iznenađenje, ali je zato rad Chrisa Evansa nešto čemu treba posvetiti posebnu pozornost. Evans se do sada prezentirao ulogama u holivudskom enterntainment-trashu, ponekad zabavnom (Cellular), ali češće ne (Fantastična četvorka), dok Sunshine predstavlja njegov prvi pokušaj stvaranja cjelovitog lika, astronauta Macea, koji bez kompromisa i s neskrivenim fanatizmom stavlja uspjeh misije na prvo mjesto. Scena u kojoj Evans nakon trenutka razmišljanja odlučuje jedino preostalo svemirsko odijelo prepustiti Capi, jer je svjestan kako on najbolje zna kako detonirati bombu koja treba oživjeti Sunce, jedan je od vrhunaca napetosti ovog filma. Boyle se odlično koristi Evansovom sportaškom energijom kako bi dočarao odlučnost i postojanost njegova lika, pa tako i njegovu smrt (inače rezultat još jednog scenarističkog stereotipa: noge zapele pod vodom) pretvara u dirljiv trenutak rastanka s osobom koja nikada nikome nije bila pretjerano simpatična, ali je svatko znao da je u pravu.

Fascinantna i fatalna ljepota Sunca

Profiliranje ostalih likova također je urađeno pomoću prijelomnih trenutaka u priči, pa se tako do tada miroljubiva biologinja Corazon (Michele Yeoh) pretvara u hladnu kalkulanticu, kojoj nije problem izračunati koliko bi članova posade trebalo ubiti kako bi ostali imali dovoljno kisika da ostvare misiju do kraja. Ta transformacija, šapuću nam Boyle i Garlanda, rezultat je ničeg drugog do darvinističkog načina razmišljanja, koji je imanentan jednoj znastvenici. Kako film odmiče i posada Icarusa 2 doživljava sve više problema, tako raste i njihova odlučnost da svoju misiju ostvare do kraja, bez obzira na vlastito preživljavanje. Svatko od njih ima samo nekoliko sekundi da se pomiri s neizbježnom smrti, jer previše je toga preostalo za uraditi da bi se imalo vremena za lamentiranje nad svojom sudbinom i filozofiranje o smislu života.

Zato Boyleov vizualni stil pri kraju filma postaje sve frenetičniji, na trenutke čak i apstraktan, ali nikada nejasan ili zbunjujući. Stvaranju mučne i napete atmosfere pridonosi i fotografija Alwina Kuchlera, a posebno elektro-ambijentalni soundtrack Underworlda.

U svemu tome Boyle ipak ne zaboravlja pokazati ljepotu Sunca, koja je ujedno i fascinantna i fatalna, istovremeni izvor života i smrti. Dualnost Sunca prelila se i u sam Sunshine. U pitanju je film koji predstavlja užitak za gledanje, ali i gorko razočaranje zbog toliko propuštenih prilika za postizanjem nečeg većeg, moguće čak i transcendentnijeg, što se u filmskoj umjetnosti ne događa baš često. Danny Boyle i Alex Garland ustvari su zaslužili jedan drugoga, jer izgleda kako je kompatibilnost njihovih profanih kreativnosti jednaka nemogućnosti da se zaista pomaknu sa Zemlje i zapute prema Suncu, jednako usredotočeni na ostvarivanje misije stvaranja beskompromisnog remek-djela, kao što to bila posada Icarusa 2.