Neuvjerljive priče o uvjerljivim problemima

Uspješna simbioza angažmana i literature ostvariva je koliko i sretna veza pudlice i doge. Angažirana književnost je oksimoron. Pokušaj ucjepljivanja angažmana u književnost redovito završava iritantnom patetikom, tendencioznim mudrovanjem, rogatim dokazivanjem tvrdnje, jeftinom pamfletizacijom. Književnost zaslužuje bolje.

Jasenka Kodrnja je u knjizi Trinaest razloga za šutnju nastojala iz svojih “ženskih priča” (kako ih sama u pogovoru naziva) ukloniti iritantnu patetiku. Nije joj sasvim pošlo za rukom.

Duboka apatija

Riječ je, dakle, o zbirci trinaest kratkih priča u kojima iz prvog lica progovaraju glasovi ušutka(va)nih žena. Saša vodi dnevnik iz inata - piše o ratu, zračnim uzbunama u Zagrebu i o sebi. Spoznaje ne verbalizira ni pred najbližim prijateljicama. Sofija je na meti blagoglagoljivih nacionalista koji 1991. godine u nekom podrumu demoniziraju Srbe, a ona je preslaba da im se suprotstavi, da na bilo koji način izrazi neslaganje. Ida se ne želi zamarati izlažući prijateljici ateistici zasade svoje uvrnute, duboko osobne religije. Dragica je žrtva agresivnih ispada svog muža, reprezentativnog izdanka militantnog patrijarhata, i šuti kad je u bolnici, pretučenu, pitaju odakle joj modrice. Trinaest žena koje kroz priče progovaraju o svome iskustvu bivanja ženom u ovome vremenoprostoru - a ime svake od njih navedeno je u podnaslovu priče - ustvari su jednake: sve su zataškane, ušutkane, žene kojima manjka unutarnje čvrstine, odlučnosti, volje da se nešto promijeni. To su osobe u sjeni ženskog aktivizma, žene koje unatoč povremenom prkosnom izletu u stvarnu emancipaciju, na kraju sve bivaju “iste, same, narogušene, suprotstavljene”. Duboka apatija zato prožima sve stranice ove knjige.

No nisu pripovjedačice srodne jedino po “sadržaju”, po karakternim osobinama - one su identične i po “formi”: iznoseći svoje priče, one govore istim jezikom, koriste se istom sintaksom, istim gramatičkim sklopovima. Obrazovana Saša, članica skupine “Žene za mir”, za vrijeme rata i nakon njega lešinarski gladno skuplja i zapisuje prognaničke priče, predstavljajući to svoje neobično kolekcionarstvo kao humanitarni čin, izraz dubokog suosjećanja sa žrtvama. Neškolovana Dragica je neželjeno dijete, supruga nasilnika, posuda samoprezira - tipičan luzer. Ipak, obje se jednako izražavaju; obje svoja po svemu različita iskustva izražavaju istim rečeničnim konstrukcijama. Saša: “Kao što su nekada tragači zlata dugotrajno i strpljivo u pijesku rijeka skupljali dragocjena zrnca - ja sam skupljala sjećanja”. Dragica: “Riječi – sjećanja djeluju jednako kao i udarci sjećanja uporno - ponavljajuće”. Trinaest priča trinaest žena ispripovijedano je na isti način; Kodrnja nije provela jezičnu karakterizaciju likova niti je poradila na njihovu psihološkom profiliranju i to je upadljiv, uočljiv minus ove proze.

Struktura tih cjelina i ritam pripovijedanja, opisivanja - otežava njihovu žanrovsku klasifikaciju. Kratkim pričama ih se može nazvati jedino paušalno, u nedostatku preciznijeg termina, i to ponajprije zbog njihove duljine (radi se o pričama dugim po nekoliko stranica). Tražeći odgovore na pitanja o uzrocima ženske šutnje, autorica plete radnju iz najrazličitijih situacija - od onih iz ratne, podrumske svakodnevice, preko živahnih snova protagonistica, do mučnih dogodovština na hitnom prijmu i u skloništu za zlostavljane obitelji. Kodrnja se ne zaustavlja previše na događajima, na konkretnome. Njezino je pisanje deduktivno, ona kazuje a ne pokazuje, kreće se od općeg prema pojedinačnom, od zaključaka prema izdvojenim događajima; s tim da je uvijek naglasak na općemu, na zaključcima, generalizacijama. Zbog težnje prema uopćavanju i zbog toga što priče izlaže sažimanjem duljih razdoblja u linearne pripovjedne cjeline, a ne kroz važne dijelove (primjerice, priča Ubij me! o sustavno premlaćivanoj ženi na samo pet stranica obuhvaća sažet ali cjelovit prikaz nekoliko godina njezina mukotrpnog života, ispripovijedan ujednačenim – uspavljujućim – ritmom, bez stvarnih zapleta) – s protagonisticama tih priča nemoguće je suosjećati.

Proza bez mesa

Ako je urodila čime vrijednim, Kodrnjina ljubav prema uopćavanju urodila je ponegdje učinkovitim aforistističnim rečenicama, poput “Beznačajnost svakodnevnog života dopunjujemo bajkovitim snovima, košmari i bjegovi iz sna proizvode tijekom dana strahove i dnevne more” ili “Uloga domaćice zbog svoje neophodnosti ostavlja dojam životne važnosti, pa onda i tajanstvenosti”.

Upadljiva je i nezgrapnost dijaloga. Malo je upravnoga govora, ali i tamo gdje neki lik zausti, to se doima neuvjerljivo i umjetno. Tako u priči Mrzovolja (koja govori o netrpeljivosti u dugom braku, o suptilnim averzijama između Ljiljane i Alberta - i koja je možda najbolja priča u zbirci) Albert predbacuje supruzi: “Nije mi važna večera, možemo jesti bilo što, možemo također uopće ne jesti, ali važno mi je tvoje lice. Ono je tako mračno da ga je teško gledati. Više nalikuje morskom kamenu nego licu. Kamenu izvađenom iz podmorja dubokom nekoliko tisuća metara koji nikada nije bio u dodiru sa svjetlošću.” Nikada nisam čula nekoga da se u ozbiljnoj svađi razbacuje takvom patetikom.

Toj prozi nedostaje mesa, anemična je i razvodnjena. Zato priče gdjegdje neodoljivo podsjećaju na zadaćnice naprednije gimnazijalke, na maturantske sastavke na zadanu temu, s predvidljivim radnjama, mnogo suvišnosti i nepotrebnog podebljavanja očitog. (Umberto Eco u Šest šetnji pripovjednim šumama to rezolutno naziva podcjenjivanjem čitatelja.)

Svi prigovori Kodrnjinoj prozi nisu ipak toliko ozbiljni da bismo je proglasili suvišnom. Ona je, kako je rekao Miljenko Jergović, važna jer ciljano, zaokruženo govori o višeslojnim problemima žena, u Hrvatskoj, danas. Ona je tečna, lako čitljiva, pitka i pismena: lako štivo o teškim temama. Jasenku Kodrnju, kojoj pisanje nije glavni poziv (zaposlena kao znanstvena suradnica u Insitutu za društvena istraživanja u Zagrebu, nedavno je uredila zapaženu studiju o rodno/spolnom bilježenju prostora i vremena u Hrvatskoj) ne bi trebalo cjepidlačenjem obeshrabriti u daljem bavljenju književnošću nego je, naprotiv, potaknuti da prevlada vlastite razloge za šutnju i nastavi pisati, s više pomnje prema sadržaju i likovima, s manje poopćavanja i šabloniziranja. Kodrnja-književnica, kao i njezine junakinje, tek se treba osloboditi, osnažiti, emancipirati.