Konačna istina o nevidljivim ljudima
U početku bijaše svijest (o nesvijesti), a onda su došle riječi i razbile istu u paramparčiće. A ljudi nekad davno bijahu jedina svjesna bića na Zemlji i to ih je strašno opterećivalo. I krenuli su, od silne muke, uzopćiti to jedno drugome isproduciravši pritom govor. I onda su to isto išli govoriti životinjama, biljkama i naprednijim mineralima. Uslijedila je prva od mnogih kriza obrazovanja, jer je od svih živih i mrtvih govoriti naučila jedino vrana, a i ona samo: “Kra, kra, ičk!“ Riječ po riječ, ajmo ih zabilježiti, reče jedno od ljudskih bića, i tako nastade pismo, a iz pisma, nadalje, čitamo o povijesti čovječanstva.
Ali ništa nije zapisano o povijesti nevidljivih ljudi. Niti je, ikada, naslikan ijedan od njih, tamo od Lascauxa pa sve, još uvijek tamo, do Goye. Tek izumom fotografije 1837. godine (premda su, kako je poznato, foto-aparat izumili još stari Feničani, ali se iz visokocivilizacijskih razloga nisu usuđivali pritiskati gumb za okidanje) u stanju smo na tim nemuštim otiscima svjetlosti uočiti postojanje naših, da se tako izrazimo, slabije vidljivih pratitelja.
Vidjeti nevidljive Vidite li ijednu nevidljivu osobu na fotografiji 1? Naravno da ne vidite, kada biste ju vidjeli značilo bi da nije nevidljiva! No, to ne znači da to nevidljivo, možda tek izhumanizirano biće (možda tek kamilica na bazi čovjeka!) na fotografiji nije prisutna. Fotografija, inače, prikazuje skup ljudi pod arkadama zagrebačkog Mirogoja (za neupućene, riječ je o negdašnjem zagrebačkom velegroblju kasnije prenamijenjenom u trgovački centar) u očekivanju Štafete mladosti koja se, u ta davna vremena, trčala u čast rođendana Mikloša Bezenbatena, doživotnog predsjednika Sevdalijske Spiridoslavije (davno propale državne zajednice južnoslavenskih naroda koja je ipak uspjela nadživjeti zloglasniju i kratkotrajniju Srednjoslaviju, zajednicu..., ah, kao da nekog zanima sve ovo).
Na fotografiji se jasno razlikuju dvije vrste šešira – radnička šilterica i sitnoburžoaska panama te tek nekoliko gologlavih osobnosti, bez sumnje u izravnom kontaktu s nebom. Dvoje pak nevidljivih osobnosti moguće je uočiti blizu epicentra niže položene gomile: jedna je dvadeset treća brojano s lijeva, a druga osamdesetšesta brojano od (realnog) zapada spiralno prema unutra. Ako navedene nevidljivce ipak niste u stanju uočiti, ne brinite – oni su zaista nevidljivi.
Kupiti ciglu A uočavate li, primjerice, zid od cigle na fotografiji 2? Radi se o kvalitetnoj, starovremenskoj cigli od punog drveta kakva se prije stotinjak i više godina pekla u svim boljim pečenjarnicama na potezu Mississippi – Vladivostok, izokolnim putem. Takva se cigla više ne proizvodi. Moderne cigle, proizvedene prema recepturi američkih obavještajnih službi i peruanskih tajnih društava virokočijanske provenijencije (čija prošlost seže do dna vremena), moderne su cigle pune rupa (radi bolje izolacije, navodno), a zapravo su rečene rupe pažljivo iskonstruirana gnjezdišta za spiritualne ostatke K-dvojnika (nema veze s Konzumom) koji preostaju na svjetskoj sceni nakon događaja navodne smrti osobe – štono riječ duhovi... (k vragu i izokolno ekspresioniranje umjetničkog uzohola!).
Tome u prilog govori i stara navada zagrebačkih uličnih bandi da namjernicima ne otimaju novac samo tako, nego im postavljaju sudbinsko pitanje: “Oš kupit ciglu?“ Odbije li potencijalni “kupac“ takvu ponudu, prisile ga (rijetko su ciglu nudili ženama, to su bila tmasta patrijarhalna vremena) da kupi ili mu uzmu novac – samo tako. Do dana današnjeg nije utvrđeno zašto su ti razbojnici prodavali upravo ciglu, a ne neki praktičniji materijal, primjerice kamenčiće. Podsjeća to na Okinavljane koji su za potrebe čvrste valute koristili ogromno kamenje koje uopće nisu micali s mjesta već su ga prilikom kupoprodajnih događanja samo prepisivali iz vlasništva u vlasništvo.
Vratimo se fotografiji 2. Vidi se samo zid od cigle, ali ispred zida su, normalno, postrojeni nevidljivi ljudi koje niste kadri vidjeti, a i to je posve normalno, niste mediji, niste osobe s ruba znanosti, a ako jeste javite se najbližoj podružnici ISREBT-a (Institut za skladni razvoj evo baš Tebe).
Ili se prosto zadovoljite zidom od cigle: opustite živčane završetke od početka do kraja; gledajte u nevidljivo i možda ćete samim rubom vidokruga, ali možda, kažem, ne nadajte se previše, u nadi je spas, pas skriven, pas pizme, bratić crva sumnje...
Opet o brkovima Fotografijom 3 defiliraju (zapravo samo stoje i smiješe se, ali to se tako kaže) Charlie Chaplin i Pola Negri, dvoje atomskih fizičara zaslužnih za formiranje klobuka atomske gljive prilikom prve eksperimentalne eksplozije na lokaciji Trinity, New Mexico, 16. mesidora 1945.
Dvadesetih godina Chaplin i Negri izdržavaju se statirajući u hollywoodskim post-produkcijama. Pojavom zvučnog filma i, napose, dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj, odlučuju se baviti prastarim zanatom atomskih fizičara. Za Projekt Manhattan, preporučio ih je neki Harlan Bodego, napoličar iz Arkansasa koji je obavljao razne posliće za razne osobe, između ostalog za Negričinu sestričnu, kao i za i Oppenheimera glavom.
On što je znakovito za fotografiju 3 jest uočljiv nedostatak brkova na licu Charlieja Chaplina – Chaplin ih je, naime, cijeloga života nosio pod nosom. I ne, ovoga puta nije riječ o optičkoj varci, tzv. sjeni od nosa, kao u slučaju nekih drugih povijesnih osoba. Ovoga puta radi se o nevidljivim brkovima, rudimentu cjelokupnog i nepoznatog nevidljivoga brkonje čiji je “ukras muškog lica“ prešao k Chaplinu tijekom nama nezamislive spiritualno-historijske operacije, zahvata bez premca