Nevidljivi Braco Š.

Braco Štos, stanar ulazne veže broj petnaest, spremao se na svoju jutarnju kupnju. Samac već nekoliko godina, poslije smrti žene i još poodavnog odlaska njihove kćeri, nije robovao jutarnjim niti inim dnevnim navikama u koje obično upadnu ljudi njegovih godina i položaja. Jučer nije išao u obližnju trgovinu i trebalo mu je mlijeko i kruh. Obukao je smeđe samtne hlače, jaknu s diskretnim uzorkom kovane ograde i na glavu nabio bijelu kapu pokrivajući srebrnu kosu. Pod rukom platnena crna torba, koju je dobio na dar prilikom kupnje svog trećeg bicikla u jednoj gradskoj trgovini, i u ruci nekoliko ključeva, vezanih međusobno žutim malim kineskim lokotom. Dok je zaključavao vrata svog stana, upravo je kraj njega izlazio mladi susjed pričajući na mobitelu upravo tako glasno kao što je i zalupio vrata. Zbog štednje prostora, skromnosti samoupravnog socijalizma ili krađe materijala, hodnici su bili skučeni i oni su se dodirnuli leđima. Braco se okrenuo, htio ispričati, pozdraviti, nasmiješiti, možda i popričati, ali je mladić samo odjurio niz sive stepenice dolje. Bila je to glasnija, ružnija i u svakom slučaju neurotičnija polovica bračnog para njegovih susjeda. Neopreznoj mladosti on je uvijek opraštao, iako je mamu ovog mangupa vozio u rodilište prije tridesetak godina. Tada je bio aktivan policajac u civilu i jedini je imao službeni automobil u gradu, osim jednog trgovačkog zastupnika tvornice šivaćih strojeva za kojeg se sumnjalo da je neki ‘’bezbednjak’’. Za Bracu se nije sumnjalo, svi su znali šutljivog policajca i njegov jedinstveni položaj bez nadređenog, kakav su imali rijetki sistemski igrači. Za vrijeme svoje moći pokazao je znakove strpljivosti i tolerancije koja se pružala do praga ideološke uvredljivosti, što je na kraju ipak bio kratak i uzak manevarski teren. Prilikom promjene vlasti i nestanka crvenog jednoumlja imao je sreću što su njegovi politički protivnici nakon dugogodišnjih progona i zatvaranja bili slabog zdravlja i na čelo pokreta su došli mlađi, uglavnom iz bivše jedine stranke. O njima je znao mnogo i zato su ga ostavili na miru. Umirovljenje je dočekao vrlo mlad, te se nadao starost provesti uz ribičiju i svoju dragu ženu. Nekoliko mjeseci poslije žena je umrla, kako parta na betonskom stupu izvještava; nakon kratke i teške bolesti. Kćer je vidio prvi put na pogrebu poslije desetak godina. Ona je živjela u Bosni i služila treći brak nakon što je napustila Bracinog miljenika i ostavila dvoje djece. Od malena samostalna i svojeglava bila je najveća rana na očevom srcu. Prkosno je pobjegla s devetnaest godina udavši se pet stotina kilometara od kuće, i obavijestila roditelje o promjeni prezimena tek nakon nekoliko mjeseci. Oprostio je prijetnje smrću lokalnog šizofrenika onih nesretnih ratnih godina u podrumu dok mu je nabio dvocijevku u usta, kako ne bi svom jedinom djetetu. Da njoj nije trebao oproštaj, nego blaga klinička pomoć, shvatio je nakon njezina drugog braka i četvrtog čovjeka s kojim je živjela.

Sad sam s crnom torbom i kratkim korakom hoda ulicom s rijetkim prolaznicima. Gleda u zemlju iz stečene navike jer zna kako nikoga ne poznaje i ne očekuje prepoznavanje i pozdrav. Razmišlja o jednoj želji, rijetkom pravom začinu života ovih dana. Ne pamti kad je poželio nešto, naravno ne i ono što konzumersko društvo nudi kao “vaše želje”. Inflacija potreba bez kojih ne možete živjeti, proizvoda bez kojih vam nije objašnjiva vaša prošlost i usluga, s kojim postajete skupni potrošački idiot vezan u lanac sretnih nasmiješenih mladih pozera koji vam se nameću kao uzor. Poželio je nešto u tišini koraka i svojih misli, poželio je nestati.

Znao je iz svoje stručne prošlosti kako se čovjek rijetko kada ubija iz jednog razloga, te mu se prirodno učinilo suvišnim zamijeniti svoj skoro nevidljivi život teatralnim odlaskom. Sjetio se jednog samoubojstva nekvalitetnim, ali najvećim kuhinjskim nožem koji je ikad vidio. Pamti tog nesretnika i njegovu ludu agoniju uspjelih pokušaja rezanja vlastita vrata, i završetka kao zaklana stoka u klaonici na kraju radnog vremena – ostavljen da krepa. Ne, on nije takav glumac, njemu ne treba slava ni za života ni poslije njega. Njemu treba završan korak jednog sad već nestalog života u trajnu dosmrtnu prazninu. Zašto? Zašto ne. Za sve oko sebe on je nitko i ništa, jedino ga njegov nemarni trud održava u sferi njihove stvarnosti. Braco Štos postoji jedino kao građanin – broj koji izvršava uredno svoje administrativne obaveze i nije se godinama na ništa žalio, te slijedom toga ga državna uprava tretira kao i cestu lokalnog značaja, koja je možda odavno već zarasla u korov. Prijatelji su pomrli ili se druže s uputnicama u bolnicama i radioemisijama o umirovljenicima. Ponekad slušaju što ima novo u svijetu visoke medicine u polju borbe za lakše mokrenje, ili izmišljaju što gore nazive za rak prostate poput – salitra s kliještima.

Imao je živu i nepokretnu sestru. O njoj se brinuo njezin muž, prije nekoliko godina preselili su se u blizinu toplica. Ponekad joj pošalje pismo.

Stanari na njegovu stepeništu nisu više oni stari s kojima je znao roštiljati na krovu zgrade. Neki su umrli, neki otišli, pa su ih zamijenila njihova djeca s mladim obiteljima u stanovima. Ponekad se u svom susjedstvu osjećao kao suvišan dio inventara, recimo – ispravna i nepokradena vatrogasna instalacija na drugom katu.

Podigao je pogled pred trgovinom i odmah odlučio kako mu je ovo zadnja kupnja u lokalnoj “Trgovinici” vlasnika onog mangupa sa stepeništa. Nije bio ljut na njega, već je odlučio zbog premale trgovine više ne ulaziti u nju radi bliskog kontakta mušterije i trgovca. Od sutra će kupovati malo dalje u velikom šoping centru. Tamo u dugim redovima, bez kolica, samo s košarom i uvijek u brzoj kupnji mogao bi biti neopažljiv. Odmah je primijetio da će upornim jednoličnim kretanjem na javnim mjestima uspjeti zavarati mnoge, jer takvi imaju posla, znaju kuda idu i nemaju vremena za pozdrave a još manje za razgovor. Da, većina ga neće vidjeti, možda i više njih nego sad. Ali to nije dovoljno, on mora nestati. Potpuno opravdati pokušaje svih ovih okolo koji ga ignoriraju već godinama. Svesti ostatke svog lika i odjela na prozirni jutarnji zrak. Stopiti se s ono malo zelenila u kvartu, imitirati siva pročelja, hodati između ceste i pješačke staze, pronalaziti važne točke izgubljenosti u pejzažu, na ulici, pred zidom fizičkog priznanja.

Nekad je išao na nogometne utakmice i nosio radioaparat slušajući ostale prijenose, mobitel je odavno darovao. Sad mora izbjegavati i radiovalove. Na ulici ne proizvoditi zvukove, nagle kretnje, pokrete svesti na monotona izgledajuća beskrajna gibanja. Fizička i mentalna integracija mora biti toliko jaka, usklađena, ne namjerna, da postane jedna nova volja. Neprimijećena i nepriznata volja održivih namjera jednog čovjeka koji je odlučio nestati.

Vratio se kući zadovoljan, ispunjen novim ciljem koji bi ga trebao isprazniti. Odmah je otvorio sve ormare s odjećom, birajući i slažući komplete za kretanje po gradu. Prozvao ih je komplet za trgovinu, utakmicu, šetnje kraj rijeke, kroz centar i najlakše izabran komplet za pecanje. Izvadio je plan grada, crtajući po njemu crte, kritične pravce zamjetljivosti, tražeći i promišljajući boje okoline, svjetla, dana i noći, pokušavajući postati gradski kameleon.

Prvi dan je rješavao formalne probleme kretanja od stana do točke X. Sljedećih dana je uvidio sadržajne prepreke mnogo teže i opasnije prirode. Kontakte s ljudima ne može potpuno izostaviti. Plaćanje računa učini mu se problematičnim. Ljudi koji skupljaju novac za smeće i tv-pretplatu dolaze na njegova vrata svaki mjesec. Otkazat će takav način naplate i uplaćivat će novac putem uplatnica. Šalterski službenici ponekad dižu svoju monitorski nepokretnu glavu, postavljajući pitanja strankama. Internet bi riješio i ove probleme, ali Braco nije znao ništa o prednostima mreže i njezinom beskrajnom prostoru gdje materija postaje binarni niz, a novi svijet njegova simulacija. Ne može nikoga zamoliti da plaća račune umjesto njega, jer samo jedan svjedok bio bi previše. Odlučio je u prvo vrijeme ostavljati uplatnicu i točan iznos, pazeći jedino da u redu ne bude nitko poznat, jer za one koji nas ne poznaju mi ne postojimo. Svatko od nas ostavlja znakove svog življenja (makar i jedino samo proizvodeći otpad), svaka sumnja u izostavljanje istih otkrila bi ga. Zato je navečer moralo gorjeti svjetlo i televizor, rublje se sušiti na balkonu. Ponekad će skidati zavjese, ukrašavati lampicama umjetni bor pred Božić, dizati i spuštati rolete, puštati vodu u kupaonici, proizvoditi umjerenu buku u svom stanu. Primijetio je jednu veliku skupinu kojoj neće ostati neopažljiv, djecu. Ona su u životima gradova najbliža prirodnom i tu neće moći mnogo učiniti. Životinje također ne možeš prevariti. Mačke i golubovi će mu bježati ispod nogu, psi iz dvorišta lajati, komarci piti krv, miševi grepsti u gipsanim pločama zidova i prestajati kad se Braco prevrne od vrućine u krevetu. Postat će prirodan i kao takav nevidljiv onome suprotnom.

Sutradan se ranije probudio, obukao komplet za trgovinu i izašao van. Hodajući, ovaj put uzdignute glave, sabrano je upijao sve namjerne ili nevažne promjene na putu. Upao je svojevoljno u dimenziju bez straha i kontrole, bez klimanja glavom i brzopoteznih izjava laži, u slobodan i otvoren prostor, pretvorivši se u predatora kojemu ni slučaj ne može ništa. Kupnju je obavio polako, uživajući u promatranju ostalih. Nema više bezbrižnog razgledavanja, bez obveze, samo iz užitka običnog promatranja. Muškarci kupuju brzo, manično, zapamćenu ili popisanu robu. Žene ponosno guraju kolica kao da su u njima djeca (u nekima i jesu) i biraju od poznatog poznatije, stalno provjeravajući cijene. Na blagajni je gurnuo dvije kartice, što je bilo brzo i dovoljno uslužno za trenutnu neprimijećenost. U stanu je malo pojačao radio samo za vrijeme govorne emisije. Sljedeći dan je šetao, kroz park, kraj rijeke, preko dvije glavne gradske ulice. Isprobavao je univerzalni komplet za nasumično kretanje javnim površinama. On je uključivao; sivu ili crnu jaknu, kariranu košulju u bojama zemlje, traper hlače tamnijeg denima ili platnene, malo dužih nogavica, koje čine čovjeka nižim. Znao se i narugati tupim kravastim očima poznanika s crvenom majicom ispod otkopčanog mantila.

Nakon nekog vremena zapazio je ljude koji ga primjećuju i vide. Razgovarao je s jednim nestalim ratnim veteranom, s pet-šest srednjoškolca, jednom udanom ženom, starim momkom bez zuba i karijere. Čak se prepirao oko važnosti lokalnih medija s dva člana gradskog vijeća u sjeni, postao prijatelj poznatog (po prezimenu) urara i slušao poeziju iz usta objavljivanog, sad nestalog autora. Upoznao je mnogo neopažljivih, ali jedino je Braco Štos nestao svojevoljno. Dosljednost, koju većina krivo drži isključivo vrlinom, bila je njegova oštra i uporna zaštitnica dok ga, kako je sam rekao; smrt ne materijalizira.

Samir Raguž (1968.) piše kratke, ironično intonirane priče o “običnim malim ljudima” i njihovim, naizgled bezopasnim aktivnostima kao sto su usisavanje prtljažnika automobila, uzimanje kredita ili sudjelovanje u stranačkom radu. Normalnost njegovih likova je krhka, kao u dr. Hydea, a kada maske padnu, na površinu probiju groteska i apsurd. Raguž objavljuje priče u novinama i časopisima, a zbirka priča pod radnim nazivom “Zašto sam istupio iz stranke desnog centra” trebala bi se pojaviti koncem 2006. godine. Živi i radi u Vinkovcima.