Isusovo djetinjstvo je, kao i svi drugi Coeetzeejevi romani, zapravo tekst o književnosti. Ali, naravno, ne samo o njoj
Šteta što ljudi u izdavačkoj kući Harvil Secker u Londonu, gdje je J. M. Coetzee u proljeće 2013. objavio knjigu Isusovo djetinjstvo (The Childhood of Jesus), nisu bili dopustili, kako je autor predložio, da knjiga izađe bez otiskana naslova na koricama te da ga saznamo tek pošto pročitamo roman. Naslov funkcionalno pripada cjelini teksta kao njegovo ime, on priziva moć imena da obuhvati cjelinu. A perspektiva je sasvim drukčija prizivamo li cjelinu očekivanjima ili pak u naborima vlastitoga prepoznavanja.
Ime je riječ koju koristimo za identifikaciju, a identifikacija se temelji na pojmu identiteta. Coetzee upravo identitet uvijek iznova dekonstruira te stoga izbjegava identifikaciju držeći je u prostoru književnoga, posuđujući iz povijesnoga i igrajući se njome u poetskome. Identitet za njega nije bivanje istim sa samim sobom, odnosno sa skupom obilježja po kojima se isto prepoznaje kao identično sa sobom, nego prije esencijalna istost u različitim instancama do koje se dolazi analogijama. Stoga bi se knjiga mogla nasloviti i “Coetzeeovo djetinjstvo” ili jednako tako “Čitateljevo djetinjstvo”, ukoliko čitatelj s autorom dijeli istu igru. A i djetinjstvo je čitateljsko, ne biološko.
Roman slijedi muškarca i dječaka koji su doselili u novu zemlju. Dobili su nova imena, naučili španjolski da bi se prilagodili novoj sredini. Simon počinje raditi i postupno se sprijateljuje s radnicima. Istovremeno traži Davidu majku. Jedna žena pristaje na tu ulogu te ona i sin počinju živjeti zajedno. Simon ih povremeno posjećuje. David kreće u školu, ali tu zbog svoje neprilagođenosti i osjetljivosti, doživljava neugodnosti. Da ne bi bio poslan u udaljen internat, Simon i majka odlučuju posvojiti dječaka i otići iz zemlje u nepoznato. To bi u glavnim crtama bila narativna linija romana.
ISUS I DON QUIXOTE Gdje je tu Isus? Iako ima sitnih naznaka koje ga mogu povezati s Isusovim likom (empatija, želja za davanjem vlastite krvi, snovi, primjerice), u Davidovu liku ne treba tražiti ni sličnost ni alegoriju. Prije je riječi o višeslojnoj analogiji. Naime, ključ romana je u sceni u kojoj Simon i David čitaju Cervantesov roman o Don Quixoteu. U tom citatu ne spominje se, dakle, Isus, no Coetzee uzima posve nevidljiv motiv Isusa te ga smješta u drugi, treći, peti kontekst. Tek analoškim povezivanjem tekstova, čak prije povezivanjem vlastitih (čitateljevih) asocijacija na tekstove i njihove interpretacije, dolazimo do njega. I to izvan romana. Značenje nije upisano u tekst, nego u tradiciju čitanja. Ovakvo premještanje proizlazi iz druge epistemološke kategorije nego što je to slučaj s traganjem za “smislom”. Prije je riječ o ponovnoj upotrebi istoga teksta u nizu drugih situacija. Citiranje i parafraziranje jednostavni su primjeri takve upotrebe: citiran tekst čuva svoj identitet u tekstu koji ga citira, a citat se, postupkom asimilacije jednoga smisla drugim, stavlja na mjesto odmaka između stare i nove situacije. A u Coetzeejevu tekstu odmak je višestruk. Analogija samo služi kao svojevrsno opravdanje za ukidanje inicijalnoga odmaka. Da bismo odgovorili gdje je u Coetzeejevu romanu Isus, isto bismo mogli pitati i za Don Quixotea. Isus je u slojevima mogućih interpretacija Cervantesova romana u kojima se Don Quixoteove odlike: neobičnost, dobrota, naivnost, vjera u ideale povezuju s Isusovima. Stoga bi se Coetzeejev David mogao lako naći i u zemlji u kojoj se govori, primjerice, ruski. Tamo bi on i Simon vjerojatno čitali roman F. M. Dostojevskog Idiot.
No, zašto veza upravo sa Cervantesom? Cervantesov roman Don Quixote najčešće smatramo prvim modernim romanom. No, on je iz nekoliko razloga, zapravo, i prvi postmodernistički roman: ponajprije sviješću o sebi kao fikciji, a onda i parodijom toga žanra prisutnom u tekstu. Isusovo djetinjstvo je, dakle, kao i svi drugi Coeetzeejevi romani, zapravo tekst o književnosti. Ali, naravno, ne samo o njoj.
ZBIRKA PUZZLES Ono što ponajviše zbunjuje u romanu nisu otkrića koja nam se otkrivaju kako slijedimo svijest glavnih likova, nije to ni pomicanje granica stvarnosti i fikcije, nego sama Novilla, znanstveno-fantastična kafkijanska zemlja posve nenalik našem svijetu koju čitajući roman nastojimo razumjeti. Coetzeejev tekst svojevrsna je spekulativna fikcija. U Novilli, kako se zove zemlja u kojoj se likovi kreću, autor Don Quijotea čini se i nije Miguel de Cervantes nego “Cide Hamete Benengeli”, koji je u našem “realnom” svijetu bio fikcionalan Arap, autor nepostojećeg rukopisa što ga je Cervantes navodno bio prevodio. To nas upućuje na činjenicu da je i svijet Noville također fikcija u samom Coetzeejevu tekstu te bliži nepostojećem Benengeliju nego povijesnom Cervantesu. I kao što je Cervantes tvrdio da prevodi Benengelijev tekst na španjolski, tako je i ključan ulomak u Isusovu djetinjstvu preveden na engleski iako likovi govore kao španjolski, ali tek nominalno, budući da je roman napisan na engleskom. Posrijedi je i svojevrsno lingvističko izmještanje, utopijska politička filozofija.
Iako je temeljna narativna linija jednostavna, knjiga zapravo nije roman, nego zbirka puzzles koje vjerojatno u niz navrata možemo slagati u trajno nove – kaleidoskope.