Melita Richter  

Nevolje s Balkanom

tema

Već se sam naslov konferencije pokazao podložnim za polemičke upite – je li prva? Koliko balkanska? Zašto rodna a ne feministička? Čemu izlaganja na engleskom domaćih sudionica? Promotorica ovog značajnog skupa koji je organizirao Centar za rodna istraživanja Međunarodnog Foruma Bosna, profesorica Nirman Moranjak Bamburać, nije štedila odgovore, ističući na početku neophodnost dekonstrukcije znanja koje je u širem podneblju Balkana kroz stoljeća zanemarivalo rodna pitanja i pitanja rodne jednakopravnosti. Stoga su i zadaće Centra označene kao: otvaranje mjesta društvenog dijaloga o tehnologijama ozakonjenih potiskivanja i društveno-političko-ekonomske subordiniranosti na osnovu spolne diferencijacije, provođenje spolne politike i institucija koje je ozakonjuju u njezinim tradiranim oblicima na javnu društvenu scenu, dekonstrukcija njihove konfiguracije i osobite, prikrivene strategije, kako bi se oslobodili kreativni potencijali društva. Interbalkanska ženska scena okupljena u Sarajevu dala je poticajni okvir za poredbeni pristup temi te pridonijela korisnoj razmjeni više od četrdeset sudionica ženske mreže koja će zasigurno naći razloga da nastavi radom.

Moć nostalgije i ženski muzeji

Iščitavanje Balkana je u sarajevskom susretu bilo i ostalo u središtu feminističkog motrišta. Izlaganje Biljane Kašić je podsjetilo da takvo feminističko promišljanje implicira povijesnu i emocionalnu kontekstualnost, te se Kašić pita: "Koja su to mjesta čežnje i kako se ona sukobljavaju s povijesnim naborima feminističkih okupljanja, susreta i javnog angažmana, a kako konstruiraju u simboličkom diskursu suvremenosti? Postoji li prepoznatljiva matrica u perpetuiranju nostalgičkog nagovora?" I zaključuje: "Sve su to pitanja koja nalažu slojevitu kritičku analizu". Najavljujući potrebu takve analize, autorica i sama nastoji razriješiti protuslovlja i zaplete oko nostalgije, čineći to s jasnoćom nužnom za uspostavljanje novih feminističkih savezništva.

Razotkrivanje moći nostalgije vezano je za pozicioniranje ženskih dramatskih priča koje imaju ishodišta u zajedništvima iz devedesetih kad smo zajedno gradile politiku mira. No, to vrijeme kompleksne identifikacije danas predstavlja pravi rizik stvaranja ženskih muzeja umjesto potrebnog anti/muzejskog pozicioniranje žena i propitkivanja smisla i moći nostalgije. Jer, ako je nostalgija žudnja za domom, za kućom, feministička nostalgija je različita, smatra Kašić; to je žudnja za ženskim mjestom, ne za domom u tradicionalnom smislu riječi koji podrazumijeva naciju, državu, spomenike, teritoriju. To je traženje sebstva, čežnja za vlastitom poviješću i utemeljenjem vlastite slike u njoj. Kako, dakle, izaći iz one tenzije gdje je djelovanje bilo moranje iz teorijskog odnosa opozicije subjekta i objekta? Kako crpsti snagu iz drugog subjekta ne podvrgavajući mu se? Kako kritički prevladati vrijeme difuzne ženske solidarnosti oko muških matrica vremena '90/91., '95., '98., 2002...? Vremena koje je toj istoj solidarnosti, protkanoj etikom skrbi, oduzimalo teorijsku potporu.

Sveopće prisutan arhetip žrtve utemeljen u feminističkom djelovanju za vrijeme rata iskrsava i poslije rata, zasjenjujući kritičko mišljenje te se Kašić pita kako danas govoriti o sukobima? Kako iz zapleta naše feminističke solidarnosti kodificirati razlike i različitosti? Je li pri razgrtanju feminističkog identiteta, u pukotinama i rascjepima prostora (a prostor nikad nije prazan), moguće sagledati odnos feminizma i nacionalizma? Moć nostalgije nije dopuštala razgovore o tim značajnim temama, feministice su čuvale svoje romantično sebstvom, iako su pukotine rasle i one su, nasilno ali neizbježno, postajale različitostima, raspoznavale se kao različitosti unutar same ženske zajednice. Linija uključivanja i isključivanja prenosila se nečujno iz vanjskosti na unutrašnje polje ženske zajednice te se danas, sam od sebe, nameće zahtjev preuzimanja odgovornosti za feministički subjektivizam i potreba za pozicioniranjem povijesnog identiteta drugosti. Prema mišljenju Biljane Kašić, novo mapiranje subjekta drugosti, unatoč procjepima, pretpostavlja nužan iskorak prema etičkoj odgovornosti. Čini nam se da je jasnoj kritičkoj analizi koju je nagovijestila Biljana Kašić, sarajevski skup ostao dužan jer su se tek sporadično granala razmatranja koja su se ticala ovih zahtjevnih polazišta.

Gdje se proizvodi teorija balkanizma?

Elizabeta Šeleva nas je u prilogu The Balkans as Europe's Point Zero (Postcolonial Discourse and Understanding of the Balkans) vratila u bremenitu stvarnost regije i samim svjedočenjem o preprekama na putu Skopje-Sarajevo koje danas traje oko 15 sati, napominjući da je u posljednjih 14 godina, egzistencija ta koja više i brže od bilo koje teorijske matrice govori o novostvorenim identitetima regije. Oslobađajući niti postkolonijalnog kriticizma, autorica se pita gdje je danas dom teorije? Gdje se ona proizvodi i, konkretno, gdje se proizvodi teorija balkanizma?

Paradoksalno, znanje o Balkanu je uvezeno na tlo poluotoka te sam prostor-subjekt postaje savršenim potrošačem slike o sebi. Uzimajući kao primjer Mariju Todorovu i njezinu nezaobilaznu knjigu Imaginarni Balkan, Šeleva se pita bi li to djelo imalo istog uspjeha da je bilo pisano i objavljeno u nekom od balkanskih kulturnih centara, da njegova autorica nije Bugarkinja koja živi u dijaspori, u doduše, samovoljnom egzilu, raseljena iz regije o kojoj piše, te da na neki način nije poput mnogih intelektualca u dijaspori, postala intelektualnom maskotom Zapada.

Pitanje mjesta proizvodnje teorije pitanje je odnosa centra i periferije, osnovnog polazišta postkolonijalne kritike svjesne da je određenje periferije u hermeneutičkoj moći centra, kao što su to Spivak i Said pokazali u svojim analizama. S dodatnim pojašnjenjem da između njih stoji patos kulturne granice (matrica imperijalne podjele) gdje Zapad predstavlja civilizatorsku metropolu dok je Orijent, čiji je Balkan fragment, univerzum ruralnog, tribalnog, konfliktnog svijeta. Prostor koji danas zahvaća tzv. Zapadni Balkan (bivša Jugoslavija), prostor je u kojem se guraju sve vrste izbjeglica, raseljenih osoba, ljudi bez papira, kroničnih ili sporadičnih emigranata-imigranata, potencijalnih i virtualnih bjegunaca... (bijeg s Balkana kao opći cilj). Balkan, dakle, jest sastavni dio geografske Evrope, ali je isključen iz evropske kulture. Unutar te asimetrije uspostavlja se nova politička konotacija odnosa koji staru os Sjever/Jug (mediteransko sjećanje na Evropu), zamjenjuje novom Zapad/Istok. Na koji način, pita se dalje Šeleva, provesti dekolonizaciju narative centra i boriti se za novu kulturnu središnjost, što pretpostavlja nadilaženje balkanizma i izlaženje iz vječite drugosti Evrope? Koliko je mukotrpna i sama zamisao takvog puta autorica prikazuje na području umjetnosti, umjetničkih kataloga, izložaba, međunarodnih filmskih festivala... koji se, prema njezinu mišljenju, često svode na voajerizam outsidera ili na običan umjetnički safari.

Fetišizacija Orijenta nužno počiva na stereotipima i nije drugo do strahovanje evropskog EGO-a pred prijetećim balkanskim ID-om. Unatoč tome, ili upravo zbog toga, današnje iskustvo Balkana je, prema shvaćanju Šeleve, više intenzivno nego dramatično, prožeto ambicijom radikalne dekolonizacije (misli) koja ne može poteći od izvanjskog drugog, nego od samog subjekta, svjesnog postojeće postkolonijalne perspektive.

Poluperiferija i koordinate znanstvenosti

Polazeći od Hardingove maksime "epistemologija i filozofija znanosti će uvijek biti prepoznatljive po imanentnoj političkoj dimenziji", Marina Blagojević razmatra vezu između poluperiferije (semi-perifery) društvene stvarnosti i proizvodnje znanja u sferi rodnih studija. Središnji dio njezina izlaganja odnosi se na uvjete za razvoj rodnih studija i na procjenjivanje naučne izvrsnosti (excellence) na poluperiferiji (balkanskoj, evropskoj), te uobličavanje strategija na koje su primorane žene koje se bave rodnim studijima s pozicije poluperiferije. Razvijajući četiri teoretske hipoteze, autorica smatra da je koncept poluperiferije iznimno koristan za razumijevanje dinamike proizvodnje znanja i njegove diseminacije u kontekstu globalizacije. Iz lokalnih sredina izviru plodonosne epistemološke pozicije za društvene znanosti te iste poluperiferije. Između globalne proizvodnje znanja, koje je mahom modelirao centar koji propisuje koordinate znanstvenosti i znanstvene izvrsnosti, i znanstvene proizvodnje poluperiferije, postoji sustav prevođenja, tj. mehanizmi koji povezuju pozicije ženskog znanja i omogućavaju prepoznatljivost njegove izvrsnosti. Na tom putu prepoznavanja naučne izvrsnosti pojedinačnih subjekata (žena znanstvenica) stoje mnoge strukturalne prepreke te os globalno-lokalno koja presijeca državnosti, lokalne institucije znanja, kulturne tradicije, simboličke hijerarhije kao i različite povijesti otpora, na kraju postaje elementom njihove povezanosti.

Poluperiferija opstaje pod stalnim pritiskom napora da dohvati centar, te se u tu svrhu mobiliziraju zalihe ženskog naučnog znanja kako bi se premostio rascjep između centra i poluperiferije. Istovremeno, taj proces određen različitom ritmovima modernizacije izbacuje na površinu paradoksalne kombinacije jakog patrijarhata koji u privatnoj sferi iscrpljuje ženske snage, da bi u onoj javnoj prodavao ideološku maglu o rodnoj jednakosti. Zaključno, Blagojević zastupa tezu da na poluperiferijama uloga kreatora znanja ne samo da je gotovo nemoguća, kao što je nemoguće stvaranje epistemičkih zajednica, nego nije ni društveno nagrađivana, te (p)ostaje izvorom daljnje marginalizacije pojedinačnih žena znanstvenica.

Izlaganje Nirman Moranjak-Bamburać nastojalo je osvijetliti raspravu o balkanizaciji kao varijanti postkolonijalne kritike koja se odvija na više razina: a) kao tenzija muški diskurs – ženski i lokalni oblici spoznaje, b) kao debata oko reprodukcije orijentalizma iz perspektive bosanske recepcije Saidova Orijentalizma, c) kao ideologija dominacije unutar nacije-države koja se artikulira i preko mehanizama međunarodne dominacije. Za ovu posljednju važe modusi prenosivosti: evropsko imaginiranje Balkana i posvajanje tamo proizvedenih metafora, što se prema iskustvu same autorice očituje i u prenosivosti kolonijalnih koncepata na projekciju unutrašnjeg drugog (Politika samoocrnjivanja).

Balkan kao metafora postaje sve više otjelotvorenje te iste metafore koja pruža alibi za odsustvo norme: "Mi u povijesti postajemo sve nepismeniji, norma se uspostavlja, ali mimo nas. Vjerojatno i zbog povijesno pogrešno postavljenog zadatka: zadatak nije bio da proizvodimo znanje nego da se čvrsto držimo bosanskog nasljeđa – a o njemu čitamo u prijevodima", kritički uočava autorica.

Bosna je danas granica par excellence. Svakodnevnicu tu ne određuje "mišljenje s granice već kreativnost graničnog mišljenja", ustvrđuje Moranjak-Bamburać, smatrajući da nas takvo povijesno određenje obavezuje na traganje za što urgentnijim odgovorima na dileme: "postoji li neko mjesto na postkolonijalnoj karti, ili bar točka – prostor bez mjesta – iz kojeg bi se, upirući prstom, moglo pokrenuti pitanje jednog novog/starog oblika kolonijalnih praksi podčinjavanja, a onda i otpora eksperimentalnoj pedagogiji neokolonijalizma? I, je li "razoružanje" balkanskih metafora iz feminističke i ženske perspektive možemo artikulirati kao zalaganje za drukčije kreativne i emancipacijske projekte?"

Državna samoodređenja i samoodređenja žena

Izlaganjem o Realnosti politika identiteta – mogućnosti razlika: slučaj Balkana Daša Duhaček je pod pretpostavkom zajedničkog imenitelja suvremenih feminističkih teorija koji je prepoznatljiv u politikama identiteta, ustvrdila da te iste, ako su konstruirane na kritičkom otklonu, omogućavaju politike razlika. "Za Balkan je ovaj proces posebno važan", smatra Duhaček, "tim pre što se na balkanskom prostoru već duže razvijao složen i razuđen feministički pokret, a negovale su se i, istina do sada nedovoljno osvešćene, feminističke teorije. U tom smislu, bilo bi dragoceno te autonomne teorijske napore identifikovati u svetlu politika identiteta i politika razlika". Duhaček zastupa tezu da politike identiteta zasnovane na rodnom identitetu nisu na našim prostorima ozbiljno zastupljene te su se konstrukcije identiteta pretežno otjelovljavale i iscrpljivale u etničkom (čistom) i nacionalnom, a ne u rodnom identitetu i feminističkoj praksi.

Što se ove potonje tiče, postoje značajne razlike unutar samog razvoja anglo-američkog feminizma, evropskih i drugih feminističkih praksi, koji se osamdesetih bave uglavnom kategorijom sebstva kroz prizmu ja, dok se devedesetih taj interes pretače u feministički mi, u stavljanje sebe u interakcijski odnos s drugim/a. Proces prelaženja ja u mi uključuje koncept odgovornosti; ne postoji matrica mi bez strukturalnog uklapanja odgovornosti. No, cvjetanje balkanskih mi ukotvljeno je u etnocentrizmu i nacionalizmu te su unutar tog okvira i žene često pridonosile recikliranju verzije balkanskog identiteta (tradicionalne personifikacije nacionalnih vođa od Tita do Miloševića, izložba vlasTITO iskustvo i sl.). Jasno je, zaključuje Duhaček, da su praktično političke posljedice teorijskih opredjeljenja imale veliku ulogu u okviru balkanskih feminističkih strujanja, a tu ne smijemo zaobići otvaranje šansi koje su feministkinje omogućile izražavanjem nelojalnosti nacionalnoj agendi, svjesne da državna samoodređenja nemaju ništa zajedničkog sa samoodređenjem žena, koje prelazi državne i druge etnocentričke granice u težnji ostvarenja imaginarne voljene zajednice.

Slavenka Drakulić i testimonijalno ja

Izlaganja Rade Drezgić i Dubravke Žarkov bavila su se feminističkim nevoljama s Balkanom, i to kroz prizmu gledanja feministica iz regije koje žive u inozemstvu i pridonose stvaranju slike balkanskog muškarca i žene. Pristup je nastojao osvijetliti više dimenzija: kakav je diskurs orijentalizma i balkanizma koji se proizvodi na Zapadu, kako u njemu sudjeluju radikalne feministice, u čemu se sastoji feministički diskurs o ratu i nasilju i feminističko fokusiranje post-socijalističke tranzicije. Izlaganje nije moglo zaobići žensko pismo, te je primjer Slavenke Drakulić, za Zapad najvidljivijeg lica jugoslavenskog feminizma, bilo kritički sagledano. Njezina upotreba testimonijalnog ja koje inducira uvjerljivost i vjerodostojnost (ne razdvajajući pritom jugoslavensko iskustvo od iskustva istočnog bloka), usporedila se s upotrebom mi, bliskom aktivisticama u zemlji (primjer L. Mlađenović), u okviru kojeg je žensko iskustvo drukčije strukturirano i daleko od svakog utrživanja. No, da nije riječ o pukoj gramatici naracije pokazala je živa diskusija koja je, još jednom, potvrdila potrebu pisanja vlastite povijesti te otklon od svake vrste podizanja ženskih spomenika.

Queer teoriji kao kritici politike identiteta, posvetila je izlaganje Jelisaveta Blagojević. Izlaganje je izazvalo iznimnu pozornost već i zbog tradicionalne teškoće prijevoda termina u feminističkoj teoriji. Pojam queer je samo jedan od primjera; njime se određuje neodredivo, onaj međuprostor kojim se isklizava iz svih identiteta, a dodiruju se ekscentričnost, homoseksualnost, (na)stranost, nelagoda s ruba bolesti. To je ideja plutajućeg i slobodnog identiteta, bez esencije, otklon od dominantnih struja, otpor svim fobijama… Kako navodi Blagojević, queer teorija se najčešće koristi kao kišobran-termin za koaliciju kulturno marginalnih seksualnih samo-identifikacija. S obzirom na to da se ona ne može dovesti u vezu ni s jednom konkretnom kategorijom identiteta, njome obilježavamo nekoherentnost unutar osnovnih teorijskih i političkih pojmova i načela. Diskusija nakon izlaganja je tragala za odgovorima zašto se kod nas feministička teorija ne bavi queer teorijom, a moglo se i čuti: "Queer su svi oni identiteti od kojih se zazire, koje ne prihvaćamo a koji nas određuju. Danas su feministkinje u Bosni queer, poput homoseksualaca. Nekada je bilo daleko lakše izgovoriti – ja sam feministkinja – nego što je to danas".

Žene stradalnice i žene mrtvih

Bosansko (a i ne samo bosansko) danas je određeno etnicitetom. Po mišljenju više sudionica, ratna situacija u Bosni, a i ona poratna koju karakterizira opća retradicionalizacija društva, učvrstile su sliku bosanske žene kao stradalnice. To je stereotip koji je izrastao endogeno u vrijeme rata, ali se i prenosio u portano vrijeme, i to izvana: "Mi smo čitale strane novine i proizvedenu stvarnost prihvaćale kao dokaz naše stvarnosti".

Potreba jasnoga govora bez posredništva zajednički je zahtjev svih sudionica. U tom smjeru išao je i poziv Jasminke Babić Avdispahić za uključivanje žena i ženskih asocijacija u raspravu oko ustavnopravnog poretka Bosne, kako bi se provjerilo je li moguća promjena u društvu koju inicira civilni sektora te mogu li žene napokon utjecati na stvaranje voljene zajednice...

Prilog Anđe S. Ilić bavio se stereotipiziranim odnosima muškaraca i žena u medijima, posebice u zabavnim emisijama, TV dramama, serijskim filmovima, sapunicama i EPP programima. Osim sveopćeg naglaska na problematiku braka i bračnog života kao da nas ništa drugo ne zanima, smatra Ilić, kreatori TV programa upotrebljavaju žensko tijelo kao pomoćno sredstvo, kao kulise pravim akterima – muškarcima i njihovoj duhovnosti sa skrivenim i neskrivenim ciljevima reprodukcije ženske uglađenosti, pasivnosti i lakovjernosti, što je prva podloga totalitarizma.

Izlaganje je potaklo na reakcije koje su se odnosile prije svega na potrebu proširenja horizonta analize i otklona od samih humorističnih emisija, te je istaknuto da je osnovni ključ kritičke analize pitanje odgovornosti. A svakako se ne može mimoići odgovornost Televizije Republike Srpske – objekt analize Anđe Ilić – i njezino političko djelovanje tijekom rata, kao i njezina manipulativna moć u portano vrijeme. Navođeni su primjeri kao što je onaj o strahovitom šoku koje je proživljavala civilna Bosna kad su se počele otkopavati jame u Srebrenici dok je, istovremeno, Televizija Republike Srpske prenosila scene zbjega srpskog stanovništva iz Krajine za vrijeme vojne akcije Oluja.

Bilo je za očekivati da ovaj skup neće moći zaobići jedno tako značajno pitanje kao što je pitanje civilnih žrtava u ratu, jer to ostaje i duboko mirnodopski problem. Prema mišljenju Jasmine Musabegović, svi problemi žena u miru: položaj, pravo na obrazovanje i rad, položaj i obaveze u obitelji, problem seksualnog zlostavljanja, silovanja, isti su u miru i ratu. Programski izvedeno silovanje u ratu postalo je tabu koji se gura pod ćilim, smatra Musabegović, pa navodi kako "ovo društvo (bosansko, a je li samo bosansko? M.R.) ne želi čuti Kasandre koje govore istinu i koje podsjećaju na ukaljanost, na potlačenost žena koje jesu većina u društvu, ali postaju njegova sve izrazitija manjina".

Bolna svjedočenja sudionica popratila su izlaganje Jasmine Musabegović i dala do znanja da Srebrenica nije izuzetak i da je sindrom žene mrtvih duboko prisutan u bosanskom društvu, ali da istovremeno nijedna nevladina organizacija muškaraca nije istupila da brani žene i da dâ jasnu poruku što se zapravo dogodilo.

Nasilje nad ženama, sveprisutna tabu-tema, bila je utkana u više izlaganja i svjedočenja sudionica iz Bosne i Hercegovine, te je uočeno da ona danas i dalje podliježe podjeli na dopušteni i nedopušteni javni diskurs, te da "ratno nasilje nad vlastitim ženama – jer počinjeno od neprijatelja – uvijek iznova biva opterećeno nacionalističkim utezima, dok se tragovi nasilja nad ženama u miru, u ozračju toplog doma, uporno pokušavaju izbrisati metlicama nevjerice".

Ženski aktivizam u Turskoj

Tmilisi Nilüfer je izvijestila o razdoblju značajnom za Tursku nakon vojnog puča 1980., u kojem se donosi ustav pod vojnim diktatom (1983.). Paradoksalno, smatra Nilüfer, koliko god su okolnosti znatno ograničile civilne slobode građana i podvojile političku scenu na ljevicu i desnicu, one su dopuštale masovno uključivanje pokreta kao što su feministički, pacifistički i ekološki u politički diskurs nacije. Feministice potiču žensku participaciju u političkom životu, ženske kandidatkinje na izborima 1995. i njihovo sudjelovanje u parlamentarnim tijelima, kao i lokalnim institucijama. Navodeći brojne primjere ženskog aktivizma, Nilüfer se pita da li podvajanje i suprotstavljanje tzv. realne politike od one koju provodi civilno društvo, doista dopušta ovom posljednjem da utječe na proizvodnju društvene promjene. Odgovor na ovo pitanje, autorica nastoji dati uz pomoć rezultata istraživanja KADER – Asocijacija za podršku i trening ženskih kandidatkinja za vrijeme predizborne kampanje, te iščitava njihov odjek u mas- medijima.

Drugo svjedočenje o razvojnim tendencijama turskog društva i važnosti lokalne rodne politike s posebnim akcentom na politička načela u procesu tranzicije i rekonstrukcije iznijela je Alkan Ayten, dok je Anca Gheaus usporedila feministički pokret Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike koji je razvio moćnu argumentaciju u korist welfare statea, za razliku od rumunjskih feministica koje su odbacile welfare state (u obliku kakvom se on danas predstavlja), smatrajući ga suprotnim ženskim interesima. Te iste interese Rumunjke vide ostvarivima u gospodarskom režimu laissez-faira. Gheaus se pita je li moguće pomiriti ta dva trenda i do koje granice je relevantno ovu tenziju između dva oblika feminizma shvatiti kao dokaz o geopolitičkom ograničenju zapadnog feminizma.

Ravnopravnost spolova – država i(li) nevladine organizacije

Mnogobrojne su teme, kojima je bila posvećena pozornost za vrijeme sarajevskog susreta, pridonijele prepletanju različitih slojeva kritičke misli i kontekstualiziranih znanja koja povezuju balkanska rodna iskustva, suočavajući ih s vanjskim odsjajima imaginarnog Balkana...

Skup je završio rad okruglim stolom koji je upoznao sudionice s razgranatom mrežom institucionalnih mehanizama za politiku promocije jednakosti spolova u Bosni i Hercegovini, aktiviranih na više razina: na državnoj razini (Agencija za ravnopravnost spolova u Bosni i Hercegovini osnovana lipnja 2003.), na razini entiteta (Gender centri pri parlamentu Federacije BiH i pri Narodnoj Skupštini RS), na kantonalnim razinama (Gender centri u svih 10 kantona vlade Federacije BiH), na općinskoj razini, gdje su aktivirane mnogobrojne agencije za ravnopravnost spolova. Predstavnice Gender centara Vlade FBiH i Vlade RS predočile su iskustvo međusobne suradnje i upoznale prisutne s državnim programima akcija za eliminaciju svih oblika rodne diskriminacije, napominjući, dakako, da je implementacija zakona dugotrajan proces te da je za njezino ostvarenje nužna suradnja između vlada i civilnog društva.

Optimistična slika koja ukazuje na izniman napor Bosne i Hercegovine da uvede principe jednakosti i ravnopravnosti spolova u sve programe, politike i oblasti života i rada odudarao je od artikuliranih kritičkih pristupa sudionica prve balkanske rodne konferencije u okviru kojih je dano jasno do znanja da se feministička kritika u zemlji razvija ponajviše preko individualnih napora i nevladinih ženskih organizacija, te da su "žene, uz deklarativnu političku ravnopravnost, izložene svakovrsnom nasilju pod krinkom čuvanja tradicionalnih vrijednosti. Javno bi se moglo priznati da žene participiraju u vlasti samo u onoj mjeri koliko pritisak međunarodne zajednice to osigurava, a u globalnoj javnoj, osobito u privatnoj sferi, gender i feminističke teme izazivaju, uglavnom otpor". Ovakav zaključak sam po sebi predstavlja izazov novim propitivanjima povijesnog subjekta drugosti na prostoru Balkana te upućuje na potrebu umrežavanja teorijskih i iskustvenih saznanja, kao i razmatranja njihovih političkih implikacija.