New Orleans više ne stanuje ovdje

Prema posljednjim informacijama iz konvencijskog centra u New Orleansu evakuirano je oko dvadeset tisuća ljudi koji su se tamo sklonili pred razarajućim uraganom Katrina. Proveli su tamo sedam dana bez dovoljno hrane, vode, higijenskih potrepština dijeleći istu sudbinu sugrađana koji su se sklonili na stadion Superdome kao i onih koji su pomoć čekali na krovovima svojih kuća. Snimke i novinski izvještaji svjedoče – ostale su gomile smeća, nepodnošljiv smrad, mrtvi. Izgleda poznato? Premda je većina stanovnika grad napustila prije nego što se uragan Katrina obrušio brzinom od 220 kilometara na sat, povukavši za sobom i vodenu stihiju što je preplavila 80 posto gradskog teritorija u New Orelansu, tu razornu snagu prirode dočekalo je više od 50 tisuća ljudi, najviše onih koji se nisu mogli ili imali gdje skloniti – siromasi, beskućnici, zatvorenici, invalidi… Okruženi zagađenom vodom u koju su prodrli već i morski psi, eksplozijama i požarima čekali su pomoć. Drugih ljudi. Logikom društva koje se odlikuje visokim stupnjem organiziranosti, koje je uragan predvidjelo i danima najavljivalo, čekali su pomoć ljudi organiziranih u niz službi i institucija koje u takvim prilikama, prema opisima radnih mjesta, moraju pružiti pomoć.

I Amerikanci su samo ljudi

Četiri dana nakon udara uragana Katrina gradonačelnik Ray Nagin uputio je “očajnički SOS” s javnim prijekorom federalnoj vladi “da umjesto da organiziraju pomoć drže press konferencije, dok ljudi umiru”. Zvuči poznato? Taj gradonačelnikov vrisak alarmirao je i tzv. sedmu silu, za samo nekoliko sati televiziju, radio i novine preplavili su izvještaji o užasu koji je prirodna pojava nanijela ljudima, ali još više o ljudskoj destrukciji – prijestolnicom jazza harale su krađe, razbojstva, pljačke, silovanja, ubojstva. Svi su izvještaji u sebi sadržavali zaprepaštenje, zgroženost i uz male stilske intervencije postavljale isto pitanje: zar je moguće da se tako nešto događa u Americi? Stigavši na mjesto nesreće iz svojih uljuđenih redakcija, stiješnjeni u oklopu predrasuda o civiliziranom Zapadu u kojem živi samo racionalna, osviještena, samokontrolirajuća supervrsta humanoida, zaboravili su da su i Amerikanci - samo ljudi. Ranjivi, osjećajni, slabi, skloni iracionalnostima, destrukciji, zločinima, krvavi ispod kože kao i svi drugi ljudi na planetu. Po čemu bi to susret s nesrećom, s mogućom smrti oči u oči Americi bio drugačije iskustvo nego bilo kome Drugome? Prirodne katastrofe kao i one umjetne, ratovi, što ih pokreću upravo ljudi, oduvijek su bile plodno tlo za oslobađanje najnižih ljudskih strasti, onih što već inicijalno zlo čine dodatno brutalnim i ponižavajućim. 

Pa s puno više zgražanja pitamo: kako je netko uopće mogao pomisliti da se tako nešto ne bi moglo dogoditi u Americi? S mnogo više zaprepaštenja pitamo: je li moguće da i jedan novinar na Zemlji vjeruje u politički marketing koji američku naciju, skrckanu i skupljenu od svih vrsta humanoida na svijetu, predstavlja boljom od Drugih? Ili je to samo progovorio strah od odraza u ogledalu, suočenje s istinom da se potpuno ista stvar, za koji dan, može dogoditi svima. Ne samo tamo nekim “divljacima”, nego i urednim, sređenim, organiziranim “civiliziranim bićima”. Da, pripadnost nekoj naciji ili sorti ljudi, život između određenih granica i na “pravilnoj” strani svijeta ne podrazumijeva i empatiju. Suočenje s istinom da se Amerika ni u vlastitom ataru, kada nevolja zakuca na vrata, ne ponaša drugačije nego se ponašaju Drugi, oni kojima upravo Amerika, sve s namjerom dijeljenja pravde, reda i civilizacije, zna zakucati na vrata.

Strah od rasnog pitanja

Do granica smijeha od očaja dovode i neki hrvatski mediji koji su, tko zna čime izazvani, samoinicijativno i sebe svrstali u kategoriju Boljih, pa tako jedan od izvještaja HINE, a koji je prenio portal Index.hr, započinje patetičnim konstatiranjem stanja: “New Orleans više je nalik nekom problematičnom mjestu Trećeg svijeta s velikom izbjegličkom krizom nego jednom od najpopularnijih američkih turističkih središta”. Takvo bahato kvalificiranje Trećeg kao problematičnog, u odnosu dakako neproblematičnih Prvih i Drugih, možemo zaustaviti ovom prilikom tek konstatacijom jada domaćeg novinarstva, a osobu koja je rečenicu ispisala podsjetiti da je ne tako davno istu sliku bilo moguće vidjeti i u Hrvatskoj, koju Zapad sigurno ne vidi ni kao Prve ni kao Druge.  

Američki kongres i predsjednik na vijesti o gladnima, izloženima zarazi, prestrašenima i za samo nekoliko minuta osiromašenima trgnuli su se tek nakon što je netko postavio pitanje je li razlogom ignoriranja nesreće činjenica da 87 posto stanovništva čine Crnci. Strah od rasnog pitanja, što je američka politička aktualija prvoga reda (i koja često pomete sagledavanje niza drugih neciviliziranih problema Amerike), pokrenuo je Nacionalnu gardu, policiju, ekipe liječnika, vatrogasaca. Za samo 24 sata na sigurno je prebačeno 42 tisuće ljudi dokazujući po tko zna koju put jednu banalnost života – može se kad se hoće. Pomoć, kako ona za neposrednu evakuaciju tako i ona što je trebaju stotine tisuća raseljenih osoba nakon što su stigli na sigurno, stiže doista iz cijelog svijeta. Ma koliko sve češće i češće sumnjali, očigledno je empatija još moguća. Stoga je naslov što prati tekst o zločinima u New Orleansu – Katrina otkrila Drugu Ameriku – jednostavno pogreška. Otkrila je Prvu, dominantnu Ameriku koja već dugo izaziva bijes i ljutnju ostatka svijeta. Ali i to da su ljudi još sposobni ne samo suosjećati nego i stvarno pomoći drugom čovjeku, pa i onom što živi u iluziji samodopadnosti i samodostatnosti. To ipak daje malu nadu da bi svi oni koji na izborima zaokružuju imena poput George W. mogli shvatiti bijesno upozorenje prirode, kada već ne mogu ljudski razum i govor, da je doista došlo vrijeme da se prestane sanjariti o boljim i lošijim granicama i nacijama te da se počnemo baviti – ljudima. Kojima Zemlja, svima jednako, dopušta da po njoj hodaju.