Nezaobilazno djelo lingvistike

Da je Dubravko Škiljan još živ vjerojatno bi izlazak Jakobsonove knjige O jeziku svrstao u izdavačke pothvate godine, barem što se tiče uže struke – lingvistike. Ako pak spomenemo da je prije tri godine izašao Émile Benveniste i njegove Riječi indoeuropskih institucija, a prošle godine Victor Klemperer i Jezik Trećeg Reicha, onda možemo reći da se nakladnička kuća Disput, tržišnim principima usprkos (jer koja je uopće tržišna vrijednost knjiga iz oblasti lingvistike?), odlučila barem jednom godišnje proizvesti kapitalna djela jezikoslovlja.

Životni i znanstveni put Jakobsona

Premda je u to doba prevladavao pristup lingvistici i istraživanju jezika koji su propagirali “mladogramatičari” (Junggrammatiker), Roman Jakobson (1896.-1982.) se već rano susreo s djelima Ferdinanda de Saussurea i usmjerio svoju – kako će se pokazati, životnu – misiju i pažnju na jezičnu strukturu. Ili, desosirovskim riječima, umjesto dijakronijskog pristupa odlučio se za sinkronijski pristup. Kako dvadesetih godina u Moskvi dolazi do velikih političkih promjena, Jakobson kao dio sovjetske diplomatske misije seli u Prag kako bi nastavio svoje doktorske studije. Ondje zajedno s Trubeckojem, Mukařovskim i drugima osniva utjecajnu “Prašku školu”, koja će i do današnjeg dana ostati nezaobilazna u svakom ozbiljnijem bavljenjem fonologijom (ali i strukturalizmom, pa sukladno tome i poststrukturalizmom).

Početak Drugog svjetskog rata opet je iznenada promijenio planove Jakobsona, te se on seli u Skandinaviju. No, kao i prije (a i kasnije), upravo će mu to emigracijsko iskustvo donijeti plodne znanstvene kontakte i nove teorijske uvide, pa se tako u Kopenhagenu upoznaje s još jednim klasikom lingvistike 20. stoljeća – Louisom Hjelmslevom. Ipak, ni Danska nije bila pošteđena od turbulentnog historijskog razdoblja i Jakobson ubrzo odlazi u New York (gdje je na École Libre des Hautes Études, između ostalog, surađivao sa Claude Lévi-Straussom). U Americi će ostati do kraja života, 1949. se zapošljava na Harvardu, a posljednje desetljeće svog života na MIT-u kao profesor emeritus.

Kao i životni put, tako je i znanstveni put Jakobsona iznimno svestran i ponekad čak neočekivan. Pokraj Rolanda Barthesa i Noama Chomskog, jedino se još Jakobson među lingvistima može pohvaliti nevjerojatno širokim rasponom interesa, kao i velikom produktivnošću koja je obrazovala generacije lingvista, semiologa, fonetičara, teoretičara književnosti, itd. Izuzev usko znanstvenih interesa (jer upravo se lingvisti nerijetko ponašaju kao da jezik nije u društvu), Jakobsonu je uvijek bilo do izvanjezične stvarnosti, odnosno do povezivanja jezičnih problema s fenomenima koji naizgled nisu povezani s jezikom (u tom smislu je i sama izvanjezična stvarnost, kao što će kasnije pokazati poststrukturalisti, ali i Jakobson pod utjecajem Ch. S. Peircea, veoma diskutabilan pojam).

To recimo potvrđuje sada već klasični, a svakako jedan od najpoznatijih Jakobsonovih tekstova Dva aspekta jezika i dva tipa afazijskih smetnji, također prisutan u ovom Disputovom izdanju. Upravo je ovdje Jakobson pokazao da naizgled apstraktni lingvistički pojmovi poput “paradigmatske osi” i “sintagmatske osi” (nešto o čemu je još govorio de Saussure) imaju društvenu relevanciju. Štoviše, upravo je putem te dihotomije Jakobson pokazao kako postoje dvije različite realnosti jezika (ona operativna i ona strukturalna) i da svaka od njih pokriva neku vrstu ne samo jezičnih već i neuroloških radnji: s jedne strane to je selekcija i kombinacija, a s druge sličnost i susljednost. U skladu s tim Jakobson afazijske poremećaje dijeli na poremećaje sličnosti i poremećaje susljednosti, što će ga na kraju dovesti i do teorije metafore i metonomije. Danas je gotovo nemoguće zamisliti u kojem bi se smjeru kretale neke književne ili semiološke teorije da nije bilo tih Jakobsonovih uvida.

Pa ipak, i danas mnogi književni teoretičari, lakanovci (Lacanu usprkos, jer je ovaj ipak sustavno poznavao de Saussurea, pa i ruske formaliste), postmodernisti i post-post-nešto i dalje ne vladaju osnovnim konceptima lingvistike, misleći da je dovoljno poznavati sekundarne izvore pa koristiti cool terminologiju za legitimaciju vlastitih teorijskih izleta. Disputovo izdanje savršeno upotpunjava tu rupu u hrvatskom znanstvenom i teorijskom prostoru, jer smo dosad na srpskom jeziku imali tek Lingvistiku i poetiku (knjiga izdana još davne 1966., danas gotovo nedostupna ili ako dostupna onda u poluraspadnutom stanju) i Šest predavanja o zvuku i značenju (1986.), a na hrvatskom Temelje jezika (izdane u Globusu prije sada već 20 godina). Štoviše, upravo je Disputovo izdanje ključno jer na jednom mjestu sabire sve važnije Jakobsonove tekstove.

Umjesto da sam sakuplja različite Jakobsonove uratke, izdavač se odlučio za naizgled “lakši” posao (namjerno pod navodnicima, jer ipak se radi o oko 700 stranica kao što i doliči izdanju Jakobsona nakon 20 godina odsustva!) te preuzeo knjigu On language koja je 1990. izašla kod Harvard University Pressa i danas predstavlja vjerojatno najsustavniji i najkoherentniji zbornik Jakobsonovih tekstova. Naravno, prvi argument uže struke mogao bi biti onaj klasični: zašto se izdavač umjesto za prijevod s originala (ruskog) odlučio za prijevod s engleskog? No obrazloženje Disputa ipak drži vodu: Jakobson je od dvadeset devet tekstova prisutnih u knjizi tek devet objavio na drugim jezicima (pet na francuskom, tri na ruskom i dva na njemačkom jeziku), a prevoditelj – Damjan Lalović – je izvorno neengleske tekstove preveo sistematično konzultirajući njihove originale. Prijevod je, osim toga, prošao nekoliko stručno-redaktorskih čitanja i to od Višnje Josipović Smojver, Ive Pranjkovića, Josipa Silića, i dakako, Josipa Užarevića, urednika ovog izdanja.

Jakobsonove najdraže teme

Knjiga O jeziku podijeljena je u sedam zasebnih cjelina, a kako nam u posebnom predgovoru kaže Linda R. Waugh, jedna od urednica engleskog izvornika, radi se o prvome prijevodu djela On language uopće. Prvi dio knjige zamišljen je kao uvod u njegov cjelokupni rad, pa su osim aktualnih pitanja opće lingvistike ovdje zastupljene i “Moje najdraže teme”, jedan mali, ali itekako zanimljivi Jakobsonov tekst. Drugi dio posvećen je funkciji i strukturi u jeziku, gdje se osim već spomenuta teksta o dva aspekta jezika i dva tipa afazijskih smetnji, nalazi i Jakobsonov prilog strukturalizmu. Treći dio uglavnom obuhvaća pitanje invarijanta i varijanta kroz vrijeme i prostor, a završavajući s pitanjima fonologije prirodno i tečno otvara četvrti dio knjige koji je u cijelosti posvećen glasovnom sustavu jezika – ali iznova, na primjeru teksta Zašto ‘mama’ i ‘tata’?, pokazuje da ni istraživanje fonologije ne može biti neovisno o društvenoj realnosti. Peti i šesti dio bave se značenjem u jeziku (od općenitih pitanja semantike do glasovitog Jakobsonova teksta “Potraga za biti jezika”). Završni, sedmi dio donosi Jakobsonova promišljanja o statusu lingvistike kao znanosti, o njezinom odnosu prema drugim znanostima (napose teoriji komunikacije), ali i odnosu mozga i jezika (što je već i tematika spomenutog teksta o afazijskim smetnjama).

Kako je doista nemoguće na jednoj stranici Zareza navesti, a kamoli obuhvatiti i suvislo prezentirati brojne Jakobsonove uvide i priloge lingvistici, semiologiji, književnoj teoriji i drugim strukama, ovdje ću stati, s nadom da će ova knjiga inspirirati i potaknuti daljnje ili novo bavljenje Jakobsonom u Hrvatskoj. I, last but not least, s nadom da će nas Disput i dalje uveseljavati sličnim izdavačkim poduhvatima.