Može se reći da sam utopijski očekivala ono što je bilo toliko oduševljavajuće u prvim Tribinama... ili da sam samo doživjela bliski trenutak s Damom, koji je možda svako od stalnih lica jednom ili više puta isto tako doživjelo, pa je iz maštanja bilo trgnuto postojećim stanjem
Jedna od mojih najosobnije doživljenih Tribina bila je upravo ova. Iz vrlo logičnih razloga – pripremala sam retrospektivnu izložbu u povodu 50. Glazbene tribine. Dozvolit ću si ovaj put, stoga, možda i neku personifikaciju i osjetljiviji osjećaj za, valjda, pravdu. Mjesecima sam na fotografijama i video snimkama gledala lica gospode koja su postavila na noge ovu Damu, onih koji su kasnije pazili da ona ima sve što je potrebno, onih koji su svojim opetovanim dolascima činili njezinu osobnost, onih koji su početkom rata 1991. prestali biti dijelom priče i onih koji su priču nastavili u novom ruhu te onih koji su je zadnjim dijelom puta vodili do 50. izdanja.
Slušala sam glazbu koja se stvarala i predstavljala u okrilju Tribine. Slušala sam snimljenu press konferenciju nakon prve održane Tribine, čula sam što su o njoj nakon četvrtog izdanja govorili skladatelji koji su je činili. Oduševila sam se kada sam u dokumentarcu kolege Branka Magdića slušala kako je disala Tribina 1986. Sprijateljila sam se s Damom, koja je dvadesetak godina starija od mene i postala mi je neobično draga.
Prijatelji, udvarači i maskote Upravo sam valjda i zato vrlo pažljivo birala fotografije i snimke, pazeći da svi – i oni koji su bili glava, i oni koji su bili duša, oni koji su bili ruke i mreža i pravi prijatelji i udvarači i maskote – budu prisutni u Vili Angiolini, u kojoj je retrospektivna šetnja postavljena. Stalno prisutna misao vodilja bila je kako će većina njih doći, bit će tamo – pa moraju se prepoznati, prisjetiti, uzdahnuti, razdragati. Da, moj pogled u prošlost uoči 50. Tribine postajao je sve manje objektivan.
Činilo se da su prvotne vrijednosti, perspektive i prioriteti, postavljeni pred gotovo pola stoljeća, ostajali prisutnima sve do te nesretne 1991., nakon koje su ideje o nastavku zatrte, a Tribina se nastavila... bez (tih) ideja. Zbog toga je upravo posljednjih dvadesetak i više godina smješteno u zajedničku retrospektivnu “sobu”. Selidba iz Opatije u Pulu zadesila je Tribinu na kraju devedesetih godina, a upravo su moji prvi boravci na Tribini ostvareni tamo.
Tek vlastitim odlaskom u Opatiju, a Tribini se povratak dogodio prije tri godine, ušavši u dvoranu hotela Imperijal, javila se svijest o stvarnosti koja se sada preselila s fotografija i tuđih sjećanja u prezent. I da, može se reći da sam utopijski, uz dozu patetike i klišeja, očekivala sve ono što je bilo toliko oduševljavajuće u prvim Tribinama... ili da sam samo doživjela onaj bliski trenutak s Damom, koji je možda svako od stalnih lica jednom ili više puta isto tako doživjelo, pa je iz maštanja bilo trgnuto postojećim stanjem.
Povratak korijenima i prilagodba vremenu Najaktualnija post-tema ovogodišnje Glazbene tribine svakako je gledanje u prošlost. Uz retrospektivnu izložbu i prijepodnevne povijesne videoteke, glazbeni program sadržavao je isključivo djela iz prošlosti. I mogu obljetnice biti trenuci kada je okretanje u prošlost nazastupljenije. No, možda se u tom okretanju previdjela činjenica da je Tribina uvijek donosila novosti, pa ako je retrospektiva bila zadovoljena u drugim aspektima (a jest!), valjalo je i glazbeni dio programa onda vjernije predstaviti kao da je iz prošlosti – s praizvedbama – te na taj način, naravno, uključiti one koji nastavljaju Tribinu, kao svojevrstan, barem letimičan okret prema nadolazećim godinama.
Možda bi se time ubilo dvije muhe jednim udarcem – većinom bi se zadovoljilo krhko stanje ega skladatelja koji su, eto, preskočili ovogodišnju Tribinu do one važnije, kad će njihovo djelo biti na programu, pokazujući koliko imaju za reći o glazbi kroz koju i oko koje, tvrde oni, žive i koliko im je i dalje, očito nejasno, što Tribina jest, odnosno što bi morala biti. Druga “zbrinuta muha” iz prethodne rečenice jest upravo element ostvarivanja diskursa posjetitelja Tribine – skladatelja, glazbenih interpreta i muzikologa. U naznakama ideja koje sam uspjela čuti pretposljednjeg dana ove Tribine, bilo je pokušaja da se nastavak, perspektiva Tribine osmisli i savjetuje... Nema tu velike apstrakcije. Jedino smisleno jest vratiti se korijenima i prilagoditi se vremenu u kojem živimo. To je Tribina – nova glazba, sastanci i susreti u kojima je glavna tema glazba, na ovaj ili onaj način, na osobnoj ili profesionalnoj razini – no to sudionicima Tribine treba omogućiti.
Možda se poticanjem takve atmosfere prekine trend u kojem su razgovori, komentari i osvrti sve više diplomatski i
višeznačni, rijetko konkretni i konstruktivni, u kojem glazbenom interpretu (jer ostaje prisutan barem kratko vrijeme nakon izvedbe) možeš postaviti pitanje-dva, a skladatelju možda i više, ako nije od onih koji misle da svojom glazbom kažu sve