Juraj Katalenac  

Ni Izrael, ni Palestina

Iako se nikad zapravo nije maknuo iz užeg fokusa svjetske javnosti, sukob između Izraela i Palestinaca je ovih dana ponovno dospio u središte pozornosti zbog osmodnevnog konflikta i izraelske vojne operacije Stup obrane čiji je glavni cilj bilo uništavanje Hamasovih vojnih potencijala u pojasu Gaze, posebice mogućnosti raketiranja Izraela. Samoj vojnoj operaciji, kao i inače, prethodilo je nekoliko manjih incidenata i izoliranih sukoba. Od ubojstava palestinskih civila od strane izraelske vojske i ubojstva Ahmeda Jarabija, jednog od vođa Hamasa, pa sve do intenzivnog Hamasovog raketiranja Izraela, pripremao se teren za novu vojnu operaciju. Na zaoštravanje odnosa između Izraela i Palestinaca vrlo brzo su reagirale i regionalne sile, prije svega Iran i libanonski Hezbollah koji su izrazili svoju potporu Hamasu. Turska, kao jedina nearapska regionalna sila, ali i jedan od najvećih saveznika Sjedinjenih Američkih Država u regiji, ostala je po strani. Kako su obje sukobljene strane, i Izrael i Hamas, odbijale započeti pregovore za prekid vatre, situacija je razriješena upravo intervencijom egipatskog predsjednika Mohameda Morsija. Potpisan je prekid vatre.

I dok nam se preko medija pitanje razrješenja ovog sukoba uporno pokušava svesti ili na potporu Izraelu u održavanju statusa quo (ali i razračunavanja s “palestinskim teroristima”), ili na potporu osnivanju palestinske države, možemo zaključiti kako buržoaska rješenja nemaju za cilj prekid krvoprolića. Upravo zato potrebno je situaciju promotriti iz drugog kuta – onog proleterskog. I Hamas i Izrael svoje unutrašnje političke kontradikcije rješavaju vojnim akcijama prema van. Obje strane pokušavaju preusmjeriti gnjev vlastitog proletarijata ka “nacionalnom jedinstvu”, kroz sukob s drugom stranom. Proleteri u pojasu Gaze utišani su pod diktaturom Hamasa, dok se proletarijat Izraela nalazi na pokretnoj traci izraelskog militarizma. Buržoaziji s jedne i druge strane situacija “izvanrednog stanja” – situacija u kojoj nema ni rata ni mira – izuzetno odgovara, jer kroz nju mogu lakše ostvariti svoju klasnu vladavinu nad proletarijatom[1]. 

Cilj ovog članka upravo je pregledati perspektive klasne borbe u regiji, kao i politike koje priječe ujedinjavanje na klasnoj osnovi i nadilaženje one nacionalne i religijske. Pored navedenoga, također nastojim dati komentar na tipična ljevičarska “realpolitička” rješenja sukoba kroz puko priznavanje palestinske države i potpuno ignoriranje klasne dinamike.

JEDNO LICE VLADAJUĆE KLASE Desetljećima je “palestinsku stvar” predstavljala Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO), koalicija različitih palestinskih stranaka predvođena Fatahom Yassera Arafata. Ideološki,  PLO je zagovarao sekularni arapski nacionalizam i narodno oslobođenje Palestine, a izuzev Fataha PLO-om su dominirale marksističko-lenjinistička Narodna fronta za oslobođenje Palestine (PFLP) i maoistička Demokratska fronta za oslobođenje Palestine (DFLP). Zbog toga nije ni čudno kako je glavni vanjskopolitički saveznik PLO-a bio upravo Sovjetski Savez. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, a posebice nakon smrti Yassera Arafata, borbe između do tada marginalnog islamističkog Hamasa i PLO-a pojačale su se i isplivale su na površinu. U početku je bila riječ o borbi za glasačke listiće, u kojoj je Hamas ostvario prevlast. Prožet unutarnjom korupcijom i smatran za izraelskog žandara, Fatah nije uspio odgovoriti na probleme palestinskog stanovništva niti realizirati nezavisnu palestinsku državu te je stoga izgubio kredibilitet među palestinskim stanovništvom. Porazivši Fatah, Hamas je preuzeo vodstvo nad palestinskim teritorijem. No, iako je Hamas preuzeo dominaciju, politička ubojstva i borbe između Hamasa i Fataha su se i dalje nastavile te se zaoštravaju u trenutcima izraelskih intervencija.

Hamas (arap. žar, entuzijazam), inače akronim za Pokret islamskog otpora, osnovan je kao borbeno krilo egipatskog Muslimanskog bratstva u Palestini. Glavni prioritet Muslimanskog bratstva bila je ponovna islamizacija palestinskog društva koje se do tada nalazilo pod utjecajem sekularnog arapskog nacionalizma PLO-a. Iako je bio osnovan od strane Muslimanskog bratstva, Hamas se ubrzo osamostalio i odvojio, no to ga nije spriječilo da aktivno pomogne Izraelu u borbi s PLO-om[2]. Organizacija zagovara formiranje palestinske države na temeljima islama i Šerijatskog zakona, propovijedajući svoju mitsku viziju pred-kapitalističke zajednice Zlatnog doba islama. No, usprkos svojoj izrazito islamističkoj politici, Hamas se ne zalaže za stvaranje velikog Kalifata, kao što se za to zalažu npr. sunitski muslimani, nego je izričito za nacionalno oslobođenje Palestine[3]. Razbijajući sekularni arapski nacionalizam Fataha i PLO-a, Hamas je iskoristio islam kao instrument za izgradnju novog identiteta palestinske zajednice. Određene negativne posljedice se već osjećaju, poput zakona koji podređuju žene muškarcima, razdvajaju mušku i žensku djecu u školama i dozvoljavaju dogovorene brakove[4].

Često se pri analizi situacije u Izraelu i Palestini namjerno ignorira pitanje židovske radničke klase. Dakako, govorim o analizama iz pozicije ljevice, koja konstantno stavlja pitanje palestinske države ispred svega, dok židovsku radničku klasu smatra vrstom “aristokracije rada”. Uzmimo za primjer post s poznatog ljevičarskog bloga Lenin’s Tomb, koji uređuje Richard Seymour, koji tvrdi kako je izraelsko društvo na svim svojim nivoima – počevši od sindikata, obrazovnog sustava pa sve do političkih stranaka – društvo aparthejda. Izrael je društvo doseljenika, a sve dok se  nastave graditi naselja na palestinskoj zemlji ne postoji mogućnosti za razvoj nezavisne akcije proletarijata[5]. No, dok ljevičari pišu svoje, pomalo i rasističke komentare, iz ptičje perspektive svoje ideologije, židovski proletarijat skupo plaća izraelsku militarističku politiku – vlastitim životima, psiholoških problemima i materijalnim osiromašenjem. Uz već nažalost “klasične” probleme poput rezanja socijalnih prava, nezaposlenosti i povećanja cijena života, najveći problem koji muči židovsku radničku klasu je nedostatak mjesta za stanovanje jer izraelska vlada ulaže jako velika sredstva u izgradnju naselja na okupiranim teritorijima, kako bi ojačala svoju imperijalnu politiku, dok ignorira ostatak Izraela.

Stav Shaffir, glasnogovornica i aktivistica nedavnih socijalnih pokreta u Izraelu, izjavila je u jednom intervjuu kako postoji opasnost da vlada isprovocira vojni sukob kako bi povratila “nacionalno jedinstvo” i uništila pokret. U razlozima za nedavnu vojnu operaciju zasigurno možemo pronaći i mnoštvo argumenta u prilog ovoj tvrdnji, pogotovo ako se sjetimo jedne od tablica koje su kružile Facebookom, i ostalim društvenim mrežama, a koja jasno pokazuje kako je izraelska vlada svaki rat započela netom prije vlastitih parlamentarnih izbora. Imperijalistički rat je oduvijek bio jedno od glavnih sredstava vladajućih klasa da uzrokuju “smetnje” u klasnoj svijesti proletarijata svojim nacionalističkim i šovinističkim porukama nacionalnog jedinstva. Isto tako, izazivanje rata gotovo uvijek je rezultiralo izborom ili reizborom konzervativnih snaga. U slučaju izraelske desničarske vlade premijera Benjamina Netanyahua i njegove stranke Likud trud je evidentan.

RADNIČKA KLASA U OBEĆANOJ ZEMLJI Prisjetimo se samo velikih prosvjeda 2011. godine kada su stotine tisuća Izraelaca izašle na ulice prosvjedujući upravo zbog gore navedenih problema. Najveći prosvjedi su bili u Tel Avivu gdje je sudjelovalo i do 200 000 ljudi. Prosvjedi su nastali pod utjecajem “Arapskog proljeća”, odnosno pobuna iz Tunisa i Egipta, i to u trenutku kada su one utjecale na razvoj pokreta u Grčkoj i Španjolskoj. Svugdje su se mogli čuti zahtjevi za “socijalnom pravdom” i smjenom vlade, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu, koji je svojim desničarskim politikama stekao masovnu podršku i pobijedio na izborima, sada je bio uspoređivan s Mubarakom i Assadom. Kao i drugdje u svijetu, prosvjednici su se često sukobljavali s policijom, a političke stranke i sindikati, iako prisutni, nisu odigrali vodeću ulogu u pokretu[6].

Pokret je svakako ostavio povijesni trag na izraelskom društvu, a kako je primijetio izraelski novinar Noam Sheizaf: “Za razliku od Sirije ili Libije, gdje su diktatori poklali vlastiti narod na stotine, represija nikad nije bila ono što je držalo društveni red u Izraelu, barem ne što se tiče židovskog društva. To je bila indoktrinacija – dominantna ideologija (…) I upravo je taj kulturalni poredak okrznut ovom rundom prosvjeda. Prvi put do sada, veliki dio židovske srednje klase (…) prepoznao je da njihov problem ne leži u drugim Izraelcima, ili u Arapima, ili u određenom političaru, već u cijelom društvenom poretku, u cijelom sustavu. U tom smislu, ovo je jedinstveni događaj u povijesti Izraela”[7].

Na spomenutu “srednju klasu” danas se često gleda kao na termin kojim se zapravo obuhvaća svakoga tko je obrazovan i ima posao, no situacija u Izraelu, ali i diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj, je takva da raste broj mladih i obrazovanih ljudi koji su primorani da rade slabo plaćene, privremene i neizvjesne (prekarne) poslove koja nemaju nikakve veze s njihovom strukom. Nemogućnost pronalaska adekvatnog zanimanja glavni je razlog zbog čega je u prosvjedima sudjelovalo mnogo mladih ljudi, a osim njih sudjelovao je i velik broj radnika javnog sektora, kao i industrijskih radnika te onih iz najsiromašnijih slojeva, nezaposlenih, koji su često imigranti iz Afrike i ostatka “Trećeg svijeta”. Također, održan je i dvadesetičetverosatni generalni štrajk, sve dok sindikalna federacija Histradut nije uspjela disciplinirati svoje članove, jednako kao što to je učinila npr. za vrijeme masovnih štrajkova 1966.[8] ili 2009. za vrijeme štrajka željezničkih radnika kojima je sudski naređeno da se vrate na posao[9]. Židovski je proletarijat već odavno shvatio da su službene institucije ljevice, poput Histraduta i Laburističke stranke samo prepreka njegovoj borbi pa su tako često i objekti napada židovskog proletarijata kao npr. 1953. ili kao što je to bio slučaj 1959. za vrijeme Wadi Salib pobuna[10].

Kao ispitivanje mogućnosti otpora, važno je istaknuti kako je socijalni pokret iz Izraela uspio nadići etničko-religijske razlike između Židova i Arapa. U Jaffi, arapski i židovski prosvjednici su nosili transparente na hebrejskom i arapskom na kojima je pisalo “Arapi i Židovi žele jeftinije stanove” i “Jaffa ne želi ponude samo za bogate”; u gradu Akko, uspostavljen je zajednički židovski i arapski kamp, jednako kao i u Istočnom Jeruzalemu, gdje su se odvijali i zajednički prosvjedi Židova i Arapa. U Tel Avivu ostvareni su kontakti i sa stanovnicima izbjegličkih kampova u okupiranim teritorijima, koji su potom sudjelovali u diskusijama samog pokreta[11].

Što se tiče palestinske strane, osnovan od strane velikih buržoaskih trgovačkih familija iz Gaze, Hamas je nedvojbeno pokazao svoju (reakcionarnu) ulogu koju igra u gušenju socijalnih nemira palestinskog proletarijata. Nisu poduprli štrajkove tekstilnih radnika iz ožujka i travnja 2008., kao ni poziv na generalni štrajk 8. travnja 2008. te također borbe seljaka protiv poništenja agrarne reforme iz 1950. koja je dozvolila veleposjednicima da uzmu “svoju” zemlju od malih seljaka[12]. Hamas ima oko 15 000 boraca koji, za razliku od libanonskog Hezbollaha nisu nimalo uspješni u borbama s izraelskom vojskom, no dovoljni su za obuzdavanjem vlastitog proletarijata i ispunjavanje policijskih funkcija.

Uvjeti života palestinskog proletarijata nedvojbeno su teški. Prema najnovijem izvješću Svjetske banke palestinski BDP se još uvijek nalazi ispod razine onog iz 1999. godine. Naizgled visoke stope rasta u Gazi mogu se pripisati kombinaciji strane pomoći, pokušaju onemogućavanja ulaza proizvoda iz Izraela i povećanom prometu robe iz Egipta kroz tunele[13]. Prema Palestinskom centralnom birou za statistiku, nezaposlenost u Palestinskom teritoriju je 23,9%, a u pojasu Gaze 31,5%. Iako mnogo Palestinaca živi od rada na zemlji, više od pola palestinskih obitelji su u potpunosti ovisne o hrani koju im dostavlja UN, pogotovo zato što izraelska vojska konstantno uništava poljoprivredne površine za vrijeme svojih akcija. Tijekom izraelskog trgovinskog embarga započetog 2007., iskopani su tuneli ispod graničnog prijelaza s Egiptom u Rafahu. Kroz njih se krijumčarilo oružje i roba u pojas Gaze i trgovina je procvala. Doduše, cijene robe su konstantno rasle zbog čega su one bile teško dostupne većini siromašnih Palestinaca. To je rezultiralo uspostavljanjem paralelne ekonomije koja je samo pojačala utjecaj velikih klanova, koji su zauzeli ulogu zaštitnika “razbaštinjenih”, što je zauzvrat njima osiguralo prestiž i dominaciju – simboličku i ekonomsku – nad proletarijatom[14]. 

LABURISTIČKI CIONIZAM Nemoguće je komentirati klasnu dinamiku bez osvrtanja na politiku laburističkog cionizma[15] koja predstavlja najveću prepreku u ujedinjavanju arapske i židovske radničke klase. Upravo kroz politiku laburističkog cionizma u Izraelu židovska radnička klasa ima koristi od lošijeg položaja palestinske radničke klase na tržištu rada.

Politika laburističkog cionizma prisutna je u palestinskoj židovskoj zajednici 20-ih godina 20. stoljeća. Iza ove politike stajala je mlada židovska inteligencija, često pod utjecajem europske ljevice, koja se odlučila vratiti u “obećanu zemlju” i raditi na zemlji poput pionira[16]. Protivili su se cionističkom kolonijalizmu Palestine kojeg su vidjeli kao “pre-kapitalističkog”, a za razliku od većine židovskih kapitalista odbijali su zapošljavati jeftinu arapsku radnu snagu i iznijeli su ideju kako bi na židovskoj zemlji i u židovskim kompanijama trebali raditi isključivo Židovi[17]. Njihova vizija buduće židovske države je bila izrazito korporativna, odnosno Židovi ne bi više bili podijeljeni prema zanatima i profesijama, već bi u potpunosti sudjelovali u kapitalističkoj podjeli rada, što je rezultiralo njihovim sloganima: “Osvajanje zemlje” i “Osvajanje rada”[18]. Njihova politika je dovela do sukoba između mladih doseljenika i židovskih starosjedioca. Poslodavci koji su zapošljavali Arape bili su predmet napada cionističkih sindikata, sve dok Cionistička organizacija[19] nije smanjila cijenu rada židovskog proletarijata do nivoa arapskog. Glavni instrumenti laburističkog cionizma su kibuci, Histadrut i Židovski nacionalni fond (JNF). Histradut je glavni državni sindikat, koji je u isto vrijeme i jedan od glavnih poslodavaca.  JNF je osnovan 1903. godine za skupljanje donacija cionista, no glavni smisao njegovog postojanja jest da djeluje kao nacionalno tijelo za preraspodjelu zemlje. Kupio je velike količine zemlje u ime “svih Židova” i kontrolirao većinu zemlje koju su Židovi stekli do 1948. godine. Zemlja JNF-a se mogla dati samo Židovima i samo su Židovi mogli na njoj raditi, sve dok 1948. nije postala državnom zemljom.

Politika militantnog kejnezijanizma 70-ih uzrokovala je porast BDP-a za 30%. Za rast je posebice odgovorna vojna industrija koja se razvila zbog sve većih potreba izraelske vojske, i koja je rezultirala širenjem privatnog sektora, ali i razvojem drugih industrija, npr. građevinske koja je bila potreba za izgradnju vojnih baza i naselja na okupiranim teritorijima. Vojna industrija se razvijala te oružje postaje glavnom izvoznom robom Izraela. Kako je vojna industrija zauzela velik dio javnog sektora, politika laburističkog cionizma implementirala se u njoj. Tako su samo Židovi koji su služili vojni rok mogli raditi u toj industriji, dok je izraelskim Arapima bilo zabranjeno raditi. Kako je riječ o strateškoj industriji, radnici su dobivali bolje plaće, veća socijalna prava i riješeno im je pitanje stanovanja[20]. Isto tako, u vojnoj industriji su se većinom zapošljavali orijentalni Židovi, koji su proletarizirani dolaskom u Izrael i nalazili su se u podređenom položaju u odnosu na aškenazi Židove koji drže većinu kapitala u Izraelu. Na taj način je kupljen socijalni mir; orijentalni Židovi su integrirani u Izrael te razdvojeni od arapske radničke klase, s kojom su u suštini imali više dodirnih točaka nego s europskim Židovima.

Izraelska okupacija omogućila je razvoj izraelskog građevinskog sektora zbog gradnje naselja, a izraelskom kapitalu omogućila je da ispumpa višak rada iz palestinskih radnika bez da kompromitira politiku laburističkog cionizma. Palestinski radnici nisu integrirani u izraelsko društvo, već su tijekom dana radili u Izraelu, a od njih se očekivalo da se navečer vraćaju na palestinski teritorij. I dok je jeftina palestinska radna snaga ojačala izraelski građevinski sektor, izraelska ekonomija je također ojačala zbog toga što su okupirani teritoriji bili “rezervatsko tržište” za izraelsku potrošačku robu[21].

Doduše, možemo si postaviti hipotetsko pitanje: bi li situacija bila bitno drugačija da je odnos među snagama buržoazije drugačiji, odnosno da palestinska buržoazija dominira izraelskom? Odgovor na to pitanja je, naravno – ne.

LJEVICA I PALESTINSKO PITANJE Kada govorimo o razumijevanju izraelsko-palestinskog sukoba od strane ljevice, moram istaknuti kako ljevica radi dva velika promašaja, zbog toga što ne analizira sukob kroz prizmu klasne borbe. Prva pogreška je apstraktni poziv na jedinstvo židovske i palestinske radničke klase, bez dubljeg pogleda u razne probleme koji stoje pred realizacijom tog poziva u praksi. Druga pogreška leži u starim trockističkim, staljinističkim i maoističkim taktikama koje  opravdavaju potporu slabijim kapitalističkim državama, zbog toga što se one vide kao manje zlo od imperijalističkih divova. No, time oni skrivaju činjenicu da je imperijalistička politika zajednička svim kapitalističkim državama, slabijima ili jačima. Isto tako, one legitimiraju nacionalističku ideologiju koja razdvaja radničku klasu, afirmirajući politike poput “prava naroda na samoopredjeljenje” i dajući potporu organizacijama poput PLO-a, ili danas – Hamasa.

Najbolji primjer toga je Respect – The Unity Coalition, front-grupa koja je obuhvaćala različite ljevičarske organizacije, ponajprije trockističku Socijalističku radničku partiju (SWP), islamističke organizacije, poput Muslimanskog udruženja Britanije (MAB), i eminentnog bivšeg laburističkog zastupnika Georgea Gallowaya, koji je poznat po tome što se tijekom godina nalazio na platnoj listi Saddama Husseina[22]. Osim klasičnog ljevičarskog programa koji je uključivao obranu javnih dobara, nacionalizaciju, borbu protiv Europske unije itd., ova je grupa prigrlila izuzetno jaku pro-palestinsku poziciju, pritom odbijajući dati bilo kakvu kritiku religije i religijskog fundamentalizma. Kako bi zavela “muslimanske” birače u Britaniji, koalicija je napustila obranu prava žena i homoseksualaca. Pridodamo li još k tome otvorenu potporu pokretima poput libanonskog Hezbollaha[23][24] i Hamasa te današnju potporu SWP-a egipatskom Muslimanskom bratstvu[25][26][27], možemo već sasvim solidno obuhvatiti oportunizam ljevice.

Zbog čega palestinska država nije rješenje? Dio odgovora na to pitanje leži u analizi imperijalizma kao globalnog načina djelovanja kapitalizma. Kako sam već rekao, imperijalistička politika je zajednička svim zemljama – slabijim i jačim. Imperijalizam je u suštini proces prenošenja viška vrijednosti dominantnoj imperijalističkoj sili, dok je funkcija manjih sila  da osiguravaju glatki prijenos viška vrijednosti od svojih radnika do imperijalista. Iz imperijalističkog sustava niti jedna država ne može samo izaći – ukratko, sustav prevladava. Kako sve države sudjeluju u imperijalističkom sustavu, jedina anti-imperijalistička borba jest borba protiv sustava kao takvog, odnosno borba protiv kapitalizma – klasna borba. Tzv. anti-imperijalističke borbe nisu ništa doli unutar-imperijalističke borbe. One samo rezultiraju promjenom pozicije nacije u imperijalističkom sustavu. Podjela na imperijalističke i “podjarmljene”, odnosno periferne, zemlje, kao i tvrdnja da podupiranje periferije slabi imperijalističke zemlje, totalno su promašene jer smanjenje utjecaja jedne imperijalne sile, znači samo povećanja utjecaja druge. Tako su poznate “anti-imperijalističke” borbe u Africi, Južnoj Americi i Vijetnamu u suštini bile samo borbe za promjenu dominirajuće sile sa SAD-a na Sovjetski Savez i obratno. 

Što bi se u praksi točno promijenilo osnivanjem palestinske države? Bi li se sukobi s Izraelom smanjili? Ne bi, jer izraelska i palestinska buržoazija profitiraju od rata, a nacionalističke ideologije bi i dalje nastavile razdvajati Židove i Palestince. Bi li palestinska država zaštitila palestinsko stanovništvo od pokolja? Ne bi, pogotovo kada ti pokolji jačaju palestinski nacionalizam koji omogućuje lakše upravljanje palestinskim teritorijem. Bi li ona spriječila moguće pogrome Židova? Kakav bi bio utjecaj islama na društvo? Bi li palestinska država onemogućila eksploataciju palestinske radničke klase? Naravno da ne bi, pošto bi palestinsko društvo i dalje bilo kapitalističko. Upravo zbog svega ovoga potrebno je tražiti odgovore izvan okvira postojećeg društva.

Poznata komunistkinja Rosa Luxemburg je iznijela najsnažniju internacionalističku poziciju, koja nam može poslužiti kao okvir za daljnju raspravu. Ona je tvrdila kako se radnici trebaju boriti na osnovu svoje klase, a ne nacionalnosti, jer nacionalno oslobođenje samo razdvaja radnike. Upravo je tu vidjela dužnost uspostave klasnih partija, koje trebaju poslužiti kao sredstva proletarijatu za stvaranje drugačijeg društva:

“…dužnost klasne partije proletarijata je prosvjedovanje i odupiranje nacionalnom ugnjetavanju, a ono izvire ne iz posebnog ‘prava naroda’, kao što npr. njezina težnja ka društvenoj i političkoj jednakosti spolova uopće ne izvire iz bilo kojeg posebnog ‘prava žena’ na koja se pozivaju pokreti buržoaskih emancipatorica. Dužnost proizlazi jedino iz općeg protivljenja klasnom režimu i svakom obliku društvene nejednakosti i društvene dominacije, jednom riječju: iz osnovnih postavki socijalizma[28]”.

U svom tekstu Pitanje nacionalnosti u Ruskoj revoluciji (1918.) Luxemburg raspravlja o narodima koji su kroz proletersku revoluciju stekli svoju neovisnost od Ruskog carstva, no njihova je buržoazija iste sekunde sklopila savez s njemačkim imperijalistima protiv revolucije. Upravo tu i leži glavna pouka opusa Rose Luxemburg o nacionalnom pitanju: neovisno o snazi i veličini određene države, njezina buržoazija i proletarijat imaju oprečne interese – buržoazija želi sebi osigurati svoje tržište na kojem može eksploatirati proletarijat, dok je u interesu proletarijata besklasno komunističko društvo. Za buržoaziju nacionalno oslobođenje je tek puka sloboda da vrši svoju klasnu vladavinu, dok sloboda proletarijata leži upravo u njegovom jedinstvenom nastupu spram buržoazije bez obzira na nacionalni predznak.

Ako pogledamo u prošlost, određeni pokušaji za političko jedinstvo proletarijata iz “dva kampa” nisu nedostajali. Sedamdesetih to su bile izraelske Crne pantere, grupa mladih sjevernoafričkih Židova koja se protivila izraelskoj državi u napadima na “palestinsku braću”. Godine 1982. godine 300 000 Židova izašlo je na ulice povodom masakra u Sabri i Šatili. Godine 2002. nekoliko stotina vojnika i izraelskih rezervnih časnika dezertiralo je jer nisu htjeli provoditi akcije protiv palestinskih civila[29]. Nedavni prosvjedi iz 2011. u Izraelu, kao i pokret koji je iz njih nastao, također su se vodili idejom jedinstva između Židova i Arapa protiv zajedničkog protivnika – kapitala.

Upravo je to početna pozicija koja će, zajedno sa sve većim kontradikcijama kapitalističkog sustava, izroditi klasnim pokretom koji će moći postaviti istinsko rješenje za prekid sukoba u regiji, jer niti jedno buržoasko “rješenje”, bilo ono binacionalna država ili dvije države, nije to u mogućnosti ponuditi. Jedino zajedničkom akcijom utemeljenom na klasnom identitetu i odbacivanju nacionalnog, radnici Izraela, Palestine, ali i čitavog svijeta, mogu osigurati vlastitu sigurnost pred militarističkim gusjenicama imperijalizma. Upravo s ovim slikama u mislima Karl Marx i Friedrich Engels završili su Komunistički manifest (1848.) vrlo jasno: “Proleteri nemaju ništa izgubiti osim svojih okova. A dobit će čitav svijet”[30]. A taj se svijet nalazi pred nama.